Problem blokiranih kao top politička tema iskočio je u predsjedničkoj kampanji 2015. godine. Dakle, prije pune tri godine. Da bi političke elite uopće osvijestile da postoji više od 300.000 ljudi (!) čiji su računi u blokadi jer nisu u stanju platiti svoje račune, bio je potreban Živi zid i neki klinac Ivan Vilibor Sinčić.
Ni tadašnji predsjednik Ivo Josipović ni današnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vojsku ovršenih nisu prepoznali kao veliki društveni problem. Zašto je to važno? Zato što su i Josipović i Grabar-Kitarović predstavljali politički mainstream, on ljevicu – ona desnicu. I što to govori? Da su se dominantne političke stranke i njihovi eksponenti praktički odnarodili, odvojili od svakodnevice i pravih životnih problema.
Upravo zato je Živi zid pronašao prostor na političkoj karti Hrvatske, jednako kao što populističke i antirežimske stranke sve više prožimaju europsku i svjetsku političku scenu. Osim što su svojim poniranjem u teme koje se tiču uskog kruga birača otvorili prostor do jučer marginalnim ili nepostojećim strankama, stare stranke i dalje ignoriraju ključne društvene probleme. Zato i ne čudi da HDZ-u novi ovršni zakon nije prioritet, da maksimalno otežu s pisanjem novog zakona, a da ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković sve to tolerira.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “ukrala” je temu blokiranih Živom zidu i na tome joj ne možemo zamjeriti jer se problem mora riješiti. Ali posve čudi HDZ koji, ako ništa drugo, u bazenu od 300.000 ljudi ne vidi i potencijalne birače. Pa zastupnike u Saboru, a Sabor potom Vladu, biramo kako bi političke elite radile u korist ljudi, a ne na štetu većine i u korist parazita koji se hrane na tuđim nesrećama. Svi znamo da račune treba plaćati i da se od svojih obaveza ne može pobjeći. Ali pomozimo onima koje su životne nedaće bacile u financijske ponore. Zato, mijenjajte Ovršni zakon. Da valja, dugovi građana ne bi s osam milijardi narasli na više od 40!
Dopeljali smo se u situaciju da su blokirani građani nekakva vrsta zamjenskog zamašnjaka razvoja, bez njih nema rasta kroz moćnu industriju ovrhe, pa su kao takvi ovom cirkusu od društva koje ne zna kaj bi sa sobom, neophodni. Ako i pođemo od pretpostavke da je dobar dio onih koji su pod ovrhom sami krivi za svoju situaciju, ali po čemu su ovi povlašteni pripadnici kaste provoditelja ovrhi bolji od njih, vrijedniji od njih, da im država daje i garantira posao i dobre tarife? Osim kaj za vrlo skupe karte vrte vrtuljak kroz koji se vrijednost oplođuje i novac raste?