Skora bitka za Zagreb neće se uklapati u olimpijske norme da je važno sudjelovati; dosadašnjeg gradonačelnika svi su već otpisali, pa pretendenti na njegovo mjesto već tešu ražanj iako je zec još duboko u šumi. Ni Milan Bandić ne pokazuje da misli predati vlast bez borbe; ipak se radi o njegovoj koži: pala joj je cijena, ali se još uvijek može skupo prodati. Rijetko se tko može kladiti na Bandića, a u ovoj fazi utrke još nema grla za koje bi se moglo reći da ima 51 posto šanse da će pobijediti. Ili im nedostaje karizme ili nemaju jako stranačko zaleđe. Uglavnom, od silnoga svijeta u Zagrebu još nema dovoljno jake ličnosti koja bi se nametnula kao favorit u borbi za Bandićeva nasljednika. Je li dosadašnji gradonačelnik stvarno toliko jak da nema konkurencije ni kad je tako oslabljen, i fizički i moralno, ili je politička ponuda slaba, i neće biti bolja dok se na izbornim listama pojavljuju tipovi kojima nije mjesto u politici? Hrvatska nema što drugima predbacivati: žanje baš ono što već dugo sije negativnom selekcijom.
Što još može biti do proljeća, to ni Bandić ne zna. Ima institucija koje bi stvar mogle riješiti, ali one se godinama ne miješaju ni u svoj posao u ovakvim prilikama. A što se Zagrepčana tiče, oni su se od svoga gradonačelnika opraštali već nekoliko puta, i on im se svaki put uredno vraćao. Drže se na distanci i od njega. Ni sam gradonačelnik ne trči borilištem s olimpijskim plamenom u ruci, njemu je cilj da osvoji sedmu medalju i tome će prilagoditi sredstva, da ne bi išao u mirovinu s impozantnom kolekcijom trofeja koje je osvajao u različitim dresovima, ali bez zaštitnog oklopa vlasti. Od uspomena on odavna ne živi, „dela“ i prkosi vremenu koje mu je natovarilo na leđa nekoliko optužnica i puno neizvjesniju budućnost nego što sam vjeruje. Njegova borbenost zadivljuje i one koji ga ne vole više; s drugim vrlinama sve je otvorenije u svađi, pa u sljedeću utrku ulazi slično kako se na početku stoljeća iznenadno ukrcao u pobjedničku ekipu nakon odlaska prvog hrvatskog predsjednika. Otad je redovito pobjeđivao i kad se očekivalo da će izgubiti. On je, zapravo, smislio parolu: „Zagreb je moj“! Ostalo je parafraza.
Video - Premijera dugoočekivanog Juričanovog 'Kumeka': Stigao i Milan Bandić
Više je znakova da će se Bandić boriti nego da će predati vlast bez borbe. Njegova je ostavština na bubnju, s time da je i sam može otkupiti, ako je još platežno sposoban. Zagrebački gradonačelnik hvali se da ima iza sebe šest pobjeda; sa te bi se strane mogla zaključiti njegova vlast kad se ne bi računalo s njegovim lukavstvom i vještinom da se pri svakom padu dočeka na noge. Uz šest osvojenih mandata, Milan Bandić ima i devet života, kao prava mačka. Njegovo vrijeme jest na isteku, sudi li se po drugima koji ga otpisuju već nekoliko puta; sudeći po govoru njegova umornoga tijela, i njemu bi bilo svega dosta da ne ulaže cijelu prošlost u zagrebačku sinekuru; stari se lisac još trsi ne bi li zabio posljednji odlučujući gol, ili da njegovi protivnici zabiju autogol, pa da on opet pobijedi. Mnogi će znalci reći da je opstanak na vlasti puka teorija; neće biti sasvim u krivu sve dok postoje slamčice za koje se može uhvatiti, da protivnicima ne priušti zadovoljstvo da gledaju gologa Cara. Ipak, oprez je majka mudrosti: tko hoće raditi na Bandićevoj uranjenoj smjeni, napravit će prvu grešku da ga podcijeni; nije on supermen bio ni kad je djelovao fizički jači; naučio je „delati“ i druge pripremio na to da ne nosi bijelu zastavu; počasni predsjednik Dinama ne predaje se ni u izgubljenoj situaciji, kad više nema smisla nastavljati borbu. Sa svime što se događa oko njega i u njemu, Bandić stvarno izgleda kao politička pojava koju ne čeka blistava budućnost; njemu ne sude samo birači.
Bitka za Zagreb mogla bi, kad se sve vojske nađu na ratištu, više nalikovati na gerilu nego na pristojno ratovanje. Svi mogu izgubiti, a samo će jedan pobijediti, i pokupiti cijeli plijen. Na testu je budućnost glavnih političkih formacija u zemlji; svima će ostati tri godine primirja do prvih izbora, ali će se Zagreb – uz Split, Rijeku i Osijek – pamtiti kao posljednja velika pobjeda ili poraz. Glavne političke stranke prije nego što se suoče s Bandićem, moraju se suočiti same sa sobom: HDZ će morati odlučiti koliko će granatirati gradonačelnika, s obzirom na bogatu suradnju u četiri posljednje godine, a SDP hoće li mu primarno biti rušenje Bandića ili dobivanje svoga gradonačelnika?
Oba cilja glavna oporbena stranka ne bi mogla očekivati ni da je i u boljem stanju; prvo joj je Milan Bandić razorio ideologiju, Davor Bernardić potom uneredio organizaciju, da bi Peđa Grbin mogao biti čudotvorac koji će Gordanu Marasu ispuniti životnu želju i promaknuti ga na Bandićev položaj. Čim se u SDP-u počnu sastavljati križaljke, odmah izbija sindrom klijentelizma i karijerizma koji je zahvatio i tu stranku koja bi, po definiciji, morala biti cijepljena od tih bolesti. Ljevica je, i zbog onih koji su u njoj samo „delali“ ili previše mozgali, izgubila vrijednosti koje su je nekad razlikovale od drugih stranaka – da se drži etičke i moralne inspiracije. U javnosti prevladava negativna percepcija: „Svi su oni jednaki“! Želi li Grbin vratiti SDP na pobjednički kolosijek, morat će mijenjati takvu sliku.
Od SDP-a se očekuje da definira što očekuje od izbora u Zagrebu pa da postavi svoga kandidata, a ne da ide obrnutim putem, i s problematičnim kandidatom ponovno dijeli podijeljenu stranku. Peđa Grbin mora dobro razmisliti prije nego što se odluči što mu je važnije – da ima svoga kandidata ili da sruši Bandića? Samoproglašeni kandidat nije na visokoj cijeni ni u svojoj stranci, njegovi stranački oponenti rugaju se da ne bi pobijedio ni da je jedini kandidat! Može li Gordan Maras okupiti ljevicu i liberalni centar? Druge formule za pobjedu nema; ima li boljeg kandidata?
Nije najjačoj stranci ljevice lako drugi put zaredom ići na izbore u Zagrebu bez svoga kandidata: u glavnom gradu su potencijalno njezini birači, intelektualni i obrazovani svijet, nove „snage rada“ koje većinom razmišljaju socijaldemokratski, a glasaju drukčije. Što je sve SDP krivo činio da nema prave podrške u metropoli? Zbog tog bi razloga SDP trebao imati svoga kandidata. Je li bolje izgubiti s Marasom, i na čelu grada imati opet Milana Bandića ili HDZova gradonačelnika, ili pobijediti s Tomislavom Tomaševićem, pokaže li se da je on sposobniji ujediniti ljevicu, liberale i centar oko svoga svježeg, obrazovanog, nekompromitiranog i nekorumpiranog lika i djela? Ako je glavni cilj srušiti Bandića, onda nitko nije bolje plasiran od Tomaševića koji se dizao u politici na otporu gradonačelniku i njegovim projektima u Zagrebu. A ako je glavni cilj imati svoga gradonačelnika, onda od podjele na ljevici najviše koristi – čudne li dijalektike – može imati nekadašnji SDP-ovac. Može li SDP do proljeća pronaći kandidata izvan kruga sadašnjih pretendenata, možda i izvan stranke, koji će biti dovoljno različit od Bandića, a dovoljno blizak ljevici? Ne bude li druge, može Peđa Grbin pozvati u pomoć VAR da dobro procijeni koji je kandidat s obje noge u zaleđu. Prije tri godine, François Hollande nije se natjecao za drugi predsjednički mandat u Francuskoj zato što mu sondaže nisu davale nikakve izglede za pobjedu. Što SDP ne bi donio tešku političku odluku na osnovi tehnike; imao bi mir u kući.
Ni HDZ nije pred lakim strateškim izborom; ne može više s Bandićem, to je savezništvo dovoljno kompromitirano da se ne bi vraćalo kao bumerang vladajućoj stranci. A ne može ni punom snagom na njega, da ne otkriva tragove kolaboracije koja nije proslavila Plenkovićevu stranku. „Žetončići“ su trajna ljaga na hrvatskoj demokraciji. Legitimno je očekivati da će tema korupcije dominirati kampanjom, i da će izbijati na vidjelo tko je sve s Bandićem tikve sadio. Pravno je gradonačelnik (još) čist jer ni u jednoj aferi nije pravomoćno osuđen; sa te strane za nj vrijedi načelo o presumpciji nevinosti. Moralno je, sa svim pritvorima, suđenjima i sumnjama, ozbiljno načet da bi se itko smio hvaliti bliskošću s političarom o kojemu kruži tako loša slika, čak i da se pokaže da je sasvim nevin. Zato Bandić ne može HDZ-u biti ni saveznik ni protivnik. Najlakše bi bilo reći: bez njega, ako je to moguće. S Trga žrtava fašizma ne mogu podržavati Bandića tako da mu opet šalju protukandidata koji ga ne može pobijediti; tako bi mogli pomoći „prave“ protivnike na ljevici s kojima bi HDZ imao više problema nego što ih je imao s Bandićem. Nije Andrej Plenković pred lakim izborom između prošlosti, koje bi se rado odrekao, i budućnosti, koju ne može odvojiti od prošlosti. Pobjeda u Zagrebu – gdje HDZ ne vlada punih 20 godina – značila bi više nego pobjede u Splitu i Osijeku zajedno, čak i u Rijeci, gdje se stvari poslije Vojka Obersnela mogu zakomplicirati. Glavni grad je test Plenkovićeve snage koju uporno hoće dokazati i kad treba i kad ne treba; pobijedio je u stranci, pobijedio je u državi; pobijedi li i u Zagrebu, kompletirao je svoju vlast; još ga samo Zoran Milanović podsjeća koja je, ili čija, vlast neograničena.
Najjača hrvatska stranka već je potrošila nekoliko kandidata a da ih nije ni puštala u arenu. Viliju Berošu zvijezda gasne, on vodi borbu za o(p) stanak na čelu Ministarstva zdravstva da bi mogao misliti na Zagreb; Zdravko Marić je i dalje nestranački specijalist u Vladi da bi predvodio stranku u glavnom gradu; Domagoj Ivan Milošević jest HDZ-ovac, ali se ne čini da u stranci uživa povjerenje da bi ga poslali u najveću vatru; Damir Vanđelić bi otvorio sve bokove kad bi poslije pogače tražio kruha pa se trenutačno nameće jedan mladi i ambiciozni ginekolog kao HDZ-ovo rješenje za Zagrepčane i Zagrepčanke. Jedno je bilo poslati Karla Resslera da uči u Bruxellesu; drugo bi bilo slati Mislava Hermana na krizmu u Zagrebu.
Nešto će se pitati i Milana Bandića, ako prije toga ne padne sa žičare koju je sam gradio. U 20 godina, on je u Zagrebu izgradio kanone koje budući vladari neće lako rušiti, ako ne ustanove vlastite dogme. Uvjerio je i sebe da se neuspjesi mogu ublažavati, a porazi pretvarati u pobjede, i uspostavio takvu komunikaciju da on bolje poznaje birače nego birači njega. Ipak se boji izgubiti vlast, da ne bi spao na ranjivost običnoga smrtnika, pa jednim okom gleda na to kakav bi život mogao imati poslije politike, a drugim vodi svoje poslove. Budući da je on rođeni pobjednik s urođenom manom da hoće više nego što može, za nj nema poraza bez borbe. Uskoro će se vidjeti koliko su se Zagrepčani zasitili političara opće prakse koji im je godinama pričao bajke o gradu, koji je gradio vodoskoke, spomenike i druga Potemkinova sela, a zapostavljao najobičnije gradske instalacije. Nastupa li vrijeme i da na čelo Zagreba dođe druga i drukčija javna i stručna osoba koja će znati rješavati nagomilane probleme grada koji su egzistencijalno vezani uz potres u kojem je oštećeno srce hrvatske metropole, a esencijalno uz način na koji se Zagreb širio a da nije razvijao sve gradske sadržaje. U nekim se elementima glavni grad poseljačio, nije uspostavio sklad između tradicije i modernosti, nije ujedinio baštinu i nove vrijednosti.
Video - Advent u Zagrebu bez klizališta i s manje kućica, Bandić: Svih 17 četvrti će zasvijetliti
Bilo je prilika da Milan Bandić ode slavno i da Zagrepčani njegovo doba pamte boljim nego što je bilo. Sad je za to kasno: toliko je dugo na vlasti da se i njemu počinje priviđati da je nepobjediv i nezamjenjiv. Gdje su protukandidati da ga demantiraju? Dojam o Bandićevoj nepobjedivosti šire i njegovi protivnici koji još uvijek kalkuliraju koga će mu suprotstaviti. Nije jasno boje li se više da je jači nego što jest pa traže jaka lica koja ga mogu pobijediti ili su uvjereni da je slab pa ne žure s objavama. Čudi, ipak, da ni HDZ ni SDP nemaju spremnog prirodnoga kandidata za jednu od najvažnijih političkih funkcija u zemlji! Nekoć je Victor Hugo govorio da Francuskom vlada onaj tko vlada Parizom; Hrvatska nije tako centralizirana zemlja, niti Zagreb ima – u hrvatskim okvirima – financijsku snagu i kulturnu privlačnost Grada Svjetlosti. No, i u njemu su koncentrirane banke, državne institucije, znanost i kultura pa je zagrebački gradonačelnik na ljestvici političke moći sigurno u rangu potpredsjednika Vlade. Zato Bandić želi toliko zadržati svoj monopol u gradu, kad se već nije uspio proširiti na državu; njegovi konkurenti žele osvojiti Zagreb, u uvjerenju da otuda vode puteljci i kozje staze kojima je Milan Bandić dolazio do vlasti.
Pod pretpostavkom da Bandić nije svemoćan da u utakmici sam protiv svih izabere sam sebe za sedmi mandat zagrebačkog gradonačelnika, sve druge stranke izgubit će ako ne pobijede. Ako bi se o budućnosti Zagreba odlučivalo u njegovu centru, onda Milan Bandić nema veće šanse da se održi na vlasti; grad se širio, ali nije pratio svoje širenje svim gradskim službama koje grad razlikuju od sela. Bude li se odlučivalo na periferiji, njegove šanse rastu u omjeru u kojem se grad poseljačio. Ovisit će dosta o tome kakav je bio prirast stanovništva i o argumentima i temama na kojima će se graditi njegova buduća vlast. A najviše će konačni rezultat ovisiti o tome hoće li se bitka za Zagreb voditi primarno oko skandala, tad se od medijske pjene neće vidjeti pravi problemi grada, ili će koplja ukrštati oko stvarnih problema koji nisu izbili na površinu samo zbog potresa. Ako bi Zagrepčani tražili novoga Bandića, mogli bi izabrati staroga. Ima Bandić previše utakmica u nogama da ne bi znao kako se utakmice dobivaju; zato je lansirao novu operaciju stadion, da baš pred izbore grad Zagreb – a ne Dinamo – objave sretnu vijest navijačkom puku da će u Maksimiru konačno biti srušeno (do)sadašnje ruglo. Ni hvalevrijedna masovna testiranja nisu lišena brige da se gradonačelnik potvrdi pred Zagrepčanima kao njihov veliki dušebrižnik.
S Bandićem bi trebalo odzvoniti tipu političara opće prakse; s potresom se otkrilo da Zagrebu trebaju specijalisti na čelu gradske vlasti koji nisu formirani na slabostima političkih stranaka. Ako HDZ može stajati iza notornoga Lovre Kuščevića, onda i Zagrepčani mogu stati iza notornijeg Milana Bandića. Koja je razlika? Ni jedan ni drugi nisu osuđeni, na oba se podjednako odnosi – ili ne odnosi -– presumpcija nevinosti koja dođe kao institut stranačkog pomilovanja za članove koji nisu politički nevini. Da se bivši ministar stvori na listi HDZ-a na Braču, to nije pitanje presumpcije nevinosti; svi bi u takvom tumačenju mogli na liste dok ne završe u zatvoru, s pravomoćnom presudom o krivici. Za stranačke funkcije nije dovoljno prinositi potvrde o nekažnjavanju. U strankama vladaju moralni i politički kriteriji koji na tržište ne plasiraju kandidate za koje se zna da sutra mogu biti krivi iako su danas nevini. Nije to kažnjavanje nevinih, prije je riječ o poštovanju naivnih; tako ispadaju birači koji slijepo vjeruju svojim strankama. U političkome natjecanju svaki bi Kuščević trebao apstinirati dok ne dokaže da je nevin; to je logika pravne države. Ne bi ni Bandić u tome pogledu bio u boljem položaju da nije formirao stranku svoga imena i prezimena koja ga ne može isključiti iz igre; to je stranačka logika: sve je dopušteno što donosi profit na biralištu.
Budući gradonačelnik može biti čovjek politike a da to ne bude Milan Bandić. Profil može odgovarati klasičnom političaru, ako takvih ima na tržištu: da ima ime, da je stvorio biografiju, da ga javnost ne odbacuje, da ima sposobnost vođenja javnih poslova. Može odgovarati i stručnjaku, arhitektu najprije, da poznaje probleme grada, da zna što je gradu činiti poslije potresa. A može biti i tip menadžera, premda je za njim manja potreba jer je kasa za obnovu grada izdvojena iz gradske uprave. Koji god tip pobijedio, idealni gradonačelnik morao bi biti urbani tip, s gradskim iskustvom, dovoljno bogat da ne mora potkradati grad, upućen u gradske probleme da zna što će mijenjati, i bez ambicije da mu Zagreb postane odskočna daska za vođenje države. Na tome se slomio Milan Bandić: Zagreb mu je postao pretijesan, ponekad se više bavio problemima države nego potrebama grada; njemu je vlast postala strast, ne može bez vlasti i kad spadne na pola snage. Nije dokazano što je sve bilo sa strane; tko dođe na njegovo mjesto, prije ili kasnije, morat će pred očima imati njegovo iskustvo, da USKOK i njemu ne bi pokucao na vrata.
Ne bih o Bandiću, jer je ionako o njemu već sve rečeno. Zapanjuje me mentalni sklop ovog "uvaženog" kolumnista, relikta propalog sustava. Piše ni, manje ni više, da idelni gradonačelnik treba biti dovoljno bogat da NE MORA krasti. Misli li onda "uvaženi" da svi ostali MORAJU krasti i da je to u redu?