Godina 1991. Peti je studenoga. Nekolicina hrvatskih branitelja u
Hercegovačkoj ulici u Vukovaru posljednjim atomima snage odolijeva
napadima sa svih strana. Heroj Vukovara Predrag Matić Fred toga je dana
bio nepobjediv. Ništa mu nisu mogle ni granate ni snajperi. U nekoliko
sati, s uske Hercegovačke ulice, svojom je “osom” uništio pet tenkova i
transporter na Trpinjskoj cesti.
Drama spašavanja
Kad je “pao” posljednji tenk, Fredovi suborci Zoran Šangut i Tihomir
Savanović Ćićo otišli su “pokupiti” škorpione. Da ne propadnu, kaže
Fred. Šangut se izvukao, a Ćićo je ranjen zalegao pod stablo šljive.
Nekoliko stotina metara od rodne kuće. Suborci su ga vidjeli, ali
bojali su se otići po njega. Svi osim Freda. Preskočio je nekoliko
taraba i došao do prijeratnog prijatelja s nogometa. – Što si zalego
tu? – pitao ga je. Ćićo je jedva nešto progovorio. Ranjen u trbuh, šaku
i nogu, teško je disao.
Molio je Freda da ga ostavi, da barem sebe spasi. No Matić nije
odustajao. Sitnog muškarca niska rasta počeo je vući prema rovu. Na
sigurno. Malaksao od ranjavanja, u Fredovim rukama kao da je težio 500
kila. No izvukao ga je. Od tog ranjavanja nije umro. Završio je u
vukovarskoj bolnici na liječenju. Tamo je dočekao pad grada. Kako
svjedoči njegov susjed, četnici su ga izvukli iz bolničkog kreveta i
otad mu se gubi svaki trag. I danas je Tihomir Savanović Ćićo na popisu
zatočenih i nestalih. Fred Matić za spašavanje suborca 1995. godine
odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog. Trinaest godina odlikovanje
je stajalo u Fredovoj vitrini.
– Drago mi je to odličje. Ali želim ga darovati Ćićinoj djeci. Ne znam
kako da ih nađem. Priča se da su u Čileu – kazao je Matić prije točno
mjesec dana. Danas, uoči obljetnice pada Vukovara, Fred Matić,
posredovanjem Večernjeg lista, pronašao je obitelj Savanović. U
Hercegovačkoj ulici u Vukovaru. Nekoliko stotina metara od mjesta gdje
je spasio svog prijatelja Ćiću. – Ovo odlikovanje, otkako sam ga dobio,
želio sam uručiti vama – suznih očiju potiho je izustio obitelji
Savanović: supruzi Ljiljani, kćeri Dragani, sinu Nemanji i
osmomjesečnoj unuci Katji. Tihomirova majka Marija odlikovanje nije
dočekala. Umrla je početkom travnja. – Puno nam znači ova gesta. Ovo
odlikovanje. Tihomira nema. A mi nemamo gdje zapaliti svijeću. Još
uvijek se vodi kao nestali – kazala je udovica Ljiljana. Kći Dragana
bila je u šoku. Iako su se emocije nazirale na licu, riječi nisu
izlazile.
– Tate se ne sjećam. Bilo mi je godinu dana kad je nestao. Od njega je
ostala samo slika koju je mama dobila od bake. I sad ovo odlikovanje –
prozborila je Dragana prstom milujući kožni etui s odlikovanjem za
kuhinjskim stolom. Sin Nemanja nestrpljivo je cupkao u kutu kraj
ulaznih vrata. Kao da ga se sve to ne tiče.
Na prvoj liniji
– Ja sam imao dvije godine, ili malo manje, kad je tata nestao – kratko
je rekao žureći se k prijatelju s kojim je išao na utakmicu. Povezli
smo ga do prijatelja, a usput se zaustavili baš na onom mjestu gdje je
njegov otac ranjen. Sada više nije bio ni šutljiv ni stidljiv. Fred
Matić na Hercegovačkoj ulici bio je pravi sugovornik za njega. Uska
ulica, kao malo šira staza, bio je čuveni položaj hrvatskih branitelja.
Prva linija.
– Gdje ste stajali? Odakle su vas tukli četnici? Što je bilo u ovoj
kući? Ispod onog stabla ranjen je moj tata? – navrla je bujica pitanja
nasred ulice s koje se izdizala dosadna jesenska magla. Sve ga je
zanimalo. Tko, što, kako? Što je radio njegov tata Ćićo? Fred Matić
pričao je i prisjećao se svakog detalja, a Nemanja je upijao nove
informacije. Dotad je znao samo osnovne činjenice o ranjavanju oca.
– To mi je baka ispričala. Ali nitko ništa nije znao. Sad znam kuda
prolazim, znam što se događalo – kaže Nemanja ne mareći ni za zimu ni
za prijatelja koji čeka. – Tu ste uništili onih tristo i koliko tenkova
– pitao je očeva ratnog druga. – Ma kakvih 300. U cijelom je Vukovaru
uništeno manje od 100 tenkova. A to je golema brojka. Svaki je tenk bio
jedna velika pobjeda. Njih je bilo tko zna koliko desetaka tisuća, a
nas manje od dvije tisuće – objasnio je mladiću legenda Vukovara i
zaključio: – Tata ti je bio velik čovjek i borac. Na dan kad je ranjen
pritekao nam je upomoć s druge linije. Zbližili smo se u ratu. Budi
ponosan na oca.
Vijesti o sudbini i dalje se ne znaju
U Tokiju održana misa za Vukovar
