Hladni Dunav 1956. godine odnio je cijeli život tada 24-godišnjem Ivanu Strikoviću. Kuća, imanje, čardak, ljetina... Sve je plivalo u Kenđiji nadomak Batini. Ledena voda nije poštedjela ništa i nikoga. Gotovo preko noći moćna je rijeka na tom dijelu progutala 92 salaša i četverogodišnju školu. Mnogi se nakon toga potopa onamo više nikada i nisu vratili. Ivan je jedan od rijetkih koji je odlučio nastaviti živjeti na istoj adresi.
Supruga, sin i baka utekli
– Zima je te '56. u početku bila blaga isto kao ova. Radio sam u šumariji. Siječanj je bio toliko topao da smo mogli hodati samo u košulji, a onda je 2. veljače zapuhao snažan sjeverac. Počeo je padati snijeg koji nije prestajao tri dana i tri noći. Temperatura se nakon toga spustila do minus 20 stupnjeva. Ma bilo je isto kao i sada! – prisjeća se ovaj 80-godišnji stanovnik hrvatskog teritorija na suprotnoj strani Dunava, u susjednoj Srbiji.
Korito Dunava tada je bilo šire, a rijeka još veća nego danas. Obale su joj dosezale gotovo do Bezdana. Nasipi još nisu bili sagrađeni. Glavni riječni tok led je potpuno "zaglavio" na krivini kod Batine dok su se oni manji rukavci počeli prelijevati.
– Kada se vrijeme malo smirilo, otišli smo vidjeti kakva je situacija u šumi. Dok sam se taj dan vratio kući s posla, u njoj više nikoga nisam zatekao. Supruga mi je samo ostavila pismo. U njemu je stajalo da su joj na vrata pokucali neki ljudi i rekli da se odmah mora spakirati te sve napustiti. Stizala je voda. U trenutku je spremila sebe, sina i baku – nastavlja svoje "ledeno" svjedočanstvo Ivan.
I sam se odmah zaputio "na suho", iza takozvane rampe u Kenđiji. U središtu Bezdana vladao je potpuni kaos. Svi koji su tamo imali zaprežna kola, stavili su ih na raspolaganje stanovnicima batinskih salaša. Strikovići su iz svoje kuće nabijače sa slamnatim krovom uspjeli iznijeti deset kola stvari. Samo za tri dana voda im je potpuno progutala dom. Bila je viša od dva metra.
Čudo na Dunavu
– Ne sjećam se više točno kako je bilo, ali situacija je postala kritična. Da tada nisu nešto napravili, Dunav bi, kako se govorilo, sigurno došao do Novog Sada. Mislim da su Mađari htjeli minirati rijeku da oslobode tok, ali jugoslavenska vojska to nije dala. Na kraju su, ipak, u bivšoj JNA odlučili krenuti u akciju. Poletjeli su vojni avioni i bombama iz zraka "napali" led na Dunavu. Tada je nastalo čudo! Led je krenuo kao da ga je netko spustio s brda. Odahnuli smo svi – s olakšanjem će Ivan.
Meso u pušnici i drvo
Iako se svojoj kući vratio tek nakon dvije godine od poplave koja ga je natjerala u bijeg, bio je jedan od rijetkih koji nije htio napustiti Kenđiju. Od Dunava više ne strahuje, priznaje, jer su sagrađeni nasipi. No, ovogodišnja zima podsjetila ga je na onu iz '56. Sa svojega salaša zbog snijega i niskih temperatura nije izišao još od kraja siječnja, ali se za nju, kaže, dobro pripremio.
– Drva za loženje imam dovoljno, meso je u pušnici, pa mi ništa ne nedostaje. Gledam televiziju i redovito pratim vodostaje i temperature, pa sve to zapisujem. Jer ovakva se zima rijetko događa – poručuje on.
Ma bilo je isto kao i sada! – prisjeća se ovaj 80-godišnji stanovnik hrvatskog teritorija na suprotnoj strani Dunava, u susjednoj Srbiji. Malo nezgodno formulirano, ali pohvalno kaj ste to naglasili... Ovi prek već uzeli zdravo za gotovo da jee granica po sredini rijeke....