– Rekli su nam da smo ovdje privremeno smješteni, ja nemam kamo, čekam smještaj u bolnici. Ovdje sam dva tjedna i nikome ne bih smetao da imam kamo otići. Beskućnik sam godinu dana, kad dođu topliji dani, spavat ću na plaži – kazao nam je Mihovil Turković kojeg smo zatekli u riječkom Domu Crvenog križa na Pećinama.
Neko je vrijeme skupljao boce, kaže, ali mu zdravlje to više ne dopušta. Sudbina je to jednog od riječkih beskućnika koje je 30. siječnja Grad Rijeka privremeno smjestio u Dom Crvenog križa kako bi, za velikih hladnoća, bili na toplome i izbjegli opasnost od smrzavanja. Ondje su trebali ostati, o trošku Grada, kako je određeno, do 16. veljače, no krov nad glavom i osigurana hrana za njih su blagodat koje se sada ne žele tako lako odreći.
– Nitko me ne može izbaciti odavde dok ne riješim svoj status, u Francuskoj je svaki beskućnik zbrinut i ne smije biti na ulici – gnjevno nam je dobacio jedan branitelj koji se odbio predstaviti. U nezavidnom položaju našli su se djelatnici doma.
– Nismo ih doveli pa ih ne možemo niti izbaciti – kratko objašnjavaju, a stav je Grada jasan: ako i dalje žele boraviti u domu, troškove smještaja moraju snositi sami. Ostaje im, kako im je rečeno, obratiti se Centru za socijalnu skrb te Gradu uputiti zahtjeve za stambeno zbrinjavanje kao i za ostvarivanje eventualnih dodatnih pomoći iz gradskog socijalnog programa. Naime, svi koji su s riječkog područja koriste određene oblike socijalne pomoći, a neki imaju i vlastita primanja.
Ovi ljudi nisu blesavi.Kamo ići ako im je tu dobro.Piše da neki imaju primanja,to treba čuvati za ljetne dane.Isto je i sa zametenima u snijegu koji su tražili pomoć u hrani,jer ta se hrana ne plaća.Trebalo im je svega,od benzina do soli,i dobili su to se kod nas zove MUKTE.Ljudi uče živjeti u modernom vremenu,jer nisu uspjeli jamiti u ratu,pa eto još nije kasno!