Otkako su zaredali javni politički i građanski incidenti prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, učestala su pitanja o tome je li HNS uteg u koalicijskoj Vladi. Je li HNS breme na političkim plećima SDP-a i hoće li ponašanje čelnika te stranke naposljetku doći na naplatu SDP-u? Mediji tvrde da se nezadovoljstvo HNS-om među dužnosnicima i članovima SDP-a, koje je prije prosinačkih izbora i neposredno nakon njih tinjalo, polako razgorijeva i da će kad-tad buknuti u otvoreni politički sukob. Dio medija s neskrivenim navijanjem priželjkuje takav razvoj događaja. Kako i ne bi kad gotovo svaki svoj medijski istup Čačić pretvara u politički štetan i građanski neciviliziran ispad u kojemu se odnosi prema novinarima kao priglupim i zlonamjernim neznalicama posredno šaljući i poruku javnosti o tome što misli o njoj.
Istodobno, čelnici HNS-a nastoje prikazati svoju stranku kao neizostavna i izvrsna koalicijskog partnera SDP-u. HNS nije Milanoviću problem, nego rješenje, tvrdi Vesna Pusić, jer je koalicija nužna i jednima i drugima da bi mogli sastaviti Vladu. Zanimljivo je kako Pusić govori "i o jednima i o drugima" kao da su posrijedi jednako važni politički akteri i kao da im je vlast bila jednako udaljena. Poslovično nesuzdržana u pohvalama vlastitoj stranci i nekritična prema ljudima u njoj, što je demonstrirala i na "slučaju Ferenčak", dodala je da su članovi HNS-a u Vladi ljudi "prvoklasne kvalitete u svom poslu".
Uteg ili zgoditak za SDP?
Je li, dakle, HNS uteg ili zgoditak za SDP? HNS bi najbolje bilo definirati kao nužno političko "zlo" u koalicijskoj vladi lijevog centra. Tu postavku zasnivam na četiri argumenta.
Prvo, SDP je bio prisiljen sklopiti prijeizborni koalicijski sporazum s HNS-om ako je htio isključiti svaki rizik od gubitka izbora i pogotovo ako je htio da lista koju predvodi dobije apsolutnu većinu mjesta u Saboru koja jamči neprijeporno i brzo sastavljanje nove vlade. Tome u prilog govorila su iskustva s izbora 2007. na kojima su SDP i HNS zajedno dobili više glasova od HDZ-a, a ipak su izgubili vlast. HDZ je u Hrvatskoj dobio 834.297 ili 34,9 posto glasova i 61 ili 43,6 posto mandata. SDP i HNS zajedno su dobili 945.130 ili 39,6 posto glasova i 63 ili 45 posto mandata. Simulacija izbornih rezultata pokazuje da bi zajednička lista SDP-a i HNS-a dobila 67 ili 48 posto mjesta, oduzevši pritom HDZ-u tri mandata. Kad bi mu se pribrojili i mandati iz "dijaspore", HDZ bi još uvijek imao manje mandata od potencijalne koalicijske liste tih dviju stranaka i ne bi prvi dobio pravo da sastavi Vladu.
SDP je očito htio izbjeći svaki rizik od slična ishoda izbornog natjecanja 2011. Pritom ima uporišta za postavku da je oba puta, i 2007. i 2011., odabrao pogrešnu izbornu strategiju sa stajališta nastojanja da maksimalizira stranačku dobit. Izborna koalicija s HNS-om bila je, po svemu sudeći, potrebnija 2007. nego 2011. U sklopu sanaderovskoga korupcijskog režima SDP naprosto nije mogao samostalno pobijediti na izborima 2007., premda mu je i u tim okolnostima pobjeda izmaknula za vlas, a na izborima 2011. zacijelo bi pobijedio i sam. Vjerojatno ne bi dobio iznadpolovičnu većinu mjesta u Saboru, ali bi sigurno dobio najviše mjesta i s te pozicije ušao u pregovore o tvorbi koalicijske vlade. U njima bi pozicija HNS-a bila nepovoljnija jer bi se točno znalo koliko ta stranka vrijedi, a vrijedila bi znatno manje od 15 mandata koji su joj pripali na zajedničkim listama sa SDP-om. Ukratko, koalicija se za SDP pokazala kao razmjerno nepovoljan politički brak od kojega više koristi ima HNS.
Drugi se argument neposredno nadovezuje na prvi i upućuje na to da je SDP svojemu koalicijskom partneru činio velike ustupke u sastavljanju izbornih lista, a to nijedna stranka ne čini rado. Zahvaljujući tome HNS je dobio 15 mjesta u Saboru, koliko nije imao nikad u svojoj povijesti. Osim toga, HNS je prije ovih izbora bio stranka na silaznoj političkoj putanji i polako se primicao sudbini HSLS-a i HSS-a. Na to upozorava i jako zemljopisno sužavanje njegove biračke osnovice, pa se faktično sveo na regionalnu stranku sjeverozapadne Hrvatske. Na izborima 2007. u trećoj izbornoj jedinici osvojio je gotovo 40 posto svojih glasova i četiri od sedam mandata. U Dalmaciji i Slavoniji nije prešao ni izborni prag, a i u drugim krajevima "plesao" je na rubu petpostotne klauzule.
Otkako je nakon prvoga samostalnog nastupa na izborima 1992. osvojio samo 6,7 posto glasova i šest mandata pa je postalo jasno da se neće razviti u stranku kakvu su zamišljali Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo – veliku pučku stranku koja će u uvjetima duboke političke implozije SDP-a u prvoj polovici devedesetih godina postati glavni politički konkurent HDZ-u – HNS je nastojao preživjeti na sve načine, kao što je na sve načine nastojao prikriti svoju stvarnu političku težinu. Oblik ostvarivanja oba nauma bile su izborne koalicije.
Na sve izbore od 1995. do 2011. HNS je izlazio u višečlanim koalicijama: katkad nešto ozbiljnijima, kao 1995. i 2000. godine kad su mu glavni koalicijski partneri bili HSS i IDS, a katkad neozbiljnijima, kao 2003. i 2007. kad su mu partneri bili PGS i SBHS. Za status HNS-a reprezentativniji su rezultati što ih je ostvarila potonja koalicija, a ona je dobila 8,3, odnosno 6,8 posto glasova. I da su ama baš svi glasovi dani HNS-u, a nisu, to je slab rezultat. U četiri mandatna razdoblja od 1995. do 2011. HNS je u prosjeku imao samo pet mjesta u Saboru, što ga je pozicioniralo kao malu parlamentarnu stranku. Očito je, prema tome, da "mandatnu renesansu" nakon posljednjih izbora duguje poglavito izbornoj koaliciji sa SDP-om.
Brzinsko zaposjedanje funkcija
Teško da će čelnici HNS-a to javno priznati. Malu političku težinu HNS je tradicionalno kompenzirao političkom pretencioznošću svojih vođa koja se zasnivala na uporno promicanu stavu da je riječ o "stranci velikih ljudi" ili, kako bi Pusić rekla, stranci brojnih ljudi "prvoklasne kvalitete". Ta se opsjena neprestance razbijala o tvrde političke činjenice, ali čelnici HNS-a nisu odustajali od nje. Činjenica je, recimo, da je na posljednjim predsjedničkim izborima Vesna Pusić dobila 7,5 posto glasova – oko pola posto više od koalicije njezine stranke na parlamentarnim izborima 2007., a možda čak i manje od same stranke. A Pusić slovi kao najjača politička osoba u HNS-u koja teži više od svoje stranke. Činjenica je da je HNS krajnje oligarhizirana duumviratska politička organizacija u kojoj se Čačić i Pusić izmjenjuju na čelu stranke bez pravih demokratskih izbora. Duumivirat se zasniva na jednostavnom načelu vladanja: njemu, Čačiću, biznis, a njoj, Pusić, ideologija. Činjenica je da njih dvoje postavljaju na visoke stranačke, a sada i državne i ostale javne položaje, pojedince koji su im osobno lojalni, poput Ivana Vrdoljaka, a otpisuju one koji im se suprotstave, poput Dragutina Lesara. Stranka se tako najprije iznutra ustrojila kao "klijentelistički konglomerat", a potom je klijentelistički obrazac ponašanja prenijela na državu i društvo. Proteklih je dana javnost svjedočila o tome kako HNS brzo "zaposjeda" pojedina područja javnog sektora i postavlja na njih svoje ljude.
Treće, ustupke HNS-u SDP je dao i u formiranju Vlade i raspodjeli moćnih i utjecajnih položaja u javnim poduzećima iz "vladina kontingenta". Postotni udio HNS-a u ministarskoj kvoti čak je nešto veći od udjela u saborskim mandatima, a još je veći na nižim razinama izvršne vlasti i javnog sektora koji kontrolira Vlada. Je li vodstvo SDP-a i na tom području svjesno platilo previsoku cijenu koalicije s HNS-om ili je naivno klonulo pred njihovom naracijom o mnoštvu ljudi "prvoklasne kvalitete" koji će proslaviti cijelu koaliciju?
Četvrto, koalicija SDP-a s HNS-om bila je nužno zlo i zato što SDP nije imao s kime koalirati lijevo od centra, osim s malim IDS-om. No možda je upravo na tom području HNS nehotimice učinio dugoročniju uslugu SDP-u. Nakon prosinačkih izbora na ideološko-političkoj osi lijevo od centra i ljevije od SDP-a pojavili su se Hrvatski laburisti (HL). Nastali kao odmetnička frakcija HNS-a, koja je koaliciji lijevog centra odnijela nezanemariv broj glasova na prošlim izborima, laburisti bi možda mogli popuniti ideološki prostor na ljevici koji je dosad bio prazan. Budući politički savez HNS-a i HL-a gotovo je posve isključen zbog znatnih ideoloških razlika i pogotovo zbog neprikrivenih osobnih animoziteta koji vladaju među čelnicima tih dviju stranaka. Pitanje je, dakako, hoće li se laburisti održati na političkoj pozornici s obzirom na dosadašnju neslavnu sudbinu novih stranaka koje su nastale iz odmetničkih frakcija starijih stranaka. Ostane li SDP nadmoćan akter hrvatske politike lijevo od centra, ubuduće bi mogao imati nešto neprisilniji i širi izbor koalicijskih partnera. Nije stoga loše graditi politička partnerstva i izvan postojeće koalicije i ne zatirati potencijalne političke saveznike na ljevici, kao što je HDZ činio na desnici.
Ljubi ljubi al glavu ne gubi cacicu