I ma vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama”
Tako je u pjesmi “Misao svijeta” krajem 19. stoljeća pjevao Silvije Strahimir Kranjčević, slavni hrvatski pjesnik, da bi tu pjesmu u drugoj polovici 20. stoljeća skladao genijalni dubrovački skladatelj Krešimir Magdić, pa je “Misao svijeta” postala jedna od najkvalitetnijih i svakako antologijskih hrvatskih klapskih pjesama koja se ne tako rijetko izvodi i na sprovodima ili u najsvečanijim javnim prilikama. Ništa čudno da je ovu pjesmu klapa sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice izvodila i u Vukovaru ovog 18. studenog u krugu vukovarske bolnice u sklopu obilježavanja dvadeset i druge obljetnice pada Vukovara. Izvrsna klapa snažnih i izbalansiranih glasova vehementno je otpjevala Kranjčevićevu i Magdićevu “Misao svijeta”, skladbu koja itekako priliči tragičnoj vukovarskoj godišnjici, ali čitav je protokolarni program obilježavanja vukovarske tragedije pao ne u drugi, nego treći plan zbog dnevnopolitičkih previranja i nesporazuma koji već nekoliko mjeseci razaraju Hrvatsku iznutra. I doista. Kome je to ovog 18. studenog u Vukovaru, gradu čija povijest stara dvadeset i dvije godine još ni izdaleka nije napisana niti utvrđena bilo do Silvija Strahimira Kranjčevića, po mnogima najmarkantnije pojave hrvatskog pjesništva u 19. stoljeću? Tko je to u sebi imao poniznosti da bi u Vukovaru, opterećen teretom vukovarske ratne patnje stare dvadeset i dvije godine, mogao koncentrirano slušati stihove Senjanina i nesuđenog svećenika, koji je morao napustiti Hrvatsku bana Dragutina Khuena Hedervaryja, da bi živio u Mostaru, Livnu, Bijeljini i konačno u Sarajevu gdje je, valjda, i našao vječni mir.
Kranjčevićeve pjesničke poruke koje je naš suvremenik Magdić tako snažno glazbeno uobličio da čine nevjerojatan sklad i univerzalnu ljepotu, ostale su potpuno izvan ovog aktualnog vukovarskog nereda koji je zbog neodrađene i neiživljene povijesti, zbog nekih tuđih dugova i krivica, prerastao u živi pijesak u kojem se trenutno valja hrvatska demokracija.
Pa ipak, “Misao svijeta” sa svim svojim mogućim teološkim, filozofskim, ali i svakodnevnim ljudskim značenjima, može biti povod za ozbiljno razmišljanje o poeziji koja se opet pokazala najtočnijom tumačiteljicom ljudskih postupaka. Kranjčevićevi stihovi i Magdićeve note tako su u tom sumornom, maglovitom vukovarskom danu koji je dostojanstvenu svečanost pretvorio u ponižavanje hrvatskih vojskovođa, ratnika i ubijenih i nestalih branitelja, zazvučale kao poruka direktno od onoga koji je stvarajući svijet stvorio i njegovu nesavršenost. “Misao svijeta” izvedena pred vukovarskom bolnicom u kojoj su liječnici uz pomoć medicinskih sestara i ostalog zdravstvenog osoblja vodili bitku za svaki život u nemogućim uvjetima, bila je dirljiva komemorativna poruka upućena onima koji su u Vukovaru ubijeni tog krvavog studenog 1991. o kojem se još uvijek pričaju različite, vrlo često i dijametralno suprotstavljene priče.
Na žalost, potresnu “Misao svijeta” nisu čuli živi ljudi koje su u Vukovaru u većini slučajeva okupili pijetet, tuga i osjećaji, a to je i šteta koja se, doduše, može nadoknaditi, već sljedećeg 18. studenog kada će u Vukovaru možda biti i vremena i volje i za Silvija Strahimira Kranjčevića koji je krajem 19. stoljeća napisao i ove stihove:
“Nitko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata. Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata Il’ su lažni ideali, ili laže ovo doba .Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba”
