Tih 600 tisuća potpisa nije ni koherentna politička snaga, ni referendum protiv Vlade, ni udarac egu Andreja Plenkovića. Dobro, oni mogu sve to biti ako se u okvirima političke paranoje zadržimo na površini površnog. Za nesigurnu i nedoraslu administraciju svaka je šuša politički atentator, svaki je šušanj masovni prosvjed, svaki je glas razuma urlik ludila. Jednostavno, u paranoji se stvari izokrenu, vide se onakvima kakve nisu, budući da u zamišljenoj slici stvarnosti, onoj koja vlasti odgovara, idiličnost se ne manifestira kroz sklad društva, nego kroz mirnu nedodirljivost aparata.
Ono što je suštinski pokazalo 600 tisuća potpisa protiv rada do balzamiranja jest ono što si uporno u Hrvatskoj ne želimo priznati: interesi ljudi i interesi države se ne poklapaju! Otkuda nam ideja da bi država automatizmom logike i njezina simboličkog imena trebala imati interese kao i ljudi koje je formalno uvukla u svoje granice? Predrasude kako su države posljedica volje naroda spada u domenu idealnih definicija pojedinih znanosti, ali u praksi nisam ni kroz povijest ni u suvremenom političkom okolišu vidio državu koja nije ideju same sebe voljela više od ideje “svih nas”.
Hrvatsko iskustvo posebno govori u prilog toj činjenici, ali kao da mi želimo učiti na primjerima država koje smo stvarali ili kojima smo se podavali, a već sutradan ujutro bili nezadovoljni njima. Gdje su sve te države danas? Najmanje tri od njih su i dalje subjekti povijesnog razdora i trauma budućnosti, što ne znači da poistovjećenje ove današnje tvorevine i dalje nećemo tretirati u okviru dogmatskog državotvorja što nas je pretvorilo u intelektualne invalide. Razmišljati o tome kako hrvatska država djeluje protiv interesa ljudi koji u njoj žive i protiv zdrave logike čovjekova primjerenog postojanja okarakterizirat će se brže-bolje činom nacionalne veleizdaje. Zašto? Zato što je to hrvatska država ili zato što je to na kraju krajeva samo država? No to je već područje semantike.
Nemam ama baš nikakvu emociju prema aparatu sile pokrivenom imenom naroda, koji radi protiv interesa tog naroda, kojem s primjerenom dozom samodestruktivnosti pripadam. To su iracionalne kategorije podignute na razinu fetiša tek da bi se stvorio privid kohezije u zajednicama kojima odjekuje hropac propadanja. Jer svi mi koji ćemo, “njišući se nad mezarom”, puzati na posao, zbirno činimo, kojeg li slučaja, baš narod. Može li čovjek, unutar svog naroda, i državu smatrati svojom ako ona od njega traži da radi do 67. godine starosti? Naravno da može, ako pristane na podanički odnos i pokornost maksime caru carevo i bogu božje, čime se čuva naš famozni način života, toj okrutnoj arhitekturi modificiranog odnosa roba i njegovih gospodara.
Inzistirati na tome da se radni vijek produži do 67. godine u zemlji bez posla moglo bi biti duhovito da se ne radi o sudbinama, da se od nekih od nas ne očekuje čudo pa da usred socijalne nesigurnosti privređujemo za sustav iz kojeg onda sav naš minuli rad i izdvajanja imamo što manje dana za koristiti. Samo u takvom cinizmu su pojmovi, nekad oličenje progresa, mogli postati radikalno antipatični da ih se smatra okovima; liberalizam, suverenizam, reforme, održivost...
Kako naizgled optimistični, čak i onomatopejski, a uspjeli smo ih pretvoriti u monstruozne prijetnje pojedincu. Kroz cijeli moj život svi su se razbacivali reformama i sve su, bez obzira na sustav, bile zamišljene na moju štetu. Izgleda da reforme podrazumijevaju odricanje čovjeka u korist države, ali zašto reforma ne bi značila odricanje države za korist čovjeka. Ako nas danas s pozicija vlasti uvjeravaju kako, unatoč tome što nam ga uzimaju više i više, nema dovoljno novca u sustavu da bi isti bio stabilan, onda onima koji nas u to uvjeravaju jednostavno treba oduzeti pravo da barataju našim novcem.
I ne radi se o promjeni stranke na vlasti, radi se o notornoj promjeni političkog sustava, o resetiranju modela i prekrajanja odnosa čovjek-država, čovjek-Crkva, čovjek-društvena pravila. Uspiju li nas uvjeriti da se sada mora raditi do 67., za 20 godina će granica biti 80, a možda ćemo je spuštati i na onom drugom kraju, možda će djeca kao u 17. ili 18. stoljeću morati silaziti u ovovremene „rudnike“ i postajati produktivni dio društva čim se skinu s cice. Doduše, postoje dijelovi svijeta gdje je već i danas tako; djeca kao robovi kapitalizma.
Kod nas pak idila političke personifikacije i okretanja glave od bitnog jest naša mider-predsjednica jer, dok 600 tisuća ljudi upozorava na potrebu promjene političke paradigme, ona se dosjeti ustanoviti novo odlikovanje brendirano u liku starog predsjednika. Hoće li ga podijeliti svim potpisnicima peticije koji su to učinili unatoč apatičnim, antipatičnim i anadiplozičnim sindikalnim voždovima koji su na javnoj sceni još od Bernarda Jurline? Ne, potpisnici su se odazvali nekom sasvim drugom pozivu. Kad ti je politika bez sadržaja, dosjeti se odlikovanja, kad se ne želiš očitovati decidirano ni o jednom presudnom pitanju za društvo, pozovi se na Tuđmana, kada ne znaš što bi više u životu, osvoji drugi mandat. Moć svake države proporcionalna je smanjivanju rezignacije njezinih građana. Zbog toga se ponekad čini da hrvatska država više i ne postoji.
Dapače, država nam putuje u nihilizam jer rezignacija raste. Jer smo ovce vrlo sitnog zuba. Jer nam se ovnovi ponasaju kao da su sveta telad. Ili krave. Pa gaze ljude, parkiraju mercedese, rade 300 neprijavljenih kvadrata za roštiljanje, gospodare gomilom gradskih prostora, smišljaju bezvezna i bezvrijedna odlikovanja, gaze referendumske inicijative. A mi trpimo u rezignaciji. Čovjek nosi križ kilometrima na leđima i nitko mu ne priskoči pomoći, a kamoli da se okupi 100000 ljudi iza njega i s njim u prosvjed protiv samovolje anemičnih likova u crnim audijima. Kojima će eto isteći leasing pa trebaju novi. Gade mi se.