Mudra izreka, ali i zdrava logika kaže da treba učiti na pogreškama. Kad bi to tako bilo, mnogi problemi, nesporazumi, nepotrebne blamaže… bile bi vjerojatno izbjegnute. Primjerice, da je premijer Andrej Plenković učio na pogreškama svojih prethodnika i da se sjetio dva datuma u novijoj hrvatskoj povijesti – 1. lipnja 2016. i 1. lipnja 2017. godine na situaciju u vezi sa štrajkom prosvjetara vjerojatno bi potpuno drukčije gledao i na jedan sasvim drugi način joj pristupao. Ta se dva dana na prosvjed za kurikularnu reformu ili prosvjed „Za bolju Hrvatsku“ slilo na hrvatske ulice stotinu tisuća ljudi. Svih profila, imovinskog statusa, političkih opredjeljenja, društvenog ugleda… Bila su to dva dana kad doista nije bilo bitno tko je lijevo, tko desno, tko u centru, tko ima, a tko nema, tko je vjernik, tko ateist.
I svi su na ulice izišli iz jednog jedinog razloga – da njihova djeca konačno iz školskih klupa krenu izlaziti pripremljena za život, spremna za konstruktivnu raspravu, da znaju razmišljati, da su kreativna, s idejama, da ne budu dio još jedne generacije koja je napamet bubala gomilu nepotrebnih informacija.
Da su kojim slučajem ta dva prosvjeda bila prinesena Plenkovićevoj pozornosti, da je možda i sam bio na kojemu, onda bi znao da će ljudi slično reagirati i kada su u pitanju učitelji naše djece, profesori, oni koji znanje, najvažniji resurs današnjice kojim čovjek raspolaže, djeci prenose, koji igraju jednu bitnu ulogu u njihovoj pripremi za život.
Sektor koji ruši vlade
U tom se slučaju Plenković ne bi prvo bahatio izjavama da će svim učiteljima plaće povećati za sto posto, ne bi dolazio u Sabor i nudio svima u državnim i javnim službama povećanje plaće od 6,11 posto, ne bi tjednima izbjegavao sastanak sa sindikalnim predstavnicima kao da su kužni tvrdeći da on ne razgovara s onima koji imaju veću plaću od njega, ne bi iz teškog očaja, kada je shvatio da štrajk ne može nikako slomiti, prijetio da dani provedeni u štrajku neće biti plaćeni, ne bi štrajkaše preko svojih ministara plašio sudskom zabranom štrajka…
Jednostavno bi pozvao te omražene mu sindikalne čelnike već prvog tjedna štrajka za stol, zagrijao ured i pokušao doći do dogovora na dobrobit svih. Ovako je mučio i mrcvario sve – i učitelje i roditelje i, što je najvažnije, djecu koju nadoknada nastave tek čeka. Izmučio je i samog sebe, a da bi na kraju ionako morao popustiti i pristati na gotovo sve zahtjeve sindikalnih čelnika jer mu je štrajk prerastao učionice i pretvorio se u bunt protiv Vlade i njezine politike.
Jasnu poveznicu između dva prosvjeda za kurikularnu reformu i onog za veće plaće vidi i Boris Jokić, bivši voditelj Cjelovite kurikularne reforme koji kaže kako se u oba nalazi ideja za boljim obrazovanjem i potrebom da se ono primjereno vrednuje u Hrvatskoj.
– Mi smo u okviru Cjelovite kurikularne reforme svjesno i planski krenuli u promjene iz same baze – škola, fakulteta, dječjih vrtića. Time smo željeli demokratizirati važne društvene procese te posebice osigurati glas odgojno-obrazovnim radnicima. Taj se glas 25. studenoga ove godine pod vodstvom sindikata prvi put glasno čuo, što smatram izrazito pozitivnim za demokratski razvoj naše zemlje – kaže Jokić kojemu je, kaže, nevjerojatno da hrvatski političari ne prepoznaju činjenicu da je u našem društvu obrazovanje vrijednost o kojoj se razmišlja, brine, razgovara i u obiteljima u kojima učenici žele upisati najprestižnija sveučilišta kao i u onima gdje se iščekuje dvojka na popravnom ispitu.
Vlast bi, drži Jokić, trebala naučiti i da je obrazovanje u Hrvatskoj za njih najopasnija stvar.
– Najvažnija i najopasnija. Jedina je to stvar koja može srušiti vlade i jedna od rijetkih koja izravno smjenjuje ministre. Da malo razmisle i da misle o općem dobru, shvatili bi da su upravo odgoj, obrazovanje, znanost i kultura resori koji ovu zemlju mogu pomaknuti znatno naprijed. No to ne čine, već uvode kvazireformske pokušaje najbolje oslikane kupnjom polovnih tableta sa skladišta u Kini, objavom dokumenata u Narodnim novinama i osmjesima u PR prilikama. To više ne prolazi – zaključuje Jokić.
Pravo je pitanje i je li vatra do kraja uopće ugašena ili i dalje tinja, što se vidi i po reakciji sindikata Preporod koji je jedini proveo izjašnjavanje o Vladinoj ponudi na referendumu i čiji su članovi Vladi rekli “ne”.
– Nakon razvlačenja cijele priče i u konačnici odustajanja sindikata od referendumskog izjašnjavanja i vraćanja učitelja na silu u razrede danas imamo jedan ekspres-lonac koji čeka priliku da opet eksplodira. Jer ovdje se ne radi samo o ostvarenju materijalnih prava. Da je tako, svi bi bili zadovoljni. Ovdje se radi o širem nezadovoljstvu koje se može detektirati nizom anketa koje kažu da više od 70 posto građana smatra kako država ide u krivom smjeru. Ovdje je riječ o tome da je javnost pružala podršku učiteljima i zapravo štrajkala preko njih – kaže poduzetnik i bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić.
No očito se tog referendumskog izjašnjavanja nije bojao samo premijer Plenković nego i sami sindikalni čelnici koji su, kaže Fižulić, sada prvi put vidjeli kako izgleda kada izgubiš konce iz ruku, kada više ne vodiš ti glavnu riječ, nego kada štrajk preuzmu sami učitelji i to preko društvenih mreža.
Ostao gorak okus
Fižulić je uvjeren da cijela priča nije gotova, već samo stavljena u mirovanje jer su sindikati popustili ucjeni premijera. A sve, kaže, iz straha što se situacija otela kontroli jer su štrajk, nakon prosvjeda u Zagrebu, preuzele Facebook-grupe.
– Imali smo prvi štrajk organiziran preko društvenih mreža u kojemu je na kraju postalo nevažno što govore sindikalni predstavnici koji su se također svega toga prepali i zbog čega su i oni pristali na to da izjašnjavanja ne bude. I to je nešto što je sve šokiralo, i Vladu i sindikalne čelnike i zato su svi tražili izlaz iz toga i našli su ga na ovaj način – kaže Fižulić.
Da su prosvjetari štrajkom naplatili račun za probleme koji su dulje vrijeme gurani pod tepih, drži pak bivši ministar znanosti i tehnologije Gvozden Flego koji smatra i kako će vrlo vjerojatno i drugi obezvrijeđeni zaposlenici javnih i državnih službi postupiti jednako.
– Sve to otvara opasnost da se novi bunt, novi štrajk, novo nezadovoljstvo ponovi i da ga više uopće ne vode sindikalni predstavnici, nego da sami građani uzmu stvar u svoje ruke – kaže Flego kojeg nimalo ne iznenađuje što je sve krenulo s obrazovanjem. Odgojno-obrazovnim sustavom dotaknuta je, kaže, svaka obitelj – učenici, roditelji, bliži i daljnji rođaci, nastavnici, poslodavci, posloprimci. I svi su oni nezadovoljni postojećom školom.
– Prvi protest bio je usmjeren protiv zaustavljanja mijenjanja sustava, a drugi protiv obezvrijeđenosti ljudi koji poučavaju našu djecu. U oba slučaja građani su pokazali da bolje od političara shvaćaju važnost obrazovanja za budućnost djece i društva te presudnu važnost nastavnika za uspješnost učenja, što su pokazala mnoga nacionalna i internacionalna istraživanja – kaže Flego.
I za ekonomista Zdenka Babića s Pravnog fakulteta u Zagrebu potpuno je logično što je obrazovanje postalo homogenizirajući faktor u društvu. Ono je ključni resurs i ekonomske i socijalne dobrobiti i na razini pojedinca i na razini nacionalne ekonomije.
Ljudi, kaže, danas shvaćaju da je obrazovanje ključni resurs kao što je prije koje stoljeće to bila plodna i obradiva zemlja i zato se tako ponašaju.
– Situacija je, naravno, kompleksna. S jedne strane imaju fiskalna ograničenja, a s druge je bilo očito da taj sustav koeficijenata u javnim službama nije uravnotežen. Učitelji su s punim pravom potegnuli to pitanje jer su već više desetljeća zapostavljeni i ne bude li neke ekonomske krize, oni će izboreno i dobiti – uvjeren je Babić.
Hoće li štrajk prosvjetara biti pouka Vladi da pozornije sluša iskazane potrebe građana, što priželjkuju svi naši sugovornici, tek će se vidjeti. No šanse za to čine se male pogotovo kada se pogleda unatrag i vidi način postupanja s tek završenim štrajkom učitelja. Naravno, ne treba isključiti opciju da se na otezanje išlo ciljano baš zato da se pokuša unaprijed obeshrabriti sve ostale koji najavljuju da će i oni tražiti veća prava. Novim prosvjedima, štrajkovima i pregovorima već „zveckaju“ i carinici i policija i liječnici i vatrogasci.
Pandorina kutija mogla bi se doista i otvoriti, a premijer Plenković svojim je odugovlačenjem i taljiganjem pregovora možda želio i svima njima uputiti poruku i pokazati im što ih čeka ako i oni budu pretvrdi pregovarači.
Iako, budimo realni, nema te državne ili javne službe koja bi mogla računati na isti senzibilitet i jednako razumijevanje među širokim masama kao što su ga doživjeli prosvjetari. Još bi manje trebalo očekivati da bi se široke mase i same „ubacile“ u aktivnog podupiratelja štrajka, primjerice, carinika. Kome pravo, a kome krivo, ali baš nitko u državnim i javnim službama nema tu snagu koja može izazvati simpatije javnosti poput učitelja.
A kao što ćemo pričekati da vidimo kako će se vlast postaviti prema ostalim zahtjevima, malo ćemo pričekati da vidimo i kako će se završeni štrajk koji je trajao gotovo 40 dana tek odraziti na aktualnu političku situaciju, a u izbornoj smo godini. Nema sumnje da je ostavio gorak okus i u zbornicama i u obiteljima sa školarcima. A tko će “fasovati”, nije teško zaključiti...
O štrajku prosvjetara i dalje mislim sve najgore, tako ucijeniti djecom, bez imalo empatije prema realnom sektoru te s velikim pritiskom na roditelje i djecu. Čisto dno dna, teško da može ići niže od toga... A društvene mreže često se ponašaju poput razularene rulje željne krvi, pa se sve svede na običan linč. Podsjeća na narodne sudove tamo '45 na dalje, a znamo koliko je to imalo smisla i kakve su bile posljedice...