Ima onaj stari vic kad otac dođe kući i kaže Ivici da je vrijeme da porazgovaraju o seksu. U redu, stari, kaže mu Ivica, pitaj što te zanima. Po prilici je tako i sa shvaćanjem seksualnosti u hrvatskom društvu; slabo se nazire tko tu koga j... Neću biti prost. Takvih imamo i više nego što treba, samo seks nije prostota, to je neupitni art, okosnica našeg biološko-psihološkog bića, motivator i frustrator, sve oko njega i u njemu čovjeku je postalo vulgarno isključivo zbog njegove, mislim čovjekove, sirovosti i pretvaranja i ove umjetnosti u sredstvo plaćanja. Plemenita ideja da se u škole uvede seksualni odgoj potaknuta je iznenadnim masovnim otkrićima seksualnog nasilja u društvu. Namjera je poštena, povod je kriv, jer mladi ljudi neće seksualnim odgojem riješiti stoljetnu pandemijsku situaciju patrijarhalnog virusa kojim smo zaraženi obiteljsko-obrazovnom dresurom.
Nije se nasilje događalo zato što su ljudi koji su ga se “dosjetili” bili neobrazovani. Upravo suprotno, puno je više primjera da su baš visokoobrazovani predatori vrebali iz busija moći nemoćne i o njima ovisne žrtve. Druga je pak stvar, a možda i ne tako druga, što su se žrtve javile s desetljetnom odgodom zato što barem kod mene, govorim posve iskreno, toliko kašnjenje prijavljivanja nečega što izaziva trajne životne traume, izaziva oprez. Mislim, ne može te netko silovati deset puta, ako nisi doslovno zatočenica. Može pokušati, može jednom, jer je jači i gluplji, ali nakon toga nema se što čekati, ni sramiti, ni okolišati. Znam, znam dići će se sada na noge oni koji će narogušeno pojašnjavati slojevitu dubinu žrtvine motivacije na šutnju i na otkrivanje sa zakašnjenjem, ali svaka šutnja od silovatelja čini uspješnog silovatelja i daje mu na vremenu da svoju psihopatologiju podijeli s novim plijenom.
Duboko razumijem žene u takvim situacijama i neizrecivo duboko prezirem te nazovimuškarce koji svojim činom samo pokazuju koliko preziru cijeli ljudski rod. No, osvrnemo li se unazad, drugačije nije ni moglo. Odrastamo u civilizaciji koja je na kršćansko-katoličkoj ideologiji seks poistovjetila s grijehom, dozvolivši minimum njegove konzumacije striktno u reproduktivne svrhe. Ovjenčati ga aurom grijeha nije bilo dovoljno, nego je novozavjetnim disbalansom u Isusovo ekskluzivno muško i pomalo, pokazalo se, nedoraslo društvo, ubačen jedini aktivan ženski lik i to lik bludnice. Time je seksualnosti dodatno zapečaćen karakter, a ljudskoj naravi stvoren imperativni antipod koji će ga frustrirati sljedećih dvije tisuće godina. Celibat je trebao biti dokaz duhovne snage u odupiranju demonima, ali je imao i nuspojave oko kojih se nisu bome savjetovali ni s liječnikom ni s ljekarnikom; stvarao je demone seksualnih devijantnosti. Naravno da silovanja nisu autorsko pravo kršćanske ere, naravno da su postojala i prije i naravno da najveći broj njih u povijesti nije prijavljen jer nije imao ni kome biti prijavljen, samo seksualno nasilje tek je jedno od oblika nakaradnosti koje pokazujemo prema slabijima. Mislimo li da se doista može iskorijeniti svaki oblik nasilja prema ženama, a da paralelno ostane civilizacijski priznato ono prema „bolesti“ homoseksualizma? Mislite li da možemo prestati tako divljački prezirati eros sve dok nas se tupi u zdrav mozak da onaj tko nije za pušku nije ni za ženu?
Dakle, pravo na realizaciju vlastite seksualnosti stječeš tek kad razviješ ubojicu u sebi. Freud je ustvrdio kako je agresija muškarčeva dužnost u ljubavnoj igri. Staviti težište na pojam agresije, a potpuno ignorirati ludističku komponentu značilo je svjetovnu indulgenciju nakanama da se nevinost gubi onda kad se nama digne. Repetirati pušku ili „repetirati“ ženu trajalo je pod zovom iste ratne trube koja nas je trebala uvjeriti da je logika kako pobjednik ima pravo na sve sastavni dio viteštva. Hereditarno oštećeni do te mjere da izbjegavanje nasilja nije normalan, vegetativan proces, nego da za to najprije moramo ovladati sobom, unutar vlastitih redova razvili smo posebno jadnu podskupinu onih kojima je tek funkcija smogla snage da pokušaju nadoknaditi sve propušteno u formativnim godinama. Da osvete svako odbijanje, da preskoče svoje slabe igračke sposobnosti, da sve svedu na antifrojdovsku ogoljelu agresiju i da se bar na razarajući trenutak osjete moćni i daleki svojstvenom im jadu i aseksualnosti. Zamislite da vam pravo na seksualnu realizaciju osigurava država, županija, gradski magistrat, stranka, da to postane dio radne obaveze, da seks odjednom bude partijski prijatelj broj jedan, da nasilje dobije statutarnu obavezu politički zajednica... pa svima bi bilo lakše. Onda bismo se, suprotno Titovoj toploj preporuci, zakona ipak držali kao pijan plota. Zato nam, unatoč plemenitosti predlagateljica, seksualni odgoj u školi neće previše pomoći jer je to jednostavno preuska disciplina. Odgoj protiv ovog užasa treba biti opći, civilizacijski, mora seksualnost pojmiti kao pravo; na izbor, na igru, na zadovoljstvo, na uzajamnost, na ljepotu, na sreću, na opći duhovni stas. Istovremeno treba paziti da sve ne postane pretjerana histerija, da se stvar arbitrarno ne pretvori u golu osvetu i da se ludistička komponenta seksualnosti ne prometne u potpuni strah od seksualnosti, pa ćemo i za taj odnos uskoro morati ispunjavati “privole” kod javnih bilježnika. Nije nezamislivo, jer svako ignoriranje vodi lako u drugu krajnost.
Mizoginija i mizoksenija porod su od iste tmine i sve dok budemo imali ciljane skupine određene za mogućnost iživljavanja jada i nemoći, nećemo moći odahnuti od pritajenih prijetnji koje ćemo olako tretirati incidentnima. Nisu to nikakvi incidenti, to su pravila u ponašanju, obrasci koji nas vode do najdubljih zakutaka naših podsvijesti, to su naši lideri, naši društveni stupovi i moralni autoriteti, to su naši vodiči do boga, profesori odgoja i obrazovanja, to su ljudi koje smo birali i kojima smo u ruke stavili poluge moći da izađu iz svojih mračnih špilja i počnu djelovati pred našim očima kao ugledni silovatelji. Nama, dakle, ne treba seksualni odgoj u školama, nego opći preodgoj u društvu. Da nas uvjeri kako moć nije prilika da budeš netko i nešto, nego tek ako doista jesi kvalitetan netko, onda možeš u rukama koncentrirati moć. Onda ti se to smije dopustiti. Ono što nas treba plašiti jest činjenica da ako je doista toliko napadnutih glumica ili onih kojima je javnost dostupnija od većine ostalih, koliko je onda napadanih čistačica, tajnica, službenica, koliko neugodnosti i ponižavanja doživljavaju svakodnevno, daleko od javnosti i potpuno nezaštićene u nemoći svoje pozicije. O njima nećemo vjerojatno ništa ni čuti jer njihova zanimanja nisu glamurozna, njihova imena nisu klikabilna i jer su se odavno pomirile da je nasilje sastavni dio njihova života žele li ponijeti laskavu titulu dobre žene. I suprotno onome što se nekad pjevalo da „majmuni siluju po ulazima“ danas se više i ne mora skrivati, nego treba samo biti strpljiv i pričekati svojih pet minuta moći da naiđe institucija u koju ćeš se ukrcati da ti omogući da institucionaliziraš svoju duševnu impotentnost.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
