Postoje događaji koji svakome osobno ostanu u memoriji kao trenuci buđenja, točke prijelomnice, kad shvatiš da se nešto jako promijenilo. Prva uzbuna u ratu, prvi znak bolesti bližnjeg, prvi videopoziv kad si ugledao lice onoga s kim razgovaraš plativši samo običan mjesečni telefonski račun. Agencijske slike prazne frankfurtske zračne luke s tek pokojim putnikom skrivenim iza zaštitne maske na golemom odlaznom terminalu u terminu kad bi inače bio pun kao košnica bile su jasan znak da bar na neko vrijeme, a možda i trajno, puno toga više neće biti kao što je bilo. Onih dana kad je taj grad-aerodrom veličine i snage omanjih europskih država, s kojeg je dnevno polijetalo oko 700 aviona – a svatko je bar jednom iskusio i što znači sat vremena rulati po pisti, čekati red i “clearance” s kontrolnog tornja – stao i zatvorio vrata redovnim putnicima, bilo je jasno da se nad Europom nadvilo nešto jače od uhodane svakodnevice.
Putnički letovi isprva su bili nešto posebno. Skupo, elitističko, rezervirano za višu klasu. Bili su luksuz za nekolicinu. Pomalo i pustolovina. No, to su davni dani. Desetljeća galopirajućeg razvoja dovela su do toga da je letjeti čovjeku postalo nešto sasvim normalno, sve dostupnije i jeftinije, poput vožnje autobusom, ponekad i češće od toga. Mada su oduzimali i sve više snage i živaca na sigurnosnim kontrolama, presjedanjima, check-in šalterima... letovi su postali dio svakodnevice, ili bar godišnjeg rituala. Čovjek je kroz njih sticao osjećaj svemoći, da može, ako mu se prohtije – i, naravno, ako ima dovoljno novca za to – obletjeti cijelu zemaljsku kuglu ili se u manje od tjedan dana naći i na najudaljenijem kutku svijeta.
Tek punoljetna ruska youtuberica mogla je, primjerice, u ponedjeljak poletjeti iz Moskve u Pariz na reviju, u srijedu skočiti u New York na potpisivanje ugovora s novim sponzorom, u petak otići do LA-a na “city break”, u nedjelju malo do Tokija, i onda produžiti na odmor na Bali. A gdje su sve one veće i bogatije zvijezde od nje, teniski bogataši koji su nenadano ispali u 1. kolu turnira u Acapulcu, poslovnjaci s Dalekog istoka, đačke ekskurzije, navijači Atalante na putu za Valenciju, penjači na Kilimandžaro i tako dalje.
U 2019. godini broj putnika u avionskom prometu na svjetskoj je razini dosegao vrtoglavih 4,5 milijardi! Do 2040. godine, računalo se još u prosincu, brojka se trebala i više nego udvostručiti i doći do – 9,4 milijardi putnika u zraku! Naravno, računa se prosječan broj letova po glavi stanovnika Zemlje, a ne da bi toliko različitih ljudi letjelo. Rast je bio pravocrtan i vrtoglav desetljećima, aviokompanije su se nezaustavljivo množile, zračne luke rasle su i zauzimale sve veća prostranstva podižući nove i nove terminale, a terminali su bili sve blistaviji i bogatiji, pretvorivši se u prave šoping-centre, sa zavidnom ponudom restorana i nezavidnim cijenama. Frankfurtski je aerodrom, primjerice, po putniku zarađivao 14 eura, treći terminal Heathrowa, tzv. američki zbog brojnih letova za SAD a na koji su nekim čudom utrpali kao destinaciju i Zagreb, postao je pretijesan za sve putnike i njihova višesatna čekanja.
A gdje su još svi oni lanci aerodromskih hotela, nerijetko skuplji od luksuznih “hiltona” u centru metropola, s mladim recepcionarkama koje račune pakiraju u bijele kuverte i uglancanim vozačima shuttleova. Bila je to ekonomija u ekonomiji koja je rasla i rasla, i onda, jednoga dana... Sve je moralo stati. Ništa, ni 11. rujna, jer brzo smo prihvatili nova sigurnosna pravila u svim zračnim lukama zbog avionskog terorizma u SAD-u 2001., ni Drugi svjetski rat, jer tad se tek letjelo iznad Europe i Pacifika, mada manje putnički, nisu čovjeka tako spustili na zemlju kao pandemija koronavirusa.
Strah od zaraze
Krajem svibnja polako se cijeli sustav počeo iznova podizati. Uz beskrajno nebo nepoznanica sa svih strana. Jer početkom 2020. godine za sve kupce avionskih karata postojala su samo dva pitanja: Kamo želim i tko nudi najjeftiniju kartu? Umjesto ta dva, tijekom 2020. nametnulo se jedno ključno pitanje: Je li mi to uistinu potrebno? Ili niz drugih... Što me čeka u zračnim lukama? Koliko mi se smije približiti drugi putnik u avionu, dok sjedim ili namještam svoju prtljagu u pretinac iznad sjedala? Hoće li me iziritirati dugotrajno nošenje maske? Kako ću se vratiti ako se zarazim na odmoru? Vrijede li ista pravila u Zagrebu i Frankfurtu, Parizu, Londonu? Ili su tamo stroža? Koliko mjera putnici mogu podnijeti, a da im se cijelo putovanje ne smuči? I koliko je sve to zapravo očajno u odnosu na ono prije?
Prvi tjedni protekli su u ispipavanju terena. Osoblje u zračnim lukama, a i na letovima, borilo se s mjerama, uputama i preporukama koje su se gotovo svakodnevno mijenjale ili unedogled ponavljale. “A često su pritom bile i kontradiktorne ili pak na letu vrlo teško izvedive”, komentirala je jedna iskusna njemačka stjuardesa za magazin Spiegel koji je prije restarta naručio istraživanje tržišta. Podaci su bili zanimljivi. Svega 13% ispitanih Nijemaca izjasnilo se da će u sljedeća tri mjeseca kupiti bar jednu avionsku kartu, a čak 83% izjavilo je da nema namjeru bukirati let. Svaki peti redovni putnik poslovne klase izjavio je da ne očekuje putovanje u sljedeća tri mjeseca, a čak 60,8% ispitanih izrazilo je bojazan da bi se u avionu mogli zaraziti, s tim što je taj strah izraženiji kod žena nego kod muškaraca. Prema preciznim izračunima, početkom lipnja odvijalo se svega 14% prijašnjeg avioprometa.
Optimizam je prvo pravilo branše, a situacija je nalagala da se u bespoštednu borbu za putnike moraju izravno uključiti i čelnici kompanija. Šef Ryanaira Michael O’Leary planirao je tijekom ljeta vratiti 40% uobičajene ponude letova. Condorov šef Ralf Teckentrup želi najkasnije od listopada imati rasprodano najmanje 60% kapaciteta. Vjeruje da će se u kratkom roku opet vratiti i prekapacitiranost i borba s cijenama.
– Većim aviokompanijama potrebna je hitna likvidnost kako bi preživjele i dobile nove ili vraćale stare kredite – kaže šef Easyjeta Johan Lundgren. – Svaki sljedeći let ovoga ljeta poduzeću mora donositi dobit.
Ipak, svi su svjesni da do pronalaska cjepiva oporavka prometa u većim razmjerima ne može biti. A i onda će biti potrebno vremena.
No, ljude od povratka aerodromima ne drži samo strah od COVID-19. Poslovni su putnici u doba krize naučili cijeniti prednosti videokonferencija – te su se po svoj prilici i trajno odvikli da se za svaki poslovni razgovor mora sjesti u avion.
– Taj se segment više nikad neće vratiti na staru razinu – procjenjuje Stephen Dutton iz firme za istraživanje tržišta Euromonitor. – Ljudi su u krizi shvatili da virtualni sastanci i ne funkcioniraju tako loše kako su se pribojavali.
Usto su se i mnoge koronakrizom pogođene firme odlučile za štednju te su se skresale i svoje putne proračune. Već se u vrijeme financijske krize, po izračunima Euromonitora, pokazalo da su aviokompanijama bile potrebne tri godine oporavka da bi se došlo do starih razina prihoda s jeftinim turističkim letovima. A međukontinentalnim letovima koje uglavnom popunjavaju poslovni ljudi bilo je potrebno sedam godina da bi se dosegle stare cifre. Sad će biti drukčije, smatra Dutton: – Na istu razinu jednostavno više nikad nećemo doći.
Šef Zračne luke Frankfurt Stefan Schultz kaže: “Recimo da bismo 2023. godine mogli doseći oko 80-85% broja putnika koje smo imali prije krize”. Uz dodatak: “Bude li sve u redu.”
Za uprave zračnih luka sve su to gorke spoznaje. Prošla su vremena kad su se aviokompanije tukle za slotove. Igra se okreće, ponuda sada premašuje potražnju.
Do korone najveće zračne luke odisale su osjećajem “svjetskosti”, pomalo i taštinom. Koja se najbolje ogledala u tzv. loungeovima. A kako je to izgledalo onog jutra u Frankfurtu kad su došli u izvidnicu, odlično su opisali novinari Spiegela u reportaži pod egidom “Kraj putovanjima kakva smo do sada poznavali”:
“Teško da se itko u Senator Loungeu mogao sjećati bolje ili povlaštenije u odnosu na bilo kojeg običnog putnika. Baš naprotiv. Ozračje je bilo napeto. Jedan od putnika koji je upravo sletio u Frankfurt želi s boarding kartom u lounge zonu. Iako mu ona to i jamči, pristup mu je – odbijen. Čovjek je eksplodirao od frustracije. Galami. Možda su ga i mogli nakratko pripustiti. Jer onda ne bi više bio tako lakom za ekskluzivnim separeom. Bifei su unutra prazni, a od pića se nudi samo voda u bočicama. Nekad je tu tekao prvorazredni šampanjac. I još radnik za šankom dijeli čipseve i Toblerone. Jedan od putnika sa slušalicama na glavi ponavlja: „Ovo je strašno, ovo je strašno... tu se ne može raditi.”
Čovjek je vjerojatno navikao na bolje, kao član HON Circlea, najviše rangiranog statusa u Lufthansinu putničkom programu Miles&More. Putnici iz te klase prije korone mogli su uživati u svom “terminalu u malom”, a vozači bi ih Porscheovim vozilima “odbacili” do aviona. Sad moraju trčati, što je očiti statusni udarac na osjećaje ovog gospodina. Taj se sigurno više neće dati tako inkomodirati. Drugi su se ipak pomirili sa sudbinom: ponijeli su u lounge kavu koju su uzeli na jednom od rijetkih otvorenih kioska na odlaznom terminalu. Jedan je putnik ponio i dva velika piva u plastičnoj ambalaži, kao da ide na maturalno putovanje! Jedanaest je sati ujutro.”
U Frankfurtu već razmišljaju o eri kad poslovni putnici neće igrati tako važnu ulogu, planiraju smanjiti broj tzv. radnih otoka, a uvesti “joga-otoke” i sobe za odmor!
Atmosferu na letu Düsseldorf – Palma de Mallorca jedna je putnica opisala engleskom riječju “scary”.
Stjuardese sa štitnicima
Kad već spominjemo tu glasovitu španjolsku turističku destinaciju, ovog smo se tjedna mogli uvjeriti kako to u praksi trenutačno izgleda, odnosno u što se može pretvoriti bliski kontakt propisanih mjera i neodgovornih pojedinaca. Dvojica britanskih putnika na letu Amsterdam – Ibiza u vidno su pijanom stanju odbili nositi maske, zbog čega je došlo do sukoba s drugim putnicima, od kojih su neki također vjerojatno u tom metežu skinuli maske. Problematični su putnici jedva svladani uz pomoć osoblja, a na odredištu ih je dočekala španjolska policija i privela ih budući da je KLM-ov pilot alarmirao prije slijetanja zračnu luku izvijestivši o incidentu na letu.
Bio je to svakako izdvojeni incident čija se snimka brzo raširila društvenim mrežama kao ekstreman primjer, no i ona govori kako putnicima koji se pridržavaju mjera ništa ne može jamčiti da će to činiti i drugi na letu.
Mada se aviokompanije zaista trude spasiti svoj biznis prihvativši se nemoguće misije – letove učiniti maksimalno ugodnima i istovremeno higijenski besprijekornima. Neke azijske odjenule su svoje djelatnice na letu u uniforme koje prekrivaju cijelo tijelo te pritom nose rukavice i štitnike preko lica. Emirates je ispočetka svoje posade nakon obavljenog posla slao automatski u dvotjednu karantenu. Lufthansina menadžerica Christina Foerster koja se prihvatila posla i glavne “higijeničarke” kompanije smatra to pretjeranim. – Naši nas virolozi uvjeravaju da je dovoljno na letu nositi masku, ne unositi se nikome u lice i često prati ruke.
No, najveća je rasprava pala po pitanju sjedala u sredini reda – treba li ostati prazno? Jer, znamo i sami, ako su sva tri u redu popunjena, nemoguće je ne biti u trajno bliskom kontaktu s nerijetko potpuno nepoznatim suputnikom. Čak i improvizacijama neskloni Nijemci ušli su u restart bez konsenzusa po tom pitanju, a rasprava sa strukom mogla bi se sažeti u sljedećem dijalogu:
– Naročito strašljivim i opreznim putnicima u ekonomskoj klasi nudit ćemo, kad god je to moguće, da bez dodatne naknade otkupe i susjedno sjedalo u sredini. No, ako svi ne žele otkupiti sjedala, mi ćemo ona slobodna, neotkupljena dati u ponudu – bio je stav Lufthanse .
– Sjedalo u sredini mora u svakom slučaju ostati prazno – bio je odgovor znanosti.
– Mi si ne možemo priuštiti poluprazne letove. Zajedno s nama u nebo bi odletjele i cijene karata. Svaka bi koštala najmanje 50% skuplje! Uostalom, osigurali smo besprijekorno čist zrak ugradivši hepa-filtre u ventilaciju tako da su putničke kabine sterilne poput operacijskih sala!
– To je apsolutno nemoguće jer avion nije operacijska sala i u njemu zračne struje ne miruju! Ako mjesto u sredini nije prazno, nemoguće je sve čestice potisnuti prema podu, usisati i filtrirati – odgovorila je struka uz dodatak:
– Kako god, maske moraju biti obavezne, i to one više zaštitne klase, FFP2 ili 3. A i njih bi na dužim relacijama putnik morao barem jednom promijeniti. Nešto malo rizika i uz takav oprez ostaje.
– Pa što je još nužno da putnik bude sasvim siguran da se neće zaraziti?
– Najbolje mu je – ostati doma!
Što sve čeka na odredištu
Dok god pandemija traje, situaciju će dodatno komplicirati i različiti pristupi zemalja u borbi s koronavirusom, ali i tretmanu oboljelih. Tjednima je trajala rasprava njemačke i turske vlade pod pritiskom brojnih članova turske zajednice u Njemačkoj koji su računali da će mirno moći putovati na odmor u zemlju podrijetla. Ankara je bila spremna i plaćati povratak putnicima kojima se u zračnoj luci po dolasku izmjeri povišena temperatura, no Berlinu ni to nije bilo dovoljno, a dodatno je otpor povećala sumnja u točan broj oboljelih u Turskoj, ali i prisilna primjena hidroksiklorokina u liječenju, medikamenta prepunog nuspojavnih djelovanja.
Nesigurnost po pitanju što ih čeka na odredištu među najvećim je kočničarima odluke da se netko odluči na put. Znamo za slučaj Hrvata koji je imao rezerviran let za Ibizu početkom kolovoza, no svojevoljno je povukao kartu nakon što je dobio poziv domaćina da se uvodi obaveza nošenja maski u svim javnim prostorima, uključujući i one na otvorenom.
Analitičari tržišta i preferencija kupaca uvjereni su: “Što je destinacija udaljenija, to će se putnici osjećati nesigurnije. I stalno će im nad glavom visjeti pitanje: Što ako se razbolim u inozemstvu? Hoću li se moći vratiti? I kada?”
Aviokompanije pokušavaju riješiti problem elektroničkim rukavicama preko kojih bi njihovi putnici dobivali sve nužne informacije povezane sa situacijom vezanom za COVID-19 u zemlji odredišta, zračnim lukama preko kojih lete, novouvedenim mjerama... Spremne su i jamčiti putnicima povratak u slučaju da tijekom odmora obole od virusa. Također, zračne luke spremne su organizirati testiranja na licu mjesta u posebno opremljenim, montiranim laboratorijima. Nalazi bi se čekali četiri sata i naoružani potvrdama da su na let ušli negativni putnici bi, smatra se, mirnije iščekivali dolazak na odredište. U suprotnom, kontrolori bi na graničnim prijelazima mogli pomisliti da se znoje od virusa.
U vrijeme godišnjih odmora promet je evidentno ipak živnuo, no pitanje je koliko će sve trajati i što bi značio snažan jesenski drugi val po tom pitanju. Previše je toga još nepoznato, osim da će se “na pisti” uspjeti održati one kompanije u koje su matične države upumpale ogromna sredstva pomoći, kao što je Njemačka pomogla Lufthansu i njezinu tvrtku-kćer Eurowings s devet milijardi eura!
Vesele pozivnice za restart
Iako je ono najgore bar naizgled prošlo, u središnjicama kompanija vlada gola panika koja se prema van prikriva. Od prvog dana “restarta” veselim reklamnim porukama nastojalo se ostaviti dojam mirnoće, pouzdanosti: “Spremni čim završi”, počeo se reklamirati Eurowings čim je dobio zeleno svjetlo da njegovi zrakoplovi upale turbine. “Europa vam se opet otvara”, pozivao je putnike Ryanair. “Bukirajte i letite sasvim pouzdano”, obećavao je Easyjet. A Lufthansa je pred ljetne praznike Nijemcima slala umirujuće poruke: “We care (Mi se brinemo) da s nema letite bezbrižno...”
Kako će izgledati budućnost letenja, nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti. Tko će u 2021. letjeti, na kojim relacijama, s kojim povodom i za koju cijenu? Svijet aviokompanija zasad u rukama drži jednu sigurnu kartu, onu koja ga nikad neće ostaviti, a možda ju je i najbolje sažeo jedan od putnika na spomenutom Eurowingsovu letu za Palma de Mallorcu: “Svoje znatiželje i misije da otkrivam svijet u kojem živim nikad se neću odreći! I ništa me, pa ni ovo neće zaustaviti u tome...“ Priča se vraća na početak.
Nećemo, ali ne radi korone, već radi zelenih...