Cionizam nije isto što i nacizam. Njegova namjera nije bila bitno
istrebiteljska, premda je, kao što ćemo vidjeti, on bio, i jest,
sposoban za genocidne ispade. Ali cionizam jest ukorijenjen u
tradicijama europskoga imperijalizma. Sama ta činjenica dostatna je
upozoriti nas na implikacije cionističkih nemilosrdnih ambicija za
kolonizaciju Palestine." Izvadak je to iz knjige "Mitovi cionizma"
Johna Rosea, profesora sociologije na Sothwark College i London
Metropolitan University, čiji je hrvatski prijevod objavila zagrebačka
Naklada Ljevak. Već ovaj mali citat iz knjige dovoljno govori koliko je
ona provokativna, a za neke i kontroverzna.
Za one koji ne znaju, cionizam je pojam koji dolazi od riječi Sion koja
se često koristi kao sinonim za Jeruzalem i Eretz Yisrael. Kao
ideologija, cionizam znači težnju Židova za njihovom zajedničkom
državom Izraelom (Sionom), a kao termin predstavlja međunarodni pokret
za povratak Židova u njihovu domovinu i osnivanje suverene židovske
države na teritoriju koji je nekad obuhvaćala Zemlja Izraela. Mađarski
Židov Theodor Herzl (1860.-1904.) skupio je različite struje cionizma i
napravio od njih jedinstveni politički pokret.
"Laganje" - dio kulture
Rose pak u svojoj knjizi upozorava da je cionizam zloupotrijebio te
neopravdano prisvojio židovsku religiju i židovsku povijest, njegove
teze dovodi u pitanje na temelju najnovijih arheoloških istraživanja te
detaljno prikazuje razvoj cionističke misli, zapravo političkog pokreta
kojemu je jedini cilj istjerivanje i progon Palestinaca. Kako autor
navodi, zamisao da napiše ovu knjigu dobio je 2002., kada je bivši
laburistički premijer Ehud Barak izjavio da je "laganje" sastavni dio
arapske kulture. Kako Palestinci doživljavaju cionizam kao zdanje
podignuto na laži, Rose se pita u pogledu Baraka: "Nije li on na svoga
neprijatelja projicirao, pa time i razotkrio, svoje vlastite političke
ideje i uvjerenja, pohranjena duboko u strukturi njegova uma?" Tako je
i glavna tvrdnja Roseove knjige vrlo jednostavna, i potkrijepljena
nizom činjenica, a ta je da je cionizam zapravo skup različitih mitova,
neistinitih pojmova "koji potkopavaju njegovo polaganje prava na
židovsku religiju i židovsku povijest, njegovu devizu da je on odgovor
na europski antisemitizam i, prije svega, njegovo opravdanje za svoje
agresivno i vrlo opasno političko poziranje na palestinskoj zemlji".
Posebice se na meti autora našao prvi predsjednik izraleske vlade David
Ben-Gurion koji je jednom izjavio da "mit može postati činjenicom, samo
ako ljudi dovoljno vjeruju u njega" te koji je, po Roseu, bio vješti
manipulator.
Te cionističke mitove Rose je raščlanio u deset poglavlja te je svako
posebno obradio. Tako u prvom poglavlju razotkriva Ben-Gurionovu tezu
kako je od Biblije dobio "mandat" za uspostavljanje židovske države u
Palestini, što je bila najobičnija zloporaba starog religioznog
židovskog mita. Štoviše, najnoviji arheološki nalazi sve više
potkopavaju cionističke tvrdnje o "drevnom Izraelu". Kako je jedan od
mitova i taj da je jedno od osnovnih obilježja Židova njihovo
izgnanstvo, koje počinje progonom i rušenjem jeruzalemskog hrama 70.
godine poslije Krista, Rose u drugom poglavlju pak tvrdi kako su u to
vrijeme Židovi većinom živjeli izvan Palestine, "raspršeni diljem
Rimskog Carstva i izvan njega, a napose u Babilonu". Na taj se mit
nadovezuje i onaj o "trpljenju", pa autor u idućem poglavlju kao
protutežu navodi pojavu židovske trgovačke klase u srednjovjekovnoj
Europi, od čega cionizam bježi. Četvrto je povezano s desetim
poglavljem budući da se Rose u oba suprotstavlja mitu "po kojemu su
Arapi i Židovi tako različiti (čime se obično želi reći da su Arapi
manje vrijedni) da među njima nije moguć nikakav suživot". U petom
raskrinkava mit o "zemlji bez naroda za narod bez zemlje", dok u idućem
ide obrnuto, raskrinkavajući mit o "narodu bez zemlje". U sedmome
posebno istražuje "način na koji je Engleska postala prvom velesilom
koja je službeno prihvatila i provela židovsku okupaciju Palestine, te
što je očekivala zauzvrat", dok u devetome progovara o razlozima zbog
kojih je Izrael nakon Drugog svjetskog rata postao strateški saveznik
SAD-a na Bliskom istoku. Razlog je vrlo jednostavan nafta!
Iz nasilja u genocid
Mnogima će zacijelo jedno od najzanimljivijih i najprovokativnijih
poglavlja biti osmo budući da u njemu Rose pobija mit o "nacističkom
holokaustu nad Židovima kao nečemu na što se cionizam može bespogovorno
pozvati". Rose piše: "Dakako, izvjesno je da Holokaust predstavlja
jedan od najtežih zločina u ljudskoj povijesti, no on nipošto ne
opravdava stvaranje židovske države na temelju nasilnog isključivanja
drugog naroda iz svoje zemlje, što se upravo i dogodilo 1948. To je bio
odsudan trenutak kako za cioniste tako i za Palestince; za potonje je
predstavljao Nakbu, to jest katastrofu. Daleko od toga da je riječ o
legitimnu odgovoru na Holokaust, temeljito zapamćen, Holokaust kao
takav ima kužni utjecaj na djelovanje, moralno degradirajući one koji
ga upotrebljavaju u slične svrhe. Na temelju analiza i spisa o
Holokaustu, istražuju se različiti vidovi pod kojima se cionističko
političko djelovanje može smatrati na taj način iskvarenim... Slijepo
odbijanje uvida u političke realije palestinskog naroda samo po sebi
ima opasni kapacitet radikalizirati cionizam, potičući ga na sve veće
nasilje prema Palestincima. A, na temelju njezine kratke i krvave
povijesti, znamo da se to nasilje može pretvoriti u genocid. O tome
svjedoče šokantni primjeri bivšega palestinskog sela Deir Yassin 1948.
te onaj palestinskih izbjegličkih kampova Sabre i Shatile u Bejrutu
godine 1982. Jedan je radikalan izraelski pisac skovao novo ime za taj
proces: politicid, kojeg je namjera dovesti palestinsk inarod do
nepostojanja, a koji simbolizira politika izraelskog vođe Ariela
Sharona."
U zaključku, Rose navodi kako je cionizam problem te da je njegovo
uklanjanje preduvjet za mir na Bliskom istoku te preduvjet za
arapsko-židovsko pomirenje u Palestini.
IDEOLOGIJE