U trenutku njegove smrti, dok su američke zastave ispred zgrade Kongresa vijorile na pola koplja, predsjednik Richard Nixon ovim se riječima u svibnju 1972. oprostio od J. Edgara Hoovera: “Bio je jedan od divova. Nacionalni simbol hrabrosti, patriotizma te poštenja čvrstog kao granit.” Koji sat ranije, u odabranom društvu, ovako je reagirao na vijest o Hooveroj smrti: “Isuse Kriste! Taj stari k...pušač!”
Uostalom, zadnjih je dana Hooverova života pred ljudima od svog povjerenja Nixon vapio o nužnosti Hoovere ostavke. “Riječ je o čovjeku koji će za sobom povući cijeli sustav, uključujući i mene”, rekao je. Uskoro su obojica zaronili u ponor. Ipak, Nixon je bio taj koji je morao odstupiti, pritisnut aferom Watergate, ali ne i Hoover, koji je umro, ali nije odstupio. I tako postao najdugovječniji čovjek u američkoj administraciji, jedini doživotni direktor FBI-a.
Bile su to sličice za mozaik koje do najšire javnosti nisu dospijevale u realnom vremenu već mnogo godina kasnije, uz pomoć pokoje neautorizirane biografije, odnedavno i ekranizacijom priče o najmoćnijem čovjeku novije američke povijesti. Snažno je to svjedočanstvo što ga je na veliko platno donio veliki Clint Eastwood, režiser filma “J. Edgar” koji od 15. ožujka kreće u pohod hrvatskim kino dvoranama.
Upravo je Eastwood glasno izrekao ono što je javnost cijelog prošlog stoljeća izgovarala šapatom: moćni čelnik FBI-a desetljeća života dijelio je s Clydeom Tolsonom, svojom desnom rukom i jedinim čovjekom kojem je ikada vjerovao, do te mjere da ga je i instalirao za svog pomoćnika. Glasine koje su kolale hodnicima malo tko se usudio otvoreno širiti: zaposlenici FBI-a kao i novinari koji bi se pomislili latiti ove tematike riskirali su otkaz. Čovjek koji je na vrhu američkog Federalnog istražnog ureda – FBI-a proveo 48 godina, od 1924. do 1972., njegov tvorac koji je svoj život posvetio istragama privatnih života drugih ljudi, žestoko je štitio vlastiti, skrivajući tajne koje su ga mogle stajati karijere i profesionalne smrti u očima javnosti što je u Hooverovom slučaju bilo ravno gubitku života.
Policajac svih policajaca
Hoovera je u Eastwoodovu filmu utjelovio negdašnji holivudski slatki dečko, danas punokrvna glumčina Leonardo di Caprio, koji je portretirajući čudovišnog Howarda Hughesa u “Avijatičaru” navijestio svoj golemi talent. Ovaj put uspješno se transformirao u nedodirljivog policajca svih policajaca, moćnika iz sjene koji je preživio osam predsjednika i tri rata, a dojmljivoj ulozi nije odmogla ni vješta maska koja će od ljepuškastog Lea u času učiniti starca u poznim sedamdesetim. “Osjećao samo se strašno klaustrofobično. Maska ima puno slojeva, a morali su mi i dodavati težinu na tijelo. Nije samo fizički bilo teško, utjelovio sam nekoga tko je imao 50 godina iskustva s ljudima s kojima je okružen. Gotovo sam morao usporavati rad srca da bih to osjetio”, izjavio je Di Caprio.
Premda bliski odnos dvojice glavnih muških likova nije skrivao, medijske spekulacije kako će glavna i jedina tema Eastwoodova filma biti Hooverova homoseksualnost nisu se obistinile. Stari Clint, ispostavilo se, održao je obećanje dano fondaciji “J. Edgar Hoover” da njegov film neće biti “portret otvorene homoseksualne veze”, pa je film lišio eksplicitne “konzumacije” i zadržao se u granicama ukusa. Nije se obistinila ni bojazan da će film prikazati Hoovera i Tolsona kako u intimi četiri zida na sebe navlače žensku odjeću, više pažnje Eastwood je posvetio odnosu Hoovera sa snažnom figurom majke. Leonardo di Caprio i mladi glumac Armie Hammer izmijenili su tek jedan strastveni poljubac, ali pametnome dosta.
Hooverovi manekeni
Edgar je rođen u Washingtonu u novogodišnjoj noći 1. siječnja, kada je svojim rođenjem navijestio novu, 1895. godinu. Po zvanju bio je pravnik, koji je karijeru započeo u arhivu Ministarstva pravosuđa. Marljivog mrava brzo je uočio državni odvjetnik Mitchell Palmer i angažirao ga za svoga pomoćnika te ga ubrzo smjestio na čelo male grupe istražitelja za kriminalne slučajeve. No, mala grupa bivala je sve većom, a Hoover je čvrstom rukom nametnuo dotad neviđena pravila. Njegovi agenti bili su, prije svega, džentlmeni, izgledom i manirima, pa je ukazom ukinuo brkove i brade, a uveo odijela. Od njih je očekivao bespoštedni angažman, za to ih dobro platio, pa i osigurao publicitet: fotografije likvidacije Johna Dillingera, koji je smaknut u okršaju s Hooverovim agentima, preplavile su naslovnice svekolikog američkog tiska.
Bili su ti momci, međutim, mnogo više od Hooverovih manekena pa su ih policijske uprave diljem zemlje zvale kad god je zaškripilo. Njihov šef ubrzo je pokrenuo kriminalistički laboratorij koji je u svom radu koristio najmodernije znanstvene analize za otkrivanje tragova zločina. Kao Hooverovo naslijeđe za sva vremena ostat će i golema arhiva otisaka prstiju, još uvijek najveća na svijetu, koja čuva otiske 159 milijuna ljudi. Među njegove zasluge valja upisati i pokretanje Nacionalne akademije FBI-a, koja je iznjedrila silne generacije vrhunski obučenih agenata.
Znajući da je informacija moć i gdje ona počiva, Hoover je svoje agente, uz uobičajene zadaće trčanja za kriminalcima, slao da prikupljaju kompromitirajuće informacije o poslovnjacima, ministrima, predsjednicima – svima koji su ga na bilo koji način mogli ugroziti. Umjesto da se dovede u situaciju da mu prijete, uz pomoć tih dosjea, on je prijetio moćnima, pa i sam postao moćan. A takvih dosjea prikupio je – sedam tisuća.
I mnogi predsjednici prije Nixona imali su razloga bojati se Hoovera ili onog u što se njegov FBI pretvorio, ali mu se ni jedan od njih nikada nije usudio pokazati izlazna vrata. Harry Truman pisao je tijekom svog mandata: “Mi ne želimo ni Gestapo ni tajnu policiju. FBI naginje u tom pravcu. Utapaju se u seks skandalima i ucjenama. Edgar Hoover bi dao svoje desno oko kako bi vladao, svi senatori i kongresmeni ga se boje”.
No, sam Hoover pomalo se pribojavao liberalnog Franklina Roosevelta, pa mu tražio Ahilovu petu te je pronašao u supruzi mu Eleanor. Njegovi agenti uhodili su prvu damu, pa kad joj nisu uspjeli ništa napakirati, falsificirao je dokaze o njezinim preljubima. Zapravo, mrzio je liberale pa se namjerio i na Johna F. Kennedyja koji je zbog svojih slabosti spram žena s lakoćom punio Hooverovu ladicu kompromitirajućim sadržajem. Treba li uopće reći da je JFK – premda je to u kombinaciji s bratom, ministrom pravde Robertom Kennedyjem, pokušavao – odustao od političkog smaknuća J. Edgara Hoovera?
Udarao je on po svakom, samo po jednoj grupaciji nikad. Špekuliralo se, naime, da je američka mafija u posjedu porno uratka Hoovera i njegovog vjernog Clydea Tolsona, što Hooverovo protivljenje da se FBI bori protiv organiziranog kriminala čini mnogo razumljivijim. Morao je i njega jednom netko uhvatiti za jaja!
Hoover je mrzio crnce, pa nisu smjeli proći ni portu Federalnog biroa. Pedesetih i šezdesetih godina namjerio se i na samog Martina Luthera Kinga, pa je svojim agentima, iako se ovaj borac za prava crnaca nije bavio ni antidržavnom aktivnošću ni kriminalom, naložio da prate njegove seksualne navike, koje je potom otkrivao novinarima.
Mrzio je i komuniste. Bili su, kako je smatrao, neprijatelji demokracije, stoga su mnogi od njih zahvaljujući Hooverovu animozitetu trunuli po američkim zatvorima. Gore od njih prošli su samo sovjetski špijuni; njih je pržio na električnoj stolici.
Mrzio je, naposljetku, i žene, pa osim majke i vjerne tajnice Helen Gandy, za njih u životu nije napravio mjesta: u svojim izvještajima nerijetko je govoreći o ženama koristio pogrdne izraze, nazivao ih kujama.
Sahranjen pokraj ljubavnika
Ovih dana člankom u britanskom Guardianu oglasio se i Anthony Summers, nagrađivani istraživački novinar i Hooverov biograf. Iznio je iznimno zanimljivu opservaciju da je prvi čovjek FBI-a osvjedočeni rasist jer je i sam – crnih korijena. “Sva ta mržnja dolazi od Hooverova crnog podrijetla, kojeg se sramio. Njegove rane fotografije otkrivaju negroidnog Edgara, s rudlavog kosicom. Glasine o toj strogo čuvanoj tajni zasigurno su stizale i do njega. Je li ga ta tjeskoba tjerala na rasizam, baš kao što ga je i vlastita homoseksualnost navela da progoni homoseksualce?”, zapitao se Summers.
Hoover je umro od srčanog udara u dobi od 77. godina. Kada je, tri godine kasnije, za njim otišao i njegov vjerni Tolson, sahranjen je na istom groblju, tik do ljubavi svog života, pa skupa snuju i u vječnom životu. Govoreći o Hooverovoj ostavštini, Clint Eastwood ovih je dana rekao: “U srcu je bio domoljub, ali nema sumnje da je zloupotrebio svoje ovlasti. Je li bio dobar za ovu zemlju, tek treba vidjeti.” No, ostaje činjenica da je nakon njegove smrti Kongres donio zakon kojim se ograničava mandat budućim direktorima FBI-a na maksimalno deset godina. Jedan J. Edgar Hoover američkoj je naciji bio sasvim dovoljan.
Lijepo se vidi i dan danas kako desnicarski sljam mrzi sve oko sebe. Mrznja im je glavna hrana bez koje bi brzo izumrli.