Hrvatska je ostvarila ono što oduvijek priželjkuje: postala je meka nautičkog turizma. Pritom je dobila i ono što nije priželjkivala, ali je trebala predvidjeti: tisuće litara fekalija koje se svaki dan slijevaju u marine. Šetate se pored impresivne jahte i očekujete stil i profinjenost, a umjesto toga vas dočeka odvratan smrad. Privezali smo svoju skromnu jedrilicu u dražesnoj marini čiji je okoliš posljednjih godina postao malo manje dražestan. Brodovi su danas veći, a zajedno s njima porastao je i smrad. Na našem gatu vezano je pet velikih motornih brodova koji se, čini se, natječu koji će ispumpati što više otpadne vode. Tako je bilo sve dok se nismo pobunili.
Možda ćete pomisliti da je riječ o primitivnim novokomponiranim hrvatskim bogatašima, ali nije tako. Glavni su prijestupnici s našega gata dvojica Rumunja, Nijemac, Austrijanac i Slovenac. Za privilegij najma susjednoga veza gosti plaćaju iznose koji su među najvišima u svijetu.
Ali zašto bi to vas trebalo zanimati ako ne posjedujete brod? Kao porezni obveznik suvlasnik ste plaža i mora na kojima su pod koncesijom sagrađene te marine. Također ste suvlasnik ukupno 79% dionica ACI-ja, lanca 22 marine na našoj obali. Naposljetku, ono što je najvažnije: kako bismo osigurali rast broja turista u Hrvatskoj, moramo biti atraktivni. Smrad fekalija nije atraktivan.
Osim toga, vaša djeca plivaju nedaleko od tih marina. Splitske plaže Kaštelet i Ježinac nalaze se u blizini ACI marine Split. Zadarska plaža Vitrenjak smještena je između marina Uskok i D-Marin Borik. U mjestima poput grada Hvara sama je luka istodobno i marina i plaža. Plaže i marine nerijetko su povezane odvodnim cijevima.
Ovo je jedan od rijetkih slučajeva u Hrvatskoj gdje je zaista bilo bolje u „dobrim starim vremenima". Brodovi su bili manji. Vlasnici brodova upotrebljavali su sanitarne čvorove u marinama jer su u slučaju nužde bili neusporedivo bolja opcija od kante. Ako je na pokojem brodu i postojao WC, nije bilo spremnika za otpad – puštanje vode značilo je da se sve odmah ispušta u vodu. Čak i u tom slučaju govorimo o minimalnoj količini fekalija koje bi završile direktno u moru. Sada imamo horde brodova s tri do pet kabina i više kupaonica spojenih na jedan spremnik za crne vode. S porastom prosječne veličine brodova smanjila se spremnost putnika na korištenje sanitarnih čvorova u marinama. Uostalom, moguće je živjeti kao kralj, ili barem gost u hotelu – i tuširati se i obavljati nuždu na brodu. Ali brodovi nisu hoteli.
Prema zakonu, brodovi ne smiju prazniti svoje spremnike za crne vode manje od 12 nautičkih milja od obale – dakle, moraju to činiti dalje od našeg glavnog lanca otoka. Ako se brodovi nalaze bliže obali, spremnici se moraju ispumpavati. Međutim, u Hrvatskoj smo „zaboravili" izgraditi ili osposobiti stanice za ispumpavanje spremnika za crne vode, iako u nekim marinama oprema već postoji (u skladištu).
Kontaktirao sam i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture kako bih doznao tko je odgovoran za ovo pitanje. Iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode stigao je sljedeći odgovor: „Propisi u vezi s pomorskim prometom i onečišćenjem mora s brodova, kao i njihova provedba, u nadležnosti su Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture i njihove inspekcije sigurnosti plovidbe. Stoga Vas upućujemo da se za odgovore obratite Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture".
Od Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture doznao sam da kazne za ispuštanje otpadnih voda u marine ili u pojasu unutar 12 nautičkih milja od obale iznose od 10.000 do 70.000 kuna za poduzeća te od 2000 do 6000 kn za fizičke osobe. Na pitanje koliko je takvih kazni naplaćeno, dobio sam odgovor – nijedna! Navodno uopće nije bilo pritužbi! Ministarstvo obavlja inspekcijski nadzor svake marine barem jednom godišnje. Međutim, kada sam upitao uključuje li taj nadzor i ispitivanje kvalitete vode, dobio sam niječan odgovor i uputu da se obratim Ministarstvu zaštite okoliša i prirode.
Dakle, od tisuća zaposlenih u ova dva ministarstva, nitko nije odgovoran za kvalitetu vode u hrvatskim marinama.
U državi koja ovisi o turizmu zaboravili smo na pitanje zbrinjavanja otpada koji nautički turizam proizvodi. Kako je moguće da nitko od brojnih ministara i vlasnika marina nije nanjušio problem? Kako je moguće da su bivšoj ministrici zaštite okoliša i prirode te trenutačnoj liderici najzelenije stranke u Hrvatskoj Mireli Holy promaknule te fekalije? U navodno „ekološki neodgovornim" zemljama poput SAD-a postojanje stanica za ispumpavanje propisano je zakonom, a upotreba je besplatna ili gotovo besplatna. Kad idući put vidite slike nasmiješenog premijera Milanovića ili ministra Hajdaš-Dončića, Zmajlovića ili Lorencina na brodu, upitajte se gdje će oni isprazniti svoj spremnik za crnu vodu.
Ostali će nas poštovati tek kada naučimo poštovati sami sebe.
>> Najbrža jahta na svijetu privlači poglede u Skradinu
>> Ovo je najveća jahta na svijetu, a stoji čak 770 milijuna dolara!
Bravo, članak pogađa u srž primitivne komunističke fame o turizmu kao načinu da se dobro zaradi bez truda i rada. turizam i marine se potiču samo za to što se očekuje novac bez rada. kad bi se izgrađivale crpne stanice,, te sustav obrade otpadnih voda, te prostorna mreža odvodnje, ne bi bilo ljenčarenja. zato, sve gurati pod tepih, ljenčariti i brojati novce dok se sve ne uništi i uruši. ne samo od marina nego i od pretjeranog forsiranja masovnog turizma bez izgradnje infrastrukture, cijela obala je sve bliže velikoj septičkoj jami. lijenčine ne mogu biti produktivni, i tu nema izlaza.