Oliver Frljić koji se probio i do kazališne režije u redovnoj sezoni bečkog Burgtheatera do sada nije dobio najvišu hrvatsku državnu nagradu u kulturi koja nosi ime Vladimira Nazora. No, ono što nije dobio Frljić, dobio je dokumentarni film “Srbenka” Nebojše Slijepčevića koji je nastao kao filmska reminiscencija Frljićeve riječke predstave o Aleksandri Zec. I u pravu je redatelj Zrinko Ogresta koji je u obrazloženju Nazorove nagrade za Slijepčevićev film rekao da se “Srbenka” uhvatila u koštac s tri anateme: slučajem ubojstva djevojčice Aleksandre Zec, kazališnom predstavom o njoj, ali i današnjim stanjem međuetničkih odnosa u Hrvatskoj. Pritom je Frljića nazvao ultraprovokativnim redateljem.
Frljić jest ultraprovokativni redatelj, pa su mu baš zbog te ultraprovokativnosti Austrijanci otvorili i vrata Burgtheatera. Ali svi koji imaju zrnce zdravog razuma složit će se s time da je ubojstvo maloljetne Aleksandre Zec nebrojeno puta ultraprovokativnije. Baš kao i reakcija hrvatske policije i tužiteljstva, a onda i sudstva na to ubojstvo. I upravo zbog trome i neproporcionalne reakcije hrvatske izvršne i sudbene vlasti na hladnokrvno ubojstvo djevojčice koja je u krivom trenutku na krivom mjestu (i to na idiličnoj Trešnjevki) imala kriva krvna zrnca, hrvatskog društvu su predstave i filmovi o Aleksandri Zec i te kako potrebni.
Stoga treba pohvaliti Ministarstvo kulture, ali i Odbor za dodjelu nagrade Vladimir Nazor što su baš “Srbenki” i njezinu autoru dodijelili godišnju nagradu Vladimira Nazora te pohvalili Slijepčevićevu kreativnost i smjelost. Kada već nije zaštitila malu Aleksandru Zec, hrvatska država je makar i naknadno zaštitila dokumentarni film kojem je Aleksandrina sudbina samo povod. Iako je “Srbenka” dobila najvišu državnu nagradu s područja umjetnosti u Hrvatskoj, to joj ipak nije otvorilo vrata prikazivanja u programima javne Hrvatske televizije.
O tom skandalu na samoj dodjeli Nazorovih nagrada u Hrvatskom državnom arhivu otvoreno je i žestoko progovorila i laureatkinja za životno djelo, operna pjevačica svjetskog glasa Dunja Vejzović. Učinila je to Dunja kada se u ime svih nagrađenih zahvaljivala na nagradama u izravnom prijenosu na prvom programu te iste Hrvatske televizije koja je već počela sa svojom ljetnom shemom pa nas na četiri programa upravo zatrpava prožvakanim reprizama. Poruka s Prisavlja je jasna. Možete gledati reprize, ali ne možete gledati “Srbenku”.
Znači li to da je “Srbenka” nedovoljno kvalitetna za HRT? Ili je za HRT ultraprovokativno prikazati ultraprovokativni dokumentarac o ultraprvokativnom kazališnom redatelju koji je napravio predstavu o ultraprovokativnom ubojstvu zagrebačke djevojčice? I to još u ovo ljetno vrijeme kada je bolje gledatelje opuštati reprizama. Iako se i među tim repriznim programima mogu pronaći i te kako ultraprovokativne teme ultraprovokativnih umjetnika. Ali one se ne odnose na Hrvatsku, nego na neke druge zemlje i neke druge ljude. Kao da je Hrvatska zemlja samih svetaca i anđela.
Frljić nije ultraprovokativan već krajnje bezobrazan tip koji svoju Domovinu blati gdje god stigne.Nije vrijedan pomena...