Odnose između Srba i Hrvata kroz povijest karakteriziraju nesporazumi, koji su katkad bili manje oštri, ali ponekad su dovodili i do ratova. U svakom slučaju, nikad nisu bili potpuno mirni, uvijek je nešto smetalo – kaže akademik povjesničar Dragoljub Živojinović.
No, s obzirom na recentnu prošlost, na još nezacijeljene rane iz Domovinskog rata kao posljedicu velikosrpske agresije, u hrvatskom narodu ta tema – jesu li Hrvati i Srbi u pradavna vremena bili jedno pleme, jesu li u ove krajeve stigli zajedno te jesu li se tek u povijesnim i političkim okolnostima i uvjetima razvili u različite narode – u pravilu izaziva poticaj za ozbiljniju analizu.
– Hrvati nisu potekli iz Perzije, vrlo malo su Slaveni i bitno se razlikuju od istočnih susjeda Srba, Crnogoraca, Grka i Albanaca, koji imaju više azijskih, hunskih i tatarskih gena – tvrdi prof. dr. sc. Ivan Jurić, autor knjige “Podrijetlo Hrvata – genetički dokazi autohtonosti”, koji mitsku predodžbu o dolasku Hrvata na more u 7. stoljeću smatra pogrešnom jer je među njihovim genima najviše onih koji pokazuju da su autohtoni starosjedioci, koji prebivaju na ovim prostorima već nekoliko desetaka tisuća godina, još od vremena paleolitika, odnosno starijega kamenog doba. – Duboko sam vjerovao da smo neolitskog podrijetla. Međutim, pokazalo se da narodi neolitskog podrijetla žive uglavnom istočno od nas. Tih gena Albanci imaju oko 60 posto, Crnogorci 50-60 posto, Srbi 33 posto, a mi samo 15. Kod nas su ostali dominantni starosjedilački paleolitski geni. Došao sam do zaključka da je naša jadranska obala odigrala ključnu ulogu u tome i da je u mezolitiku kod nas stanovništvo bilo tako dobro organizirano da smo prvi narod u valu koji je izrodila neolitska revolucija.
Istog tog paleolitičkog podrijetla su i narodi sjeverno od nas, dok istočno od nas živi neolitičko stanovništvo. Razlika između nas i Srba, koji imaju puno veći udio tog neolitičkog genoma, velika je – tvrdi profesor Jurić, koji je do svojih rezultata došao na temelju 188 uzoraka iz Hrvatske i BiH koje je poslao u SAD na analizu. Na temelju svih tih analiza zaključio je da su Hrvati autohtoni narod, a istraživanja su ga navela na zaključak da su autohtonost i kontinuitet osnovne značajke svih nalaza na ovim područjima te da nema nikakvih dokaza o doseljavanju Hrvata. Prema profesoru Juriću, isto su utvrdili i hrvatski povjesničari, no njihovi nalazi sustavno su drukčije tumačeni.
– Došao sam do zaključka da su sinteze bile drukčije jer su nastajale pod utjecajem politike (južnoslavenska ideja). Izvori arheologa i povjesničara koji nisu imali dovoljno utjecaja da čine sinteze zapravo nisu u suprotnosti s genetičkim rezultatima – objasnio je dr. Jurić.
Pitate li politologa Anđelka Milardovića, ekspresno će u pet točaka razložiti zašto su Hrvati i Srbi dva posve različita naroda.
– To su dva naroda koji imaju različitu povijest, teritorij, kulturu, identitet i jezik. Etimološki, imamo različito porijeklo naziva naroda. Etnogenetski, antropološki, povijesno, institucionalno... različiti smo narodi. Ne živimo u istoj državi niti govorimo istim jezikom. Jesu li Hrvati i Srbi ikada kroz povijest imali zajedničke političke institucije? Nisu, a Jugoslavija je druga priča. Jedno malo razdoblje živjeli smo zajedno, ali ne u Srbiji, nego u Jugoslaviji, a to što su i jedna i druga država bile velikosrpske, to je drugi problem. Danas, mi smo u Europskoj uniji, prema kojoj oni mogu gledati samo dalekozorom. Imamo svoju, Hrvatsku vojsku, svoju novinsku agenciju, svoju nacionalnu televiziju. Da smo isti narodi, kako bi to bilo moguće 2017. godine – pita prof. dr. Anđelko Milardović, ravnatelj Instituta za europske i globalizacijske studije.
Dvojbe nema ni Denis Jevgenjevič Alimov, docent na katedri slavistike i balkanologije Sveučilišta u Sankt Peterburgu, autor nedavno objavljene intrigantne knjige “Etnogeneza Hrvata - formiranje hrvatske etnopolitičke zajednice VII.-IX. stoljeća”, koji je nedavno posjetio Zagreb.
– S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan. Istina, iz spisa Konstantina Porfirogeneta znamo da se pojava Srba na Balkanu poklapa s dolaskom Hrvata, u vrijeme bizantskog imperatora Heraklija I. No, teorija nekakve masovne seobe naroda više nije aktualna, sumnja se da je došlo do nekakvih masovnih migracija, kako se to objašnjavalo u 19. stoljeću. Po meni, glavnu ulogu u ta vremena igrali su socijalno-politički procesi i motivi. Upravo zato možemo govoriti o sličnosti u nastanku naroda i ranih srednjovjekovnih država Hrvata i Srba, ali etnogeneza tih dvaju naroda je različita. No, kako je slavenski jezik bio raširen u vrijeme Avarskog kaganata i to već u 6.-7. stoljeću, taj se jezik putem elite počeo koristiti i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kao i srpskoj državi. I to što su ta dva jezika slična nije nikakvo čudo – izjavio je Alimov za Jutarnji list.
– Teza o navodnoj povezanosti Hrvata i Srba potječe uglavnom iz 19. stoljeća, kad se formiraju moderne nacije. Prema teorijama iz prve polovice 19. stoljeća, kao glavni temelj za formiranje nacije smatrao se jezik. To je tzv. njemačka koncepcija nacije. Smatralo se da ako na nekom teritoriju postoje slični dijalekti i jezici, onda se radi o jednom, odnosno istom narodu. Upravo na toj “jezičnoj teoriji” rodila se pogrešna teza da su Hrvati i Srbi isto pleme i da su nekad bili isti narod...
Intelektualci 19. stoljeća, još je kazao, na razne su načine vidjeli konture svojih nacija, stvarajući time različite nacionalne projekte na jezičnoj osnovi. Zbog sličnosti hrvatskog i srpskog jezika, njima se činilo da su Hrvati i Srbi jedan narod, što je također rezultiralo u nastanku odgovarajućih nacionalnih projekata poput onog jugoslavenskog. No, taj jezični pristup bio je savršeno neadekvatan povijesnoj stvarnosti jer je bio u suprotnosti sa svim prethodnim razvojem Hrvata i Srba i njihovih identiteta. U potrazi za još nekim znanstvenim činjenicama, kontaktirali smo i dr. sc. Emila Heršaka, profesora na katedri za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
– Ako mislimo o genetskoj vezi, tj. da svi imaju isto podrijetlo, onda je sasvim jasno da Hrvati i Srbi nisu isti po podrijetlu, ali tu treba opet istaknuti da nijedan europski narod nije jedinstven po podrijetlu. Gotovo svi europski narodi su “gemišt” po podrijetlu. I što se tiče povezanosti, treba uzeti u obzir da su i ljudi kajkavskog jezičnog podrijetla, poput Krleže, kulturno bliski i Slovencima, pa isto ili više nego što su bliski Srbima. Različita od srpskog jezika je također čakavština, stara štokavčina, ali i nova štokavčina nije isto kao i srpski jezik, i osobito je različita od južnosrpskog jezika, koji je blizak bugarskom i makedonskom. Riječ je o raznim linijama, koje nisu sve ujednačene. I to, zajedno s genetskom varijacijom može se uzeti u obzir kao faktor različitosti – kazao je docent Heršak, koji je u dugogodišnjoj karijeri znanstvenika objavio cijeli niz radova o različitim antropološkim, (socio)povijesnim i lingvističkim aspektima migracije i etničnosti.
Ali različitost po podrijetlu, po identitetu i slično, ne znači da ne moramo pokušati konačno nadvladati naše sukobe, i uspostaviti normalne odnose, koji bi bili korisni i jednima i drugima. Paradoksalno, sukobe između Hrvata i Srba izazvale su austro-ugarske sile. Prema jednoj tezi, rad “Načertanije”, koji je 1844. napisao srpski književnik i političar Ilija Garašanin, nastao je pod utjecajem zapadnjaka, koji su poticali taj sukob s Rusijom, i navodno je i Austrija potaknula rat Srbije s Bugarskom. I razumije se, Austro-Ugarska je sprječavala spajanje Dalmacije s Hrvatskom i poslije također Bosne s Hrvatskom (u vremenu kada su mnogi muslimani sebe smatrali Hrvatima). I znamo da su neki ključni sukobi između Hrvata i Srba nastali kada je Hrvatska bila pod upravom Khuen-Héderváryja. Dakle, vanjski faktori utjecali su na razvoj sukoba između Hrvata i Srba ili Srba i Hrvata, i može se pomisliti da su i za vrijeme posljednjega rata vanjski faktori na to djelovali – zaključio je dr. sc. Emil Heršak.
No, da rasprava na ovu temu nipošto nije zaključena, pa ni u znanstvenoj zajednici, pokazuje i primjer dr. Elvire Klonowski, antropološke forenzičarke rođene u Poljskoj, koja već godinama živi u Bosni i Hercegovini, koja je na svoj način stručno objasnila pojmove identiteta.
– Susrećući se u svom poslu svakodnevno s posmrtnim ostacima žrtava iz nedavnih ratova na Balkanu, zaključila sam mnogo toga o ljudima s ovih prostora. Svi ljudi koji žive u BiH su isti, nema ni najmanje razlike. Kosti Hrvata i Srba (pa i Bošnjaka) su identične. Uostalom, čovjek iz Arizone nikad za sebe ne kaže da je Arizonac, već Amerikanac – poentirala je dr. Klonowski, pa ponovno raspamsala vatru jedne žustre diskusije koja na ovim prostorima tinja valjda od doseljavanja dvaju naroda.
Znači ipak je istina da Srbi imaju azijatske gene, to jest turske