Nekadašnja je jugoslavenska komunistička historiografija poput brojnih današnjih portala ili mrežnih stranica ustrajala na narativu o suradnji snaga svih „domaćih izdajnika“, ili, kako je to bilo popularnije etiketirano potkraj rata 1945. godine i nakon njegova svršetka, „reakcije“ svih boja protiv Titova partizanskog pokreta. Taj se narativ temeljio na crno-bijelo postavljenom stereotipu o borbi dobra i zla, pri čemu je sva „reakcija“ nužno bila svrstavana u sile zla koje su nužno surađivale u borbi protiv partizana i ideja koje su vodile Titov pokret.
Pritom je osobito isticana navodna i/ili stvarna suradnja vlasti i oružanih snaga NDH („ustaša“) sa snagama Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO) pod nominalnim vodstvom pukovnika (od početka 1942. generala) Dragoljuba Draže Mihailovića („četnika“), kao suradnja dviju najsnažnijih „domaćih“ komponenti suprotstavljenih Titu i Partiji kao vodećim snagama toga pokreta.
Na tome je osobito ustrajavala poslijeratna komunistička promidžba pa nije neobično što je i politički montirani proces Draži Mihailoviću u lipnju i srpnju 1946. bio obilježen i nastojanjima tužitelja da među ostalim istaknu navodnu blisku povezanost tuženika i njegovih snaga s vlastima NDH u mnogim krajevima BiH i Hrvatske. U tom je smislu osobito korišteno navodno Dražino pismo Paveliću iz polovice travnja 1945., no bila je riječ o pokušaju tužitelja da Mihailovića kompromitira pred Srbima zbog njegove navodne suradnje s nekim tko je počinio najveće zločine protiv Srba u cijeloj srpskoj povijesti. Brojni i tada poznati dokumenti i činjenice potkrepljuju pretpostavku da je Mihailoviću bilo moguće staviti na teret brojne zločine, posebice one protiv bosanskohercegovačkih muslimana u istočnoj Bosni, koje su počinile snage na koje je on mogao imati snažan utjecaj. Pa ipak su komunistički tužitelji u prvi plan stavili politički motivirane optužbe o izdaji, kojima je posljedica bila održavanje montiranoga političkog procesa i iste takve presude vojnog suda jedne totalitarne komunističke diktature.
>>Cijeli tekst pročitajte u magazinu Hrvati i Srbi, povijest međusobnih odnosa na 132 stranice za 25 kuna od ponedjeljka na kioscima.
He, he, u nedostatku gospodarskih reformi vraćamo se provjerenom receptu... Rat na ovim prostorima uvijek je bila velika klaonica, uvijek su svi ratovali sa svima i udruživali se međusobno protiv nekog trećeg. Četnici i partizani zajedno su djelovali, isto kao i Ustaše i četnici, no isto tako su se međusobno mlatili, ovisno koliko su u datom trenutku Talijani i Nijemci pazili na njih... Ne treba zaboraviti da su većim dijelom rata Četnici bili glavni protivnici Ustašama, do negdje tamo kraja '43 ili '44 dok partizani nisu ojačali, No izraz banditi je ostao do kraja... Zajednički cilj partizana i Četnika bilo je srušiti NDH i to ih je držalo skupa dok partizani nisu postali problem kralju i Srbiji. No i kad su se razišli cilj je i dalje ostao isti... S druge strane Četnici i Ustaše zajednički su djelovali pod patronatom Nijemaca i to protiv partizana. Koja je to ludnica bila, kad sretneš protivničkog vojnika nikad nisi siguran da li danas pucaš s njim ili u njega...