Ne previše često su se kroz znanstveni rad analizirali odnosi Hrvata i Srba. Poznati naš povjesničar Drago Roksandić objavio je feljton u nastavcima na stranicama nekadašnjeg Vjesnika pod nazivom “Srbi u Hrvatskoj”. Poslije je feljton uobličen i u istoimenu knjigu, sve zajedno kvalitetno je napisano, no bilo je to u prvim danima raspada bivše države i prije rata.
U izdanju Školske knjige dobili smo 2006. godine knjigu još jednog povjesničara, dr. sc. Zdenka Radelića s Hrvatskog instituta za povijest. Sasvim je sigurno da je “Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.: od zajedništva do razlaza” do sada najobjektivniji rad na ovu osjetljivu temu. Bez krzmanja, hladno i utemeljeno, Radelić kontekstualizira odnose na koje su utjecali brojni čimbenici, a koji su kulminirali čak i ratom te su i danas u osjetljivom području.
Jasno je da smo za pomoć oko ključnog povijesnog razdoblja zamolili autora te se konzultirali s ovom izuzetno vrijednom knjigom koja je danas nezaobilazan dio svih studija povijesti u nas. Koliku je potporu imala KPJ u godinama neposredno nakon rata, teško je procijeniti. Ipak, u knjizi “Hrvatska u Jugoslaviji 1941.-1945.” nalazimo procjene koji ne govore u prilog njezinoj popularnosti. Za nju su se jugoslavenski zagovaratelji tek trebali izboriti. U knjizi nalazimo kako prema procjenama zapadnih predstavnika KPJ na slobodnim izborima 1945. ne bi dobila više od 30% glasova. Maček je računao je da bi u Hrvatskoj i Srbiji dobila jedva 10% glasača.
Britanski veleposlanik Ralph Stevenson rekao je da su komunisti borbu protiv okupatora zamijenili borbom protiv oporbe, a da je sloboda političkog organiziranja ostala samo fraza na papiru. Izbornim zakonima iz ljeta 1945. određeno je „da pripadnici vojnih formacija okupatora i njihovih domaćih saradnika“ nemaju biračko pravo. Istodobno, predratno biračko tijelo dva puta je uvećano uključivanjem vojnika i žena. Problematična je bila odredba po kojoj su vojnici JA mogli glasovati bez obzira na godine, dakle i mlađi od 18 godina života, kao i odredba da vojnik može glasovati u kraju u kome se na dan izbora nađe, bez obzira na to bio upisan u izborni popis ili ne. Na temelju zakona mnogi su izbrisani iz biračkih popisa pod optužbom da su surađivali s okupatorom.
Na kraju je bez izbornog prava u Hrvatskoj ostalo 69.109 građana od 2,034.628 birača ili 3,28%. Najviše u okruzima Bjelovar i Osijek, po 14%, a u okruzima Dalmacije najmanje: u izbornom okrugu Srednja Dalmacija samo 0,8%. Ukupno je iz biračkih popisa u Jugoslaviji izbrisano 194.158 osoba, tj. 2,4% osoba s izbornim pravom. Na bojkot oporbenih stranaka vlast je odgovorila uvođenjem kutija bez liste kako bi uz kutije Narodne fronte postojala barem formalna mogućnost izbora.
Narodnoj je fronti pripala apsolutna pobjeda od oko 90% glasova od 90% glasača koji su pristupili glasovanju. Dakako, službeni su rezultati dvojbeni s obzirom na uvjete u kojima su provedeni izbori. Predizborna kampanja bila je potpuno u rukama KPJ, koja je kontrolirala sindikate, državna poduzeća, tisak i radio. Uz to, u njezinim su rukama bili i organizacija birališnih mjesta, izborne komisije, sastavljanje popisa birača i prebrojavanje glasova, bez kontrole oporbe. Onima koji nisu htjeli sudjelovati na izborima prijetilo se gubitkom karata za namirnice, mirovina, stanova, pa čak i smrću.
Kutije bez liste bile su proglašene „ustaškim kutijama“ ili „crnim kutijama“. Mnoge su kutije imale uske otvore, čulo se padanje gumenih kuglica. Naime, biralo se gumenim kuglicama s obzirom na visoku nepismenost stanovništva. To znači da nije bila zajamčena tajnost glasovanja. Bilo je i slučajeva presipanja kuglica iz kutije bez liste u kutiju NF-a. Oni koji su glasovali u crnu kutiju bili su žrtve otvorene ili prikrivene državne represije. Mnogi su bili poslani na „razne radove“.
O predizbornoj atmosferi govori, primjerice, za izbore za Ustavotvorni sabor NRH u studenome 1946., izvješće KK KPH Split 3. prosinca 1946. „Parola o tome tko ne dođe na izbore, da je neprijatelj ove današnje vlasti, da nije sin N.F. i kao takovi da se ne treba ni obraćati na tu vlast za bilo koju pomoć, podigla je revolucionarnost kod masa, tako da je nakon izbora opća pojava na čitavom kotaru, borba protiv onih koji nisu glasovali.“
I pred druge izbore za Narodnu skupštinu FNRJ u ožujku 1950. vlasti su zastrašivale birače. U analizi izbora izrađenoj za Politbiro CK KPH govori se o postupanju s „kolebljivim elementima“. “Pored toga u većini kotareva bile su poduzete mjere protiv neprijateljskih elemenata kao hapšenje, pozivanje na saslušanje, administrativne kazne, otpremanje na radne akcije (Zagrebačka oblast) raskrinkavanje pred masama koje su razbile neprijatelja u jednom dijelu sela i tako su se narodne mase oslobodile straha pred njima i kolebljivi elementi vezali uz nas.“
Na sjednici Izvršnog odbora NFH 11. svibnja 1951. otvoreno je rečeno kako je NF dobivao više od 90% glasova. „To je stvar u kojoj smo postigli savršenstvo baš putem mjera prinude i prisile pa, iako su izbori bili prilično demokratični (nismo nikoga izlupali), ali ipak ima niz formi kako možeš da ga dobiješ na izbore.“
U oblasti Dalmacija, prema izvješću OK KPH za Dalmaciju, Udba je odradila svoj dio predizborne aktivnosti. Političkog pritiska bilo je – više-manje – uglavnom svuda. Preko UDB-e smo se sporazumili da se pozivaju pojedinci zagriženiji, pa ih je UDB-a pozvala oko 200 i s njima su razgovarali, što je imalo uglavnom kod većine dobrih rezultata.“
Unatoč dobrim rezultatima, oni su se dodatno „uštimavali“. Prema podacima Komisije za narodnu vlast CK KPH, potrebe za „uštimavanjem“ nije bilo samo u oblasti Dalmacija, Rijeka i u gradu Zagrebu. Najveće razlike između stvarnih rezultata i onih objavljenih bile su u oblastima Bjelovar, Osijek i Zagreb. Tako je prema objavljenim rezultatima u kutiju bez liste u oblasti Zagreb bilo ubačeno manje od 6% glasova, a stvarno je takvih glasova bilo 15%. U Jastrebarskom kutija bez liste dobila je čak 24,1% glasova, a apstiniralo je 17% birača.
Štoviše, i odaziv birača krivotvorenjem je povišen, npr. u Krapini s 59% na 91,65%. Svi izborni rezultati moraju se uzeti s velikom rezervom. Međutim, krivotvoritelji izbornih rezultata ipak su morali voditi računa da krivotvorenje bude djelomično usklađeno sa stvarnim stanjem da bi bilo što uvjerljivije.
Nažalost, stvarna potpora stanovništva vlasti i oporbi u razdoblju najveće komunističke represije i krivotvorenja volje stanovništva nikada se neće moći izraziti u brojkama. KPJ je organizacijom izbora sačuvala svoju diktaturu, štoviše formalnim parlamentarnim sredstvima ju je i potvrdila. Zapravo, za podršku naroda KPJ se izborila na dva načina: dobrovoljno i prisilno, ali u svakom slučaju uspješno, navodi Zdenko Radelić u svojoj knjizi.
Posebna je tema kakvog su karaktera bile republičke partijske organizacije. Nacionalna se struktura u njima tek postupno ali i teško mijenjala.
– Dio odgovora krije se u podacima, napose kada se međusobno “suoče” i usporede – kaže dr. Radelić pa ističe navode iz svoje knjige. U strukturi stanovništva Hrvatske Srbi su 1948. činili 14,5% stanovništva, a 1953. godine 15% ukupnog stanovništva Hrvatske. Najviše je nacionalnu strukturu pobjedničke vojske, kao i članstvo u KPH, osim ideološke i političke opredijeljenosti te regionalne pripadnosti, napose na područjima koja su pripala Italiji, odredio odnos prema državnom okviru: za ili protiv Jugoslavije, tj. za potpunu samostalnost Hrvatske ili njezino uključenje u sklop jugoslavenske države.
Kod Srba opredijeljenost je statistički puno jasnija: ona je nepobitno pozitivna prema različitim koncepcijama Jugoslavije, a vrlo negativna prema svakoj samostalnoj Hrvatskoj. Za Hrvate problem je nešto složeniji pa su kolebanja između potpunog prihvaćanja ili odbijanja samostalnosti Hrvatske ili njezina uključenja u Jugoslaviju mnogo više ovisila i o sadržaju tih država. Naznačene dileme izravno su se odrazile i na nacionalni sastav među pobjednicima. Iako se broj pripadnika KPJ/KPH popravljao u korist Hrvata nastojanjem KP za nacionalnom uravnoteženošću, taj broj ipak nikad nije postigao idealan odnos koji bi proizlazio iz strukture stanovništva Hrvatske.
Nacionalna struktura KPH u ratnom razdoblju pokazuje neuravnoteženu nacionalnu strukturu, napose u područjima s mješovitim hrvatskim i srpskim stanovništvom. Po mnogo većoj zastupljenosti Srba u odnosu nacionalni sastav stanovništva isticali su se Banovina, Gorski kotar, Lika i Slavonija. Iako je nakon rata postotak Hrvata u KPH rastao, a postotak Srba padao, u mnogim sredinama taj je proces tekao jako sporo. U Lici je nakon rata od 4342 komunista bilo samo 630 ili 14,5% Hrvata iako je odnos u strukturi stanovništva bio približno jednak ili su u nekim područjima Hrvati bili većina. Hrvati su prevladavali i u Banovini, ali među 2648 članova KPH bilo je samo 23,4% Hrvata. Slično je bilo i u Slavoniji.
Dr. Radelić napominje da u tezi da su područja u Hrvatskoj s većinskim srpskim stanovništvom namjerno gospodarski zapostavljana nema istine te baš u takvim tvrdnjama treba tražiti i razloge kasnije radikalizacije. Nema nekih posebnih istraživanja koja bi pokazala razvoj regija u Hrvatskoj nakon 1945. No sasvim sigurno je teza da su područja s velikim udjelom Srba namjerno ekonomski zapostavljena potpuno promašena i više govori o motivima onih koji su ih širili ili je još šire nego o činjenicama. Ti su se motivi radikalizirali u kasnijim razdobljima, napose prilikom uvođenja višestranačja i osamostaljivanja Hrvatske. Ukratko, treba ih promatrati u kontekstu raspada Jugoslavije, agresije JNA, Srbije i Crne Gore i pobune Srba u Hrvatskoj 1991. i svega onoga što je tome prethodilo – govori povjesničar.
U knjizi navodi i primjer koji upućuje na rane trzavice oko ovih pitanja.
– Teza o zapostavljenosti vezana je za početak 1950. i za slučaj skupine ministara hrvatske Vlade srpske nacionalnosti u kojoj su bili Rade Žigić, Duško Brkić i Stanko Opačić Ćanica. Brkić i Žigić zauzimali su mjesta potpredsjednika Vlade i predsjednika Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti, a Žigić i mjesto predsjednika Savjeta za prerađivačku industriju. Opačić Ćanica bio je ministar šumarstva. O njima je raspravljao CK KPH u kolovozu 1950. uz nazočnost Kardelja i Rankovića. Kritizirale su se njihove tvrdnje da su srpski ustanički krajevi u Hrvatskoj zapostavljeni i da su u neravnopravnom položaju, što ugrožava nacionalni identitet Srba. Slučaj je bio povezan s nezadovoljstvom seljaka agrarnom politikom, a ono je napose kulminiralo 1950. seljačkom bunom na Kordunu, Banovini i Cazinskoj krajini. Važan razlog spora bilo je i uvjerenje srpskih komunista da su srpski ustanički krajevi zapostavljeni, ali i nemirenje s približavanjem Zapadu, govori pa nastavlja kako se među srpskim ustanicima proširila teza da su Srbi najviše stradali u ratu, a da, unatoč zaslugama za pobjedu, u miru opet najviše stradavaju.
Trojica srpskih vođa pokazala su u odnosu prema službenoj politici, napose prema gruboj komunističkoj agrarnoj politici, vjerojatno ne sluteći da je to pogubno, za nijansu veće razumijevanje za seljaka. Pogotovo je to bilo pogubno jer su srpski seljaci bili zreli za bunu.
Pretpostavljam da nije slučajno prisilni otkup najlošije rezultate imao upravo na području Banovine, Like i Korduna. Razlike između okruga očite su i velike, a skoro izbijanje otvorenog nezadovoljstva govori o tome da pobjednici nisu bili spremni za ostvarivanje vlastite radikalne politike. Takva politika bila je, čini se, namijenjena onima drugima. Tako je u svibnju 1949. D. Brkić upozorio da u ustaničkim krajevima još “nisu raščišćena pitanja da radne zadruge imaju obaveza prema državi”. Navedeni podaci govore o tome da je odnos između plana i njegova ostvarenja u ustaničkim krajevima potpuno odudarao od drugih krajeva.
– Najveća seljačka buna bila je Cazinska buna u svibnju 1950., koja se djelomično odvijala i u Hrvatskoj na području Slunja. Središte je bilo u Cazinskoj krajini u Bosni i Hercegovini. Većina sudionika bili su muslimani, ali organizatori pobune bili su Srbi. Na hrvatskoj strani pobuna je okupila oko 60 ljudi. Zbog sudjelovanja demobiliziranih partizana i članova KPJ, sudionici pobuna činili su konglomerat Srba različitih političkih i ideoloških struja – opisuje dr. Radelić navodeći kako su Amerikanci zaključili da se u uvjetima ekonomskih problema nastavlja hrvatsko-srpski sukob, ali da je Informbiro u Hrvatskoj nemoćan. Očito je to bila samo kritika vladajuće politike, i to upravo njezinih najosjetljivijih točaka, kao što su bili nacionalno pitanje i odnos prema seljaštvu.
– Možda bi trebalo posebnu pozornost posvetiti i podacima da su gradovi bili pretrpani ne samo izbjeglicama nego i dužnosnicima nove vlasti. Primjerice, u prvim mjesecima nakon ulaska partizana u Zagreb bilo je predano čak 23.000 zahtjeva za 80.000 osoba koje su tražile dozvolu za boravak i rješenje za stan. Do travnja 1946. bilo je već 35.000 molbi. Slično je bilo i u Karlovcu. Dakle, područja s velikim udjelom Srba stradala su u ratu, ali je i veliki dio tog stanovništva postao dio novog vodstva koji je preuzimao administrativne dužnosti, preselio se iz sela, a osim toga, još su očekivali manji pritisak vlasti u vezi s obvezama oko otkupa s obzirom na ratne zasluge. Sve je to rezultiralo nezadovoljstvom, pa i optužbama o namjernom zapostavljanju tih krajeva – kaže Radelić i završava time da u prilog apsurdnosti teze o zapostavljenosti područja sa Srbima ne treba zaboraviti na činjenicu da su Srbi imali puno veći udio u vlasti, u izvršnim državnim i partijskim tijelima, tijelima sigurnosti, od Ozne, kasnije Udbe, milicije i JA, od svog udjela u stanovništvu.
Osim toga, politika “bratstva i jedinstva” bila je svetinja i gotovo je smiješno optuživati one koji su je zdušno provodili da su je sami negirali. Za Radelića vrlo su jasni razlozi priključenja velikog broja stanovništva otporu prema vlasti NDH. Odmazda ustaške vlasti protiv svojih građana, kao i povezivanje Hrvatske sa silama “novog poretka” u ratu protiv država parlamentarne demokracije i komunističkoga SSSR-a, okrenuli su veliki dio stanovništva, pa i onih izravno neugroženih, protiv NDH. Međutim, za razliku od Srba, egzistenciju kojih je ustaški režim izravno ugrozio, Hrvati nisu bili u opasnosti od progona ni od odnarođivanja zahvaljujući državi koja je uspostavljena u ime nacionalnih interesa, osim na područjima anektiranima od Italije i, donekle, na područjima NDH pod talijanskim nadzorom, gdje su funkcije hrvatske države bile vrlo ograničene.
Može se zaključiti da su masovni otpor protiv NDH poticali ustaški teror protiv Srba, srpsko odbacivanje hrvatske države, ali i protutalijansko raspoloženje, napose u pretežno Hrvatima naseljenom Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. To je izravno utjecalo na nacionalnu i regionalnu strukturu partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Osim partizana predvođenih KPJ, u prve gerilske odrede protiv NDH i okupatora okupljali su se i pristaše Kraljevine Jugoslavije, predratnih četničkih organizacija, pobornici centralizma i velikosrpstva.
Četnike je Vlada Kraljevine Jugoslavije prigrlila kao svoju vojsku, a priznali su ih i saveznici. Imaju podršku gotovo isključivo među Srbima, djelomično i među Slovencima. Pasivnost mnogih četničkih postrojbi širom Kraljevine Jugoslavije, a napose na području NDH, postupno se pretvorila u suradnju s okupatorom ili ustaškim režimom. Činili su nasilja prema nesrbima predstavljajući se kao branitelji srpstva i Jugoslavije, posebno optužujući Hrvate zbog izdaje Kraljevine Jugoslavije. S Talijanima su se povezivali na temelju istog interesa – neprijateljstva prema ustašama i partizanima.
KPJ je suprotno srpskoj hegemoniji i jugoslavenskom unitarizmu naglašavala jednakost i posebnost svih južnoslavenskih naroda. Komunisti su željeli obnoviti Jugoslaviju, ali kao federaciju ravnopravnih republika. Nisu se mirili s okupacijom, podjelom Jugoslavije, gubitkom velikog dijela Hrvatske, ni s drastičnom represivnom politikom ustaške vlasti, a nacionalno pitanje bilo im je jedna od poluga za pokretanje revolucije. U skladu s marksističkom ideologijom neizbježnog sukoba klasa htjeli su uvesti diktaturu proletarijata. Međutim, javno su se zalagali za program tzv. narodne fronte, tj. demokraciju, privatno vlasništvo, rješenje socijalnih i nacionalnih pitanja, slobodu i ravnopravnost svih naroda. Tvrdili su da se ne bore za svoju diktaturu i da će jamčiti politički pluralizam. Pozivali su u zajedničku oslobodilačku borbu i pripadnike drugih stranaka. Istodobno su napadali vodstva građanskih stranaka, optužujući ih za izdaju, a povezivali su se s nižim dužnosnicima tih stranaka, tretirajući ih kao prave stranačke predstavnike. Zapravo su u svojim saveznicima komunisti vidjeli sredstvo za omasovljenje svoga pokreta i sredstvo za zbacivanje dotadašnjih vodstava stranaka. Nasuprot deklariranoj svenarodnoj širini partizanskog pokreta sačuvali su svoj monopol nad vojskom, sigurnosnim aparatom i promidžbom. Konačno, KP je bio jedina stranka u NOB-u, stoji u knjizi Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.
Na kraju smo dr. Radelića zamolili da naznači glavne razloge zbog kojih je propast Jugoslavije možda i iznenađujuće dobila na ubrzanju u doba pada sovjetskog bloka. Kad bi trebalo u najkraćim crtama objasniti propast Jugoslavije i komunizma, to bi se taksativno moglo ovako sažeti:
Bitna značajka SFR Jugoslavije višenacionalni je sastav i komunistički sustav. Cijelo njeno razdoblje obilježeno je neprestanim sučeljavanjem federalista i centralista. Sukob centralizma, kojem su sklone najviše srpske političke snage, i federalizma, koji više podržavaju nesrbi, neprestano je prijetio stabilnosti države.
Svi narodi prolazili su kroz različite faze koje su se međusobno ispreplitale: od suradnje s drugim narodima, što je ponekad bilo povezano s pristajanjem na gubitak posebnosti nacije ili prava republika do nastojanja za što većom posebnošću nacija i autonomijom republika pa sve do krajnjeg zahtjeva za samostalnu državu.
Tri naroda razvila su jak nacionalni identitet: hrvatski, slovenski i srpski. Dok su Hrvati i Slovenci najviše inzistirali na što većoj samostalnosti, među Srbima i u Srbiji bile su puno jače snage koje su se zalagale za što veću ulogu savezne države i državnog centra. Uzrok: raširenost srpske nacije na prostorima izvan Srbije, ali i politička moć koju su Srbija i Srbi naslijedili od srpske države 1918. Nakon 1945. ta je moć osnažena pobjedom partizanskog pokreta u kojem su Srbi bili zastupljeniji u odnosu na udio u strukturi stanovništva, napose Srbi iz Hrvatske i iz BiH.
U državnim i političkim institucijama Srbi imaju u pravilu veći udjel od ostalih nacija, ali u najvišim državnim i partijskim tijelima nacionalna struktura bila je gotovo uravnotežena. Uzrok visokog udjela Srba u državnim i političkim institucijama krije se u masovnijem sudjelovanju u partizanima, ali i u pozitivnijem odnosu prema Jugoslaviji u odnosu na, primjerice, Hrvate. Hrvati su manje zastupljeni u SKJ, imaju puno veću emigraciju, a do 1981. najbrojniji su politički zatvorenici.
Komunisti nisu mogli pronaći pravo rješenje nacionalnog pitanja, a nisu ostvarili ni veći gospodarski napredak i društvo socijalne pravde ni slobodnije društvo u odnosu na susjedne zapadnoeuropske države. Štoviše, u kasnijim se razdobljima pokazalo da je zapadnoeuropski politički sustav bio uzor svim reformističkim snagama, pa i mnogima u SK.
Socijalizam se u Jugoslaviji srušio sam od sebe i nije bilo nijedne ozbiljnije stranke koja bi se zalagala za njegovo održanje. Rat 1991. izbio je gotovo isključivo za promjenu granica ili za neovisnost pojedinih republika.
Svaki pokušaj da se u Jugoslaviji provede nacionalno, kulturno i gospodarsko ujednačavanje poticao je snažan otpor, napose Hrvatske i Slovenije. I obratno, svako povećanje nacionalnih i republičkih prava bilo je poticajno za traženje još veće uloge nacija i republika.
Jugoslaviju su stvorile potpuno uobličene nacije, a nova država nije mogla izgraditi novu jugoslavensku naciju, koji bi bila, recimo tako, izvorni branitelj Jugoslavije. Nedostatak jugoslavenskog identiteta ili, barem, zajedničkih vrijednosti i pomanjkanje volje za usklađivanjem različitosti bili su jači od svih integrativnih težnji. To su temeljni razlozi raspada Jugoslavije.
Važni čimbenici raspada su i pogoršanje gospodarskog stanja 80-ih godina, urušavanje svjetskoga komunističkog sustava te kraj blokovske podjele. Jugoslavija prestaje biti granična zemlja dvaju sustava i dvaju blokova.
Jugoslavija nikada nije imala podršku u hrvatskom narodu. Podršku je davao samo jedan sloj privilegiranih partijaca i ratnih profitera. Hrvati su tu diktatorsku tvorevinu pokušali rušiti više puta do devedesetih godina ali zahvaljujući nepovoljnim međunarodnim okolnostima to nije bilo moguće. Čim su takve okolnosti prestale hrvati su sa lakoćom ostvarili svoju slobodu.