Pažnja, pažnja! Dogodilo se čudo neviđeno, situacija bez presedana, prijelomna vijest, “breaking news”... O čemu se radi? – Hrvatska u nečemu nije najgora na svijetu! Tako bi se, naime, mogla sumirati većina reakcija i komentara na činjenicu da se Hrvatska dobro, odnosno bolje od očekivanog nosi s pandemijom COVID-19 te da se turistička sezona kako-tako drži unatoč pesimističnim predviđanjima. Posebno treba naglasiti ovo “bolje od očekivanog” jer čini se da su Hrvati od sebe očekivali – najgore. U trenutku kada se koronavirus tek počinjao mahnito širiti svijetom mnogi su bili spremni dati ruku u vatru da će situacija u Hrvatskoj izmaknuti kontroli...
Trava je zelenija kod susjeda
Kad se to nije dogodilo, onda se opisivalo čudom. Doduše, za dežurne je širitelje pesimizma čak više smisla imalo dok zaraženih u Hrvatskoj nije ni bilo jer su to onda sarkastično mogli pripisati činjenici da “čak ni virus ne želi u Hrvatsku”, odnosno kako komentatori znaju reći, “zadnju rupu na svirali”, “slučajnu državu” ili “državu-slučaj”, “***** svijeta”... Ma je li baš doista tako?
Zar je moguće da se svi hrvatski uspjesi tako brzo zaboravljaju i da vlada mišljenje kako je ovo država bez vrlina ili jednostavno mnogi Hrvati od drveta ne vide šumu. Ako se kaže da svaka kriza nosi neke promjene, možda je ovo prilika da se podsjeti mnoge ljude u Hrvatskoj koji su to zaboravili da zemlja u kojoj žive nikako nije najgora.
Nije zasigurno ni zemlja bez mane i ljudi se sigurno ne varaju kada kažu da im nije dobro. Ne, problemi su realni i stvarni i s njima se hrvatska javnost susreće svaki dan. No štetno je i biti uvjeren da smo najgori u svemu. Zašto onda mnogi Hrvati o sebi vole misliti baš to?
Trava je, doduše, uvijek bolja kod susjeda. Ipak, treba primijetiti da o boji te trave najčešće diskutiraju baš oni koji iz vlastita dvorišta nisu izašli. Dovoljan je i jedan prelazak preko granice, prelistavanje nekoliko svjetskih medija, razgovor s nekolicinom stranaca da se stekne malo drukčiji pogled na svijet, odnosno na svoju zemlju.
Sjećate li se kako se u veljači nakon osebujnog glazbenog nastupa, cijela zemlja podijelila u mišljenju oko izvedbe, a onda je pala i tužba...? Ali ne, ova se rečenica ne odnosi na Josipu Lisac i događaje koji su uslijedili nakon inauguracije Zorana Milanovića. Ona, naime, govori o Daveu Daubenmireu, pastoru i bivšem treneru srednjoškolskih ekipa američkog nogometa iz američke savezne države Ohio koji je podnio tužbu od čak 876 milijardi američkih dolara zbog nastupa Shakire i Jennifer Lopez na Super Bowlu početkom veljače. On je procijenio da je njihov nastup bio neprimjeren te je naveo kako je samo htio “gledati utakmicu, a serviran mu je pornić”. Iako je njegova ideja o tužbi bila tjedan dana starija od one riječkog odvjetnika Boška Županovića protiv Josipe Lisac, kada je hrvatski slučaj dospio u medije, jedan od najčešćih komentara bio je “toga ima samo kod nas”.
Riječ je o uzrečici koja je, kako se čini, Hrvatima posebno draga pa se za njom poseže u gotovo svakoj (ne)prilici. Svađe u Saboru? – Toga ima samo kod nas. Korumpirani političari i loš pravosudni sustav? – Ako se pita većinu Hrvata, mi smo ih izmislili. Baš kao i loše vozače, prometne nesreće, bahate turističke djelatnike, birokraciju... Samo se u Hrvatskoj gube pošiljke i autobusi kasne, samo ovdje zdravstvene ustanove imaju čekaonice, a socijalne službe previše posla. Problemi u školstvu, loša infrastruktura, prepirke lijevih i desnih... Toga nema nigdje drugdje na svijetu! No unatoč tome...
– Cijela je država bijesna zbog odluke općinskog suda da 29-godišnji muškarac koji je brutalno izbo 66-godišnju ženu neće u zatvor – vijest je koja je početkom godine na noge digla Švicarsku, a to nije jedini primjer nelogičnosti u pravosudnom sustavu za koji mnogi Hrvati često zaključe da je baš njihov najgori. Baš poput političara koji se kao nigdje u svijetu ne bave jeftinim populizmom. Za demantiranje toga dovoljno je prelistati britanske ili američke medije s tamošnjim premijerom Borisom Johnsonom ili predsjednikom Donaldom Trumpom u glavnoj ulozi koji posebno blistaju sada u doba koronakrize.
VIDEO Dragan Bagić i Mate Mijić komentiraju rezultate izbora
Možda će zvučati kao razočaranje, ali ni korupcija nije nešto vezano samo za Hrvatsku. Tako je čak i pretprošli njemački predsjednik Christian Wulff dao ostavku zbog zloporabe ovlasti, a trenutačni se bugarski premijer Bojko Borisov dovodi u vezu s pranjem novca u Španjolskoj gdje je, navodno, kupio pola milijuna eura vrijednu vilu. Iako sve niječe, mediji tvrde da je nekretnina u centru Barcelone kupljena za žensku osobu blisku premijeru, pa se čini da problema s ispunjavanjem imovinskih kartica, što je bilo u fokusu naše javnosti prije nekoliko mjeseci, ima i izvan naših granica.
– Ostavljajte nam napojnice da preživimo nakon što platimo sva porezna davanja – vapaj je pak Aaliye Cortez koja je svijetu pokazala da SAD ipak nije obećana zemlja baš za svakoga i prije sloma zbog korone. Ta je konobarica iz Teksasa u veljači podigla prašinu na popularnoj društvenoj mreži TikTok objavivši sliku svoje platne liste na kojoj se vidi kako joj je za 70 sati rada nakon plaćanja poreza isplaćeno – 9,28 dolara. Male plaće uzrokuju nezadovoljstvo, no čini se da puni novčanici ne jamče sreću jer je, prema službenim podacima, Island već godinama na vrhu lista po korištenju antidepresiva u svijetu. Ondje se uzima više od stotinu dnevnih doza na tisuću ljudi, a u stopu ga slijede Danska, Norveška… Njihovi susjedi na Pribaltiku bore se, pak, s demografskim slomom, pa je tako Litva od 1990-ih do danas izgubila gotovo četvrtinu stanovnika, a neke su regije ostale i bez polovine ljudi. U Letoniji je pak u vrijeme i nakon ekonomske krize veliki broj radnika otišao u Irsku i Njemačku, a Dublin je jedno vrijeme, uz Rigu, bio grad u kojem je živjelo najviše Letonaca. Osim s demografskim i egzistencijalnim problemima, mnoge se države, baš poput Hrvatske, bave ideološkim raspravama i kontroverzama. Tako su ove godine u Sloveniji polemike izazvali prvi uniseks toaleti, u Rumunjskoj se rasprave vode zbog nijekanja holokausta, a u Poljskoj zbog prava na pobačaj.
Pesimizam nas koči
Hrvati su, prema istraživanjima, među najnezadovoljnijim narodima svijeta i to se doslovno osjeća u zraku. Što pretjerani pesimizam i crne misli čine jednom narodu, uživaju li Hrvati biti nesretni, zašto je naciju pogodio sindrom “toga ima samo kod nas” i kako on djeluje na stanje uma, razgovarali smo sa sociologom Draganom Bagićem, koji odmah na početku napominje – naravno da svuda ima svega, ali…
– Nije neobično da ljudi od osobne do nacionalne razine razmišljaju na način da se nešto loše događa samo njima, odnosno samo nama. To je zato što ljudi svoju situaciju, odnosno stanje u svojoj zemlji poznaju puno bolje nego u nečijoj tuđoj. Također, loše situacije koje osjete na vlastitoj koži ljudi puno intenzivnije doživljavaju. Razmišljanje “toga ima samo kod nas” zapravo je uobičajeno i opet, nije karakteristično samo za Hrvatsku – objašnjava taj izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju te prodekan za znanost i međunarodnu suradnju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Prije nešto manje od desetak godina, istraživanja su pokazala da su Hrvati treći najpesimističniji narod – na svijetu. Iako se u zadnjih nekoliko godina situacija poboljšava, Hrvatska je i dalje pri vrhu te liste. Kada se pak pogleda kako su rangirane europske zemlje, istraživanje Eurostata za prošlu godinu pokazalo je da su Hrvati po nezadovoljstvu na visokom, drugome mjestu. Hrvati su životom zadovoljniji jedino od Bugara, a glavni razlog nezadovoljstva, prema tom istraživanju, loša je financijska situacija. Ipak, Dragan Bagić ističe kako za nezadovoljstvo postoji i nekoliko malo dubljih razloga.
– Kod Hrvata je jako izražen pesimizam, a to je rezultat stalnih frustracija nastalih zbog niza neispunjenih očekivanja. Hrvati su, naime, kao kolektiv u zadnjih 30 godina imali nekoliko velikih očekivanja da će napredovati. Nadali su se da će im biti bolje nakon tranzicije, pa nakon stjecanja neovisnosti zemlje, poslije završetka Domovinskog rata, pa nakon političkih promjena 2000-ih godina, zatim ulaskom u Europsku uniju… Na kraju, sva ta velika očekivanja nisu rezultirala bitnim poboljšanjem životnih uvjeta za većinu ljudi. To je jako frustrirajuće – zaključuje Bagić te dodaje kako je još jedan faktor koji uzrokuje depresiju i pesimizam činjenica da su Hrvati svjesni da su njihove mogućnosti puno veće.
– Ljudi percipiraju da bi Hrvatska mogla postići puno više s obzirom na položaj, prirodna bogatstva, sposobne ljude… – zaključuje. Taj jaz između očekivanja i ostvarenog je, dakle, ono, što najviše muči Hrvate, pa su posebno osjetljivi kada ih se pokuša uvjeriti da dobro žive u usporedbi s nekom zemljom koju smatraju manje razvijenom.
– U Africi je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj – jedna je od izjava premijera Andreja Plenkovića kojom je navukao bijes javnosti. I tada se vidjelo da doista nema smisla uvjeravati ljude da im je bolje nego što jest, no činjenica je da bismo trebali shvatiti da nam pretjerani pesimizam jako šteti.
– Taj negativizam postao je realna barijera koja koči napredak jer ljudi više ne vjeruju da im u Hrvatskoj može biti bolje – zaključuje Bagić koji upozorava kako osobe često imaju krivu percepciju o stanju u drugim zemljama gdje smatraju da se bolje živi. Ne treba se tješiti uspoređujući se s manje razvijenima, no ne treba ni idealizirati neke od “uspješnijih” država.
– Kada ljudi putuju u neku drugu zemlju, posebice turistički, fokusiraju se samo na pozitivne događaje te potpuno isključuju iz podražaja negativnosti, što dovodi do nerealne percepcije. S druge strane, kod kuće su fokusirani baš na to negativno – kaže profesor Dragan Bagić. Kada bi ljudi počeli opažati negativne događaje koji se događaju i vani, možda bi shvatili da se to “ne događa samo kod nas”, nego da problema ima svuda.
Rasprave, polemike i negativne vijesti, dakle, stižu iz svih krajeva svijeta i nisu samo naša stvarnost. No, negativne vijesti nisu jedino što nas okružuje. Uspjesi liječnika, postignuća učenika, ujedinjenje ljudi u humanitarnim akcijama, poslovna postignuća, gradnja vrtića, novi izumi znanstvenika, nova cesta, uspješan OPG, mladi poduzetnici, međunarodni uspjesi umjetnika… Da, u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj, postoje i pozitivni događaji i uspješni i sretni ljudi, samo su nadglasani zaglušujućim pesimizmom. Čak i kada se o njima govori uvijek se nađe neki negativan “ali” poput onog da sigurno nije uspio svojim trudom i radom, da je uspjeh sigurno namješten i lažan, da će sigurno propasti ili otići van, da sreća ne traje vječno i da je samo pitanje dana kada će se dogoditi neka katastrofa... Smije li uopće u zemlji i u vremenu u kojima je “in” biti nezadovoljan, itko reći da je sretan i zadovoljan?
Hrvatska može opet biti snažna i ponosna, ali prvo treba doći do promjene državne politike.