"Sanjao sam Europu u kojoj Englezi kuhaju, Nijemci vode ljubav, Talijani rade, Francuzi sastavljaju zajedničku povijest, Švicarci pišu poeziju, a u ime svih njih Grci vode diplomaciju. Strašnijeg sna još nisam sanjao!” napisao je britanski akademik Sir Geoffrey Owen.
Ta zgodna pošalica o funkcioniranju ujedinjene Europe izvrstan je primjer stereotipa, koji pojedinim narodima ne priznaje drukčije uloge osim onih na koje smo stoljećima naviknuli. Postalo nam je sasvim normalno da “brbljavi” Talijani dobro kuhaju, “uštogljeni” Englezi imaju smisla za humor, “disciplinirani” Nijemci proizvode kvalitetne automobile, a “hedonistički nastrojeni” Francuzi su pak dobri ljubavnici.
Jasno je da svi Škoti nisu škrti, niti su svi Japanci točni, ali stereotipi su se toliko uvriježili u našoj komunikaciji i našem načinu razmišljanja da se gotovo podrazumijevaju. I sami smo svakodnevno njihove žrtve, bez obzira na to jesmo li Hercegovci, Dalmatinci, Zagorci ili Zagrepčani. Pojedini stereotipi čak nam mogu zvučati i simpatično, ali isto tako mogu imati i nesagledive posljedice za imidž pojedinih naroda, makar razlozi njihova nastanka bili potpuno neargumentirani.
Mogu trajati stoljećima, ali mogu biti i kratkotrajni ako su produkt nekog sukoba ili kampanje, kao što su stereotipi među narodima bivše Jugoslavije, čija se negativnost topi udaljavanjem od rata. Iako se vjerovalo da će se razina stereotipa u javnosti smanjivati sukladno povećanju dostupnosti broja informacija o drugima, do toga nije došlo jer ljudi očito imaju previše informacija za konzumiranje, a sve manje vremena za racionalne prosudbe. Tako su skloni pribjegavati pojednostavnjivanjima i svrstavanjima. To im olakšava funkcioniranje i snalaženje u sve kompleksnijem svijetu te im pomaže u postavljanju odnosa između sebe i drugih. Zato je vrijeme da se zapitamo kakvim su stereotipima i predrasudama Hrvati obilježeni u Europi posljednjih stoljeća.
Ratovalo se za druge
Jedan od najstarijih stereotipa o Hrvatima koji pronalazimo u Europi je onaj o hrvatskoj ratobornosti, hrabrosti i okrutnosti. Znamo da je u vrijeme Tridesetogodišjeg rata po Europi bjesnio krvavi rat katolika i protestanata punih trideset godina. U tom ratu, koji je očito imao političke, a ne vjerske ciljeve, na strani Habsburške Monarhije sudjelovala je i laka konjica iz Hrvatske. Istaknuli su se u nizu bitaka, sijući užas među neprijateljima, ali i prolijevajući krv za tuđe interese. Sa sobom su u Europu donijeli, do tada nepoznat, način ratovanja koji su naučili u dugotrajnim borbama s Turcima. Bili su vješti u zasjedama, prepadima, prodorima i brzom povlačenju. Njihove vojne taktike, hrabrost te ratne varke i lukavstvo postali su nadaleko poznati. Sudjelovali su u nizu važnih bitaka, od doline Rajne, preko Praga, Leipziga i Dresdena do prodora nadomak Pariza. Bojale su ih se čak i razvikane vojske i vladari.
Tako je ime Hrvat postalo sinonim za laku konjicu. Koliko je taj naziv za hrabrog ratnika na konju sa sabljom u ruci još prisutan u europskoj svijesti najbolje svjedoči kompjutorska igrica “European Wars: Cossacks”, u kojoj se posebna austrijska laka konjička jedinica zove – Hrvati. Međutim, pored hrabrosti i sposobnosti, Hrvate je u Tridesetogodišnjem ratu pratio i glas i po okrutnosti. Ali, barbarski potencijali nisu tada bili samo nekakav hrvatski specijalitet. Primjerice, 1631. belgijski maršal Jan`t Serclaes, grof od Tillya, spalio je, razorio i opljačkao Magdeburg, gdje je ubijeno čak 30 tisuća civila. Ali to ipak ni u čemu ne opravdava naše barbarstvo!
Međutim, za razliku od drugih vojski, Hrvati koji su dolazili iz dalekih i nepoznatih krajeva činili su se puno mističnijima, a time i okrutnijima, pa je o njima kružilo i mnoštvo legendi. Jedna od njih kaže kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im puščano zrno ne može nauditi, pa su ih neki povezivali i sa samim vragom.
Ali da se Hrvate u tim stoljećima nije smatralo samo okrutnima već i časnima svjedoči zapis poznatog slovenskog prosvjetitelja Primoža Trubara iz 1562. u predgovoru glagoljičkog Novog testamenta, u kojem se obraća češkom kralju i nadvojvodi Austrije Maksimilijanu: “Hrvati, koje se još naziva i Husarima, poznati su po tome što su čestiti, snažni i izdržljivi ljudi... Također su rječiti na svome jeziku i časni, a u ratu ili na bojnom polju ne trpe kraj sebe nikakvih žena, samo što rado naveliko piju i nazdravljaju svojim vladarima i dobrim prijateljima, želeći im sreću, spas duše i dug život.” Kako tadašnji hrvatski ratnici nisu bili obični plaćenici, pustolovi, razbojnici ili s mukom prikupljeni vojnici, svjedočile su njihove uredne i pomno kićene odore.
Europska pobjednička vojska
Priča o hrvatskoj hrabrosti i učinkovitosti na bojnom polju pronosila se stoljećima i prije i poslije toga. Znamo da je Zrinski obranio Europu zaustavivši Turke pod mađarskim Sigetom. Napoleon je za Hrvate govorio kako nikada nije imao “hrabrijih i boljih vojnika”. “Kad bih imao samo sto tisuća Hrvata, osvojio bih čitav svijet!” tvrdio je. Na toj slavnoj ratničkoj tradiciji, Hrvati su postali i prva pobjednička europska vojska u suvremeno doba, zahvaljujući obrani od agresije i pobjedi u Domovinskom ratu.
Međutim, posljednjih desetljeća mnogi su prizivali u sjećanje i onu srednjovjekovnu hrvatsku okrutnost zajedno s onom tijekom Drugog svjetskog rata u nesretnoj NDH, kad su Hrvati zaradili epitet genocidnosti, kojim se vješto manipuliralo u bivšoj Jugoslaviji. Iako se drugim europskim narodima s vremenom opraštala potpora dijela stanovništva i politike nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, te iako je baš u Hrvatskoj osnovan prvi antifašistički pokret u Europi, 22. lipnja 1941., stereotipi o Hrvatima kao genocidnom narodu podgrijavani su punih pedeset godina da bi posebno došli do izražaja početkom rata u Hrvatskoj, kad se pokušala izjednačiti krivnja.
Da su ti pokušaji ubirali i plodove svjedoče i neke izjave svjetskih moćnika u to doba. Nakon izjave o hrvatskoj prošlosti kao alibiju za srbijansku agresiju francuskog predsjednika Mitterranda, filozof Alain Finkielkraut oštro je i podrugljivo komentirao u “Le Mondeu”: “Hrvati, ustaše jučer, ustašama ostaju i danas; to što zatvaraju prvake svoje desnice, dok u Srbiji fašizam javno cvjeta, nije drugo doli mamac za lakovjerne; Hrvatima je genocid prirođen, rasizam je njihova nasljedna odlika, genetsko određenje i rasna crta. Ta rasizacija rasizma pretvara invaziju na Hrvatsku u čin legitimne obrane: može li se drukčije boriti protiv onoga tko je kulturno i biološki programiran ubijati, nego tako da ga se uništi? Što učiniti protiv genocidna naroda negoli ga zatrti?”
Američki sociolog Tom Cushman tvrdi da, zbog tih stereotipa i predrasuda, Zapad početkom devedesetih Hrvatsku često nije smatrao žrtvom rata, kao što jest, primjerice, Bosnu i Hercegovinu. A kad je svijet konačno prihvatio istinu i kad se potrošio stereotip o navodnoj genocidnosti, na površinu izlaze stereotipi o Hrvatima kao “pretpovijesnom, desno i nacionalistički orijentiranom narodu, nemodernom i nesklonom modernizaciji”, kako je svojedobno zamijetio Slaven Letica. Mnogi na sličnim stereotipima inzistiraju i danas, posebno kad im pojedinci svojim nepromišljenim potezima daju povoda, kad se ono što se u drugim europskim državama smatra glupim ispadom (slučaj Šimunić) ili pravom na vlastito mišljenje (izjašnjavanje na referendumu o braku) u Hrvatskoj naziva “sustavnom fašizacijom” društva te kad se poštovanje nacionalnih simbola smatra seljaštvom. Uostalom, Hrvatska je jedna od rijetkih europskih država u kojoj je ekstremna desnica minorna politička opcija.
Međutim, nekima očito odgovara dojam kako su Hrvati bili “fašisti” u Drugom svjetskom ratu i eto nisu se do danas promijenili, pa “fašizaciju” vidi svugdje oko sebe. Srećom, europska javnost sve manje nasjeda na takve “alarme”, jer znaju koje se gluposti događaju tek kod njih doma. Doduše, da su Hrvati nacionalisti može se još ponegdje pronaći u stranim turističkim vodičima. Ali moguće je pročitati i tvrdnje da su Hrvati, nakon nacionalne euforije devedesetih, prilično izgubili osjećaj domoljublja i nacionalnog ponosa te da se državni praznici proslavljaju samo kao neradni dani, uz prazne ulice. Za mnoge u Europi Hrvatska je još Balkan, a znamo da Europa ovaj komad kontinenta smatra zaostalim mjestom gdje vlada zakon jačega...
Međutim, ulaskom u EU Hrvatsku se barem u važnijim izvorima sve manje opisuje kao balkansku zemlju, a sve više kao srednjoeuropsku i mediteransku. To ne znači da smo se prestali ponašati balkanski, već su Europljani puno više osvijestili i druge hrvatske dimenzije. Nažalost, svojim ponašanjem naše državno vodstvo često podgrijava stereotip o Hrvatskoj kao zemlji “komunističkog mentaliteta” jer ne drži do dogovorenoga, ne uvažava drukčije mišljenje, protežiraju samo svoje, a često zaobilazi i demokratske standarde, pa nas se zbog toga strpava u isti koš s istočnoeuropskim državama.
Zahvaljujući hrvatskim migrantima, koji su se od šezdesetih godina masovno selili u zapadnu Europu, o Hrvatima se doduše pronio glas i kao o pouzdanim, prilagodljivim i marljivim obiteljskim ljudima. A zahvaljujući posjetima milijuna europskih turista, čujemo i kako su Hrvati pričljivi, gostoljubivi i prijateljski nastrojeni, konzervativnijeg pogleda na svijet, ali ponekad i glasni, nepristojni te svadljivi... Očito je najbolji lijek protiv predrasuda i negativnih stereotipa osobno iskustvo. Tek tako shvaćamo da naš narod nije ništa bolji niti lošiji od drugih. Na koncu, koliko god nam laskala slavna ratnička prošlost (nažalost, najčešće u službi drugih), vrijeme je da prestanemo biti predziđa, branitelji i ratnici Europe te da pokažemo kako smo sposobni i za umnije stvari.
Ponosim se sto sam Hrvat ,vjernik,patriota...ponosim se svakim danom Hrvatske povijesti.Ponosim se Hrvatskom drzavom uprkos tome sto je trebalo biti i bolje.Jedino za cim zalim je to sto za susjede ,istocne,imamo nizu sortu.