Iako je od okončanja Prvoga svjetskog rata proteklo punih stotinu godina, o uzrocima i povodima izbijanja, čak i njegovim posljedicama, nema suglasja u međunarodnim znanstvenim krugovima. U međuratnom razdoblju, ali i nakon 1945., što je posredno povezano i s hladnoratovskim sukobljavanjima i podjelom Njemačke, nije bilo puno dilema. Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919., na kojoj su opijenost pobjedom i revanšističke strasti poništile razum i dugoročnu održivost poslijeratnog političkog sustava, nedvosmisleno je zaključeno da su za izbijanje rata krive isključivo Njemačka i Austro-Ugarska. Desetljećima je to bila „službena istina“, prema kojoj su se stvarali i globalni historiografski sudovi.
Republikanizirana je Njemačka na toj konferenciji kažnjena iznimno visokim reparacijama, gubitkom dijela teritorija i cijelim nizom ekonomskih i vojnih restrikcija, što je, povezano i s izbijanjem Velike gospodarske krize 1929., otvorilo vrata totalitarizmu i puno većoj svjetskoj katastrofi. Dvojna je Monarhija pak, po formuli iz programskog dokumenta američkog predsjednika Woodrowa Wilsona Četrnaest točaka o „uspostavi Italije u njezinim nacionalnim granicama“, „punoj slobodi za autonomni razvitak naroda Austro-Ugarske“, „slobodnom prilazu moru za Srbiju“ i „osnivanju slobodne Poljske“, trajno nestala s političkih zemljovida, s teritorijalnim sakaćenjem dviju njezinih vladajućih nacija. Apsurd se ogledao u tome da su jednu golemu višenacionalnu i multikonfesionalnu carevinu zamijenile dvije nestabilne višenacionalne države (Jugoslavija i Čehoslovačka), a i ostale sljednice bečko-peštanske monarhije bile su opterećene nacionalnim manjinama i iznevjerenim očekivanjima. Drugim riječima, jedan je veliki politički problem zamijenjen s njih nekoliko, zasigurno ne i manje opasnim za stabilnost međunarodnog poretka. S druge strane, pojavile su se države, ponajprije Njemačka i Mađarska, ubrzo i ratnim plijenom nezadovoljna Italija, kojima je temeljni cilj bila destrukcija versailleskog poretka. Iz nestabilne političke situacije uoči Velikog rata, kako je izvorno nazvana kataklizma 1914.–1918., Europa i svijet ušli su u još nestabilnije poslijeratno stanje afirmacije totalitarnih ideologija, s nepredvidivim savezništvima i odnosima snaga.
Vremenski je odmak, kao i redefiniranje odnosa u međunarodnoj zajednici, pripomogao da se o uzrocima i povodima Prvoga svjetskog rata u znanstvenim krugovima počne govoriti puno kritičnije i slojevitije, dijelom i iznošenjem arhivskih spoznaja koje su bile predugo bunkerirane i prikrivane. Dojam je da su aktualni historiografski stavovi u pojedinim zemljama o odgovornosti vezanoj uz Prvi svjetski rat vrlo bliski onima uoči njegova izbijanja. Iako i to pokazuje da se svijet opet interesno parcijalizira, takva spoznaja nužno ne mora biti negativna. Dobrom i održivom nije se pokazala praksa da su pojedine sile, zaklonjene pristranim stavovima spomenute konferencije u Versaillesu, nametale svoje poglede i političke interese, a to je još manje u interesu razvoja povijesne znanosti. Pomak od tih šablona pružila je, primjera radi, nedavno i u Hrvatskoj prevedena opsežna studija Davida Stevensona „1914.–1918.: povijest Prvog svjetskog rata“, u kojoj više ne dominiraju politizirane ocjene i poželjne „istine“, već je težište na povijesnim izvorima. Time se ne dovodi u pitanje izraženija njemačka i austrougarska namjera da krenu u ratni obračun, s obzirom na to da diplomacija od kraja 19. stoljeća više nije donosila rezultate.
U Berlinu i Beču prevagnulo je uvjerenje da je rat efikasnije sredstvo preraspodjele međunarodne moći, ponajviše vezano uz kolonijalno pitanje i gospodarske utjecaje diljem svijeta. Nasuprot tome, ruska je carevina, što se često stavljalo u drugi plan, jednako žarko željela biti ključni faktor „istočnog pitanja“, u čemu joj je smetala konkurentska Austro-Ugarska, namjeravajući upravo preko Jadrana doći na „toplo more“. U tome je saveznike nalazila u malim novoformiranim balkanskim državama, ponajviše Kraljevini Srbiji, koja nije mogla preboljeti habsburšku aneksiju i kasnije priključenje Bosne i Hercegovine. A baš su u događajima koji su iz toga proizlazili bili i neposredni povodi izbijanja Prvoga svjetskog rata. Uz to, London i Pariz ni po koju se cijenu nisu namjeravali odreći gotovo potpune dominacije na ostalim kontinentima, zahvaljujući čemu su, uz kolonijalnu eksploataciju lokalnog stanovništva, mogli kontrolirati prirodne resurse i međunarodna tržišta. Njemačku, kao industrijski najrazvijeniju zemlju, držali su, primjerice, u svojevrsnoj pomorskoj izolaciji. Na koncu, SAD je kao sila u usponu smatrao da bi preraspodjela europskih moći mogla ugroziti i njihove interese na oba američka kontinenta, gdje su još od 19. stoljeća profitirali na štetu već marginaliziranih španjolskih kolonizatora, kao i širenje njihova utjecaja na Atlantiku i Pacifiku. U cijelom tom zamršenom zapletu i natjecanju u ekspanzionizmu nije bilo nevinih. Rat kao da su svi željeli, ili barem od njega nisu bježali. Nisu mogli pretpostaviti kakve će posljedice u razmjerima stradavanja i razaranja imati tehnički napredak početkom 20. stoljeća (tenkovi, strojnice, dalekometna artiljerija, zrakoplovi, oklopnjače, bojni otrovi...), koji nije bio praćen promjenama vojne strategije (pozicijsko ratovanje, frontalni juriši...).
Rat se pretvorio u besmislenu klaonicu dotad neviđenih razmjera. Kako je versailleska formula o jednostranoj i potpunoj krivnji jedna strane bila duboko nepravedna, tako je jedina dilema bila tko će je, kada i kako osporiti i poništiti. Dogodio se, poznato je, najstrašniji scenarij. Fašizam i nacizam u službi „ispravljanja povijesti“ u Drugom su svjetskom ratu rezultirali triput većim žrtvama i puno većim materijalnim razaranjima od onih u prvom globalnom ratnom sukobu. Konkretno, 50-60 milijuna prema prijašnjih 15-20 milijuna ubijenih ili umrlih kao izravnom posljedicom ratnih djelovanja. Najzanimljivija je, ipak, rasprava o Prvom svjetskom ratu koja je proteklih godina, vezano uz 100. obljetnicu izbijanja, vođena na znanstvenim skupovima u Beogradu i Sarajevu. Bosna i Hercegovina, kao dio jugoslavenske države, sve do osamostaljenja vodila je politiku tretiranja terorističke organizacije Mlada Bosna, ponajprije samog atentatora Gavrila Principa, kao idealista i junaka, a tek 2014. na jednom od međunarodnih znanstvenih skupova ukazala se prava prilika da se preispita uloga Srbije i ponašanje austrougarske vlasti u izbijanju toga sukoba. Izvjesno je da Princip i njegovi suradnici u Sarajevu više neće biti doživljavani samo kao „borci za slobodu“, jer su brojni historiografski radovi dokazali da su njih, što je možda bila i svjesna zloporaba njihova idealizma, vodile „crnorukaške“ strukture Kraljevine Srbije, posredno i carske Rusije. Beogradski su zavjerenički krugovi obučili atentatore, naoružali ih, financirali, stvorili mrežu jataka i pokazali im metu. Naposljetku su srbijanske vlasti i onemogućile detaljnu istragu, što je službenom Beču i dalo povoda da postavi ultimatum koji je i doveo do početka rata, jer su bile svjesne da bi se razotkrila vrlo razgranata srpska obavještajna mreža te upletenost niza ličnosti iz Kraljevine Srbije u organiziranje atentata.
Austro-Ugarska je u tom kontekstu, kako tvrde pojedini povjesničari, napravila taktičku pogrešku time što je objavila rat prije nego što se međunarodna diplomacija mogla u cijelosti uvjeriti da Beograd ne dopušta istragu. Srbijanska je historiografija, što je i razumljivo od samih početaka zacijelo i najortodoksniji zagovornik versailleske verzije odgovornosti za izbijanje rata, s obzirom na to da ju je Antanta, braneći vlastite interese, amnestirala od odgovornosti. Pojava novih radova koji se temelje na opsežnijoj arhivskoj dokumentaciji među beogradskim je povjesničarima izazvala puno nervoze. Sada je nesporno da je Pašićeva vlada ne samo znala za pripremu Sarajevskog atentata nego i da je tjednima imala i informaciju kada i gdje će on biti realiziran. To ne mora značiti da je službeni Beograd želio da prijestolonasljednik tada bude likvidiran, jer je bilo poznato da Srbija, nakon samo godinu dana prije okončanih Balkanskih ratova, nije bila spremna za novo ratovanje.
No, zbog bojazni od utjecaja „Crne ruke“ u armijskim redovima (nije slučajno to što je Dragutin Dimitrijević – Apis nakon uhićenja i suđenja 1917. užurbano strijeljan, kako ne bi detaljno razotkrio pozadinu atentata!), koja je godinama prijetila samom Pašiću i njegovim ministrima, ništa nije konkretno učinila da taj atentat spriječi. Izuzetak je činilo plasiranje nekih mutnih poluinformacija da u Bosni i Hercegovini postoje grupe koje se protive posjetu Franje Ferdinanda, što su bečki obavještajci ionako znali. Proizlazi da je Pašić, samim tim i Dvor, u toj napetoj situaciji u lipnju 1914. fatalistički čekao što će nepredvidivi slijed događaja donijeti Srbiji i Europi. Ključno je, ipak, pitanje zašto je upravo prijestolonasljednika Franju Ferdinanda trebalo što prije ukloniti? Na to je pitanje srpska historiografija najosjetljivija, jer razotkriva neoborivi motiv za atentat, kao i Pašićevo krzmanje oko eventualnog sprečavanja atentata.
Prijestolonasljednik je, kako bi suspregnuo mađarske ambicije koje su desetljećima prijetile raspadom Dvojne Monarhije, bio zagovornik teze o trijalizmu, odnosno formiranju treće jedinice, one južnoslavenske sa središtem u Zagrebu. Teško je procijeniti koliko je ta projekcija bila realna, ponajprije zbog snažnog protivljenja Mađara, ali je spoznaja o tim kalkulacijama duboko uznemirila srbijanske vlasti. Da se to dogodilo, Kraljevina Srbija više ne bi bila središte južnoslavenskog okupljanja, ostajući u svojim užim granicama, nego bi to bila upravo redefinirana habsburška tvorevina. Time bi bio sputan i ruski ekspanzionizam u jugoistočnoj Europi. Povijest bi krenula drugim smjerovima. Kad istraživači upozore na te neumoljive činjenice, beogradski povjesničari, među kojima je godinama najglasniji specijalist za srpsku vojnu povijest Mile Bjelajac, odmah krenu s poznatim optužbama o „protusrpskim zavjerama“ i „pomahnitalom revizionizmu“, tražeći podršku autora i institucija iz zemalja bivše Antante. Sve je manje dobivaju u Parizu i Londonu, gdje je Prvi svjetski rat kao tema ipak prepušten znanosti. Ohrabrenja za ustrajanje u „protivljenju revizionizmu“ dolaze samo od „pravoslavne braće“ u Moskvi, s obzirom na to da je caristički režim radi jačanja svoje „istočne politike“ financijski pomagao Mladu Bosnu i obavještajne aktivnosti srbijanskih vlasti. Ako se iz suvremenog kuta promotri značenje Prvoga svjetskog rata, onda nema nikakva razloga da se promijeni poznata ocjena da su ta tragična četverogodišnja zbivanja, unatoč pravednijoj raspodjeli krivnje, bila adekvatan uvod i izvorište sveopćeg civilizacijskog posrnuća dva desetljeća poslije.
Nema dileme; drugi svjetski rat je nastavak prvog