Ova katastrofa sada je postala naša svakodnevica - kaže Klara Dorsainvil, 35 godišnja Požežanka koja je kao jednogodišnja djevojčica otišla s roditeljima i sestrom živjeti u New Jersey. Već devet godina radi kao medicinska sestra u katoličkoj bolnici Saint Peters u New Jerseyju. Odjel kardiovaskularne kirurgije na kojem inače radi zbog pandemije koronavirusa prenamijenjen u odjel za pacijente oboljele od COVID-19.
- Situacija je jako teška, svima nam se život promijenio. Najteže mi se vraćati kući s posla jer se bojim da ne donesem virus i zarazim supruga i sina. A sin me nakon mojeg cjelodnevnog izbivanja iz kuće jedva čeka vidjeti. No, suprug i ja dobro znamo proceduru, a on praktički skriva sina kad parkiram auto ispred kuće da me ne vidi dok se ja ne istuširam. U bolnici su nam rekli da virus ne voli toplinu pa je preporuka da se tuširamo u vrućoj vodi, kao i da stvari, poput iskaznice i ostalih dokumenata, nakon dezinfekcije osušimo fenom za kosu. I to tako već mjesec dana - ispričala je ova medicinska sestra za Novi list.
Bolnica u kojoj radi je mala i preopterećena je, ali ista situacija je i s većim bolnicama širom zemlje.
- U našoj bolnici 90 posto pacijenata čine bolesnici koji boluju od koronavirusa, a broj oboljelih je svakim satom sve veći. Imamo 20 respiratora, što je definitivno premalo. Jednostavno ne možemo svima pomoći i svakome pacijentu kojemu je to potrebno omogućiti bolničko liječenje. Neki čekaju na krevet po dva dana ležeći na hitnoj. Oni najkritičniji ostaju u bolnici po nekoliko tjedana, a ostale nakon dan-dva nastojimo poslati svojim kućama, ako je to moguće, i na taj način omogućiti prijem novih pacijenata. Uz napomenu da se jave odmah ako uoče da im se stanje pogoršalo. Za neke, nažalost, to zna biti prekasno. Zato puno ljudi umire kod kuće. Veliki problem je i siromaštvo zbog kojega mnogi ljudi nemaju zdravstveno osiguranje pa su jednostavno prepušteni sami sebi. Mi smo katolička bolnica i nastojimo omogućiti liječenje svakom pacijentu.
Veliki problem stvara im i nedostatak opreme.
- U takvim uvjetima sigurno nije lako raditi. Svaki dan učimo nešto novo, tražimo svojevrsnu formulu kako si, koliko je god to moguće, olakšati posao. Svi znamo da nema dosta opreme i da tu moramo biti vrlo štedljivi pa nastojimo u jednoj sobi odjednom obaviti sve što je moguće. Sve samo da ne moramo opet ulaziti u sobu i da opremu sačuvamo koliko je god to moguće. Nosimo običnu kiruršku masku koju uopće ne mijenjamo. Prije bismo ih mijenjali nakon svakoga pacijenta, sada ih nosimo cijeli dan, čak i dva, ako nam se jako ne uprlja. Dezinficiramo je, jednostavno nemamo izbora - objašnjava Klara.
Dodaje i da se broj oboljelih konstatno povećava što stvara velik pritisak na medicinsko osoblje. Mnoge njene kolegice zbog toga su dale otkaz.
- I iz naše je bolnice otišlo nekoliko medicinskih sestara, koje su se jednostavno slomile. Ovo više nije posao koji smo odabrale i nekad radile. Svi se svaki dan pitamo koliko bi to moglo trajati. I, iskreno, nitko ne zna - zaključuje ona.
Dok se nama Hrvatima ne desi neko veliko zlo, mi mi ne vjerujemo u nista i nikoga. Nismo vjerovali da ce nam se dogoditi domovinski rat i razaranja, pa lazna privatizacija, pa lopovi i tajkuni poput Kutle, Sanadera, Vidosevica i ostalih, pa svi problemi sa Savudrijskom valom i prisilan ulazak u europsku uniju. Ne vjerujemo ni u korona virus koji nam se desava ispred ociju, jer vise volimo biti slijepi nego razumni.