Hrvatska baš nema sreće s uvođenjem valuta. Najprije kune, a sada i eura. Premda je kuna više od četvrt stoljeća vjerno i dobro služila kao platežno sredstvo Republike Hrvatske, usud je htio da povijest njezino rođenje zapamti kao prilično tegobno. A muka, evo, nije pošteđen ni euro, jer se u osvit njegova uvođenja (kunu će zamijeniti 1. siječnja 2023.) ispostavilo da je likovno rješenje životinje kune na naličju pobjedničke kovanice eura – plagijat. Nedopustiv je to postupak mladog autora Stjepana Pranjkovića, magistra primijenjenih umjetnosti, koji je svoj prijedlog dizajna povukao te se odrekao svih prava, no najveću neugodnost trpi i trpjet će Hrvatska narodna banka, koja je provela natječaj i izabrala dizajn nacionalne strane eurokovanica. Dok čekamo nastavak priče o eurokovanici, prisjetimo se kako je u platni promet uvedena kuna.
Život hrvatske novčane jedinice počeo je 30. svibnja 1994. vrlo svečano, jer slavio se tada i Dan državnosti, no njezino rađanje pratile su prave porođajne muke. Ponajprije, kuna uopće nije trebala biti službena valuta. Naime, u kolovozu 1991. komisija za izradu novčanica, koju je osnovao predsjednik Franjo Tuđman, odlučila je da se trajni hrvatski novac zove – hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. S prijedlogom se složila i tadašnja Vlada premijera Franje Gregurića pa je u prosincu 1991. u Narodnim novinama objavljena „Uredba o Narodnoj banci Hrvatske“ u kojoj je pisalo: „Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske“. Uredba je ugrađena u zakon i bila na snazi sve do ljeta 1993. godine. Umjetnici Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, koji su pobijedili na natječaju za izradu novčanica, već su bili dizajnirali osam apoena tih novčanica te su 1993. u münchenskoj tiskari Giesecke & Devrient izrađivali pokusne otiske. Tri su mjeseca boravili u Münchenu kad je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna, nego kuna. Žiljak je poslije svjedočio da je samo izbacio „to jedno slovo viška“ te da nikad nije doznao tko je donio takvu odluku.
U dostupnim izvorima nema podataka o tome tko je promijenio odluku o nazivu novca, no bivši premijer Franjo Gregurić rekao nam je da je to mogao učiniti samo Tuđman, jer mu je smetalo to da se hrvatska valuta zove prema austrougarskoj kruni, a nije mu sviđalo ni to što se zanemaruju stoljetna hrvatska tradicija i kuna kao drevno platežno sredstvo. S njegovim argumentima složio se i tadašnji guverner Ante Čičin-Šain, a zagovornicima kune u prilog su išla i istraživanja: sva su pokazivala da većina građana želi kunu, a ne krunu.
No kad je u svibnju 1993. deset zastupnika Zastupničkog doma predložilo izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske te da se naziv kruna zamijeni kunom, u Saboru se podigla velika prašina. Polemike na saborskim sjednicama nisu se stišavale mjesecima, pa je u srpnju 1993. Županijski dom odgodio odluku o valuti smatrajući da još nije vrijeme za kunu. Svi zastupnici HSLS-a zauzimali su se za krunu, među njima i sin slavnoga kipara Mate Meštrović, koji je tvrdio da bi uvođenje kune izazvalo štetne posljedice na međunarodnom planu jer bi se Hrvatsku povezalo s Nezavisnom Državom Hrvatskom. SDP-ov Zdravko Tomac također se protivio kuni smatrajući da bi njezino uvođenje izazvalo nove podjele među Hrvatima, a protiv je bio i književnik Ivan Aralica, koji je tvrdio da kuna nikad u povijesti nije bila novac. Takav je stav zastupao i ugledni povjesničar Miroslav Brandt.
Zagovaratelji kune obrazlagali su pak da je ona puno starija od NDH, da je poseban oblik poreza bila još u doba narodnih vladara i da se njome plaćalo u naturi u 11. stoljeću. Na površinu je isplivao i malo poznat podatak da su i partizanske vlasti od 1941. do 1945. izdale 35 novčanica na kojima je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima. Nakon burnih sjednica Sabor je 29. srpnja 1993. velikom većinom prihvatio kunu: 70 zastupnika bilo je za, 21 protiv, a 10 ih se suzdržalo.
Međutim, polemike nisu prestale ni nakon promjene zakona. Čim su se pojavile slike budućih novčanica i kovanog novca, javni prostor zagušilo je novo zanovijetanje: Novljani su smatrali da bi na novčanici od 100 kuna uz Ivana Mažuranića bolje pristajao Novi Vinodolski, Zadranima se nije svidjelo to što ni na jednoj novčanici nije bilo njihova grada, Čakovčani su digli glas zato što na novčanici od 5 kuna uz Petra Zrinskoga nije bilo Staroga grada Čakovca, a Varaždinci su upozorili da je na toj novčanici njihov Stari grad prikazan zrcalno! Neki su pak prigovorili što novčanice ne krasi nijedan ženski lik, a njemačka Bundes banka prosvjedovala je zbog sličnosti novčanica od 10 kuna i 10 maraka, pa je Hrvatska morala tiskati novu novčanicu s promijenjenim osnovnim bojama.
Prigovora nisu bile pošteđene ni kovanice, koje je dizajnirao akademski kipar Kuzma Kovačić. Novčići od 2 i 20 lipa bili su vrlo slični pa ih se teško razlikovalo, kunin rep bio je čudan jer je savijen na neprirodan način, a raspravu su zasolili neki jezikoslovci upozorivši da na kovanici od 5 kuna treba pisati „smeđi“, a ne „mrki medvjed“ jer je riječ „mrki“ srbizam. Unatoč porođajnim mukama, život hrvatske kune bio je prilično stabilan, ali i osuđen na to da bude kratak. Kad na Novu godinu bude odlazila u povijest, imat će 27 i pol godina, ili točno 10.069 dana. Euro i njegove kovanice s hrvatskim motivima tada će već mjesecima biti u optjecaju, a ova afera s plagijatom, nadamo se, zaboravljena.
VIDEO Tko je dizajnirao motive za hrvatski euro?
Trebamo biti na cistom glede kune....kuna kao hvatski novac smeta samo onima u hervatskoj kojima smeta ne samo hrvatska drzava nego im smeta i spmen hrvatske drzave....itd