Bio je kraj listopada 2011. i sredovječni bračni par iz sjevernonjemačkog grada Eisenchaua naumio je svojim malim sportskim zrakoplovom Cirrus SR22 doletjeti na vikend odmor u Split. Očito nevješt, ili samo neozbiljni pilot let nije prijavio let, a nije imao niti uključenu radiovezu. Austrijanci koji nisu u NATO-u, prilično su kasno primijetili neprijavljeni avion, podignuli su dva svoja Eurofightera, no zakasnili su, jer je zrakoplov već bio prešao u Sloveniju. E, tu je već uzbunjen NATO. No, Slovenija je već odavno zaključila kako joj ne trebaju lovci-presretači, pa je, u dogovoru s NATO-om pod zračnim nadzorom Talijana. Dva talijanska Eurofightera ubrzo su poletjela u obranu slovenskog zračnog prostora, no učinili su to iz baze Grosseto u Toskani, udaljenoj 350 km od slovenskog primorja. Svjesni da su neobično daleko do prostora kojeg moraju braniti, talijanski piloti probijaju zvučni zid i žure, no kada su, 25 minuta od početka uzbune napokon stigli do Slovenije, njemački aviončić već je bio - iznad Rijeke.
Ono što besprijekorno funkcionira u sustavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, to su najmoderniji američki FPS 117 radari velikog dometa, kojih je pet umreženo (Učka, Sljeme, Papuk, Borinci, Pelješac) u NATO operativni sustav nadzora, tako da je HRZ dugo pratio trku za aviončićem. Naši radari pokrivaju osim RH, cijelu BiH, Sloveniju, Mađarsku, Italiju i veliki dio Srbije. Piloti para hrvatskih MiG-21 na zagrebačkom Plesu sjede spremni u zrakoplovima sat vremena, no nisu uzletjeli. Ne, stare kante bile su operativne i spremne za intervenciju, naoružane s raketama zrak-zrak R-65, no netko mudar odlučio je da hrvatski lovci ne krenu na aviončić iz Njemačke. On je, jednostavno letio toliko malom brzinom da bi bio “neuhvatljiv” za prebrzi MiG. Taj je zrakoplov, vraški brz (2230 km/h) i ne može letjeti na brzinama ispod 200 km/h, Procijenjeno je da u aviončiću ne sjede teroristi, pa je njemački bračni par “pomilovan”.
Umjesto 150 letova 40-ak sati
Premda naše zrakoplovstvo nije trebalo intervenirati, za razliku od Slovenaca, uz sve nedaće, još uvijek do osam MiG-ova 21 može nadzirati i braniti zračni prostor nad Hrvatskom. Može, do 2013., kada ih moramo prizemljiti jer im je istekao rok uporabe. Prije 10-ak godina bila je slična situacija, osim što smo imali više funkcionalnih Migova, pa je odlučeno da ih pošaljemo na generalni remont u Rumunjsku. I bi obavljeno, pa je od 2003. eskadrila letjela, a piloti prolazili obuku. Računalo se, remont je dovoljan, a za desetak godina, Hrvatska će ionako nabaviti eskadrilu novih borbenih lovaca. I uistinu, ponude su počele dolaziti. A hrvatske vlade i predsjednici, koji zajednički moraju donijeti stratešku odluku, stalno odgađaju rješavanje problema.
Godine prolaze, u vojnom proračunu nema novaca, piloti sve manje lete, a preostali zrakoplovi se kvare, dok ih vješti stručnjaci iz Zrakoplovno-tehničkog zavoda ipak, krpanjem i prenošenjem dijelova s jednog na drugi zrakoplov uspijevaju u zraku održati barem nekoliko. No, piloti, umjesto 150 letova godišnje, voze i više no dvostruko manje (40-ak sati), mlađi piloti i manje. A Migovi su, za razliku od suvremenih ratnih zrakoplova, puno zahtjevniji. Za nedovoljno uvježbane pilote i opasni, što je, nažalost potvrdila i nesreća u rujnu 2010. iznad poligona na Slunju, gdje su se dva Miga dodirnula u letu, piloti su se katapultirali, no dva su zrakoplova nepovratno izgubljena. Istraga je pokazala da je kriv “ljudski faktor”, no piloti znaju da ovakva vrst nesreće spada u onu statistički dozvoljenu pogrešku, nakon koje bi piloti mogli biti vraćeni u službu. No, i dalje su suspendirani.
Sada HRZ ima, u prosjeku tek 15-ak pilota koji mogu letjeti na nadzvučnim borbenim aparatima. I koji mogu, odluči li hrvatska politika napokon krenuti u nabavu novih, ili polovnih zrakoplova, vrlo brzo proći dodatnu obuku i nastaviti braniti naš zračni prostor.
Kako prosvijetliti političare
Političari se plaše pokrenuti rješavanje ovog problema, jer, kako će, zaboga građanima pogođenima krizom, objasniti da Hrvatska mora utrošiti velik novac za nabavu drugih zrakoplova. Pa, neka im onda objasne koliko će stajati ne nabavimo li novu eskadrilu. U NATO-u smo i preuzeli smo obvezu nadzora vlastitog neba. Nemamo li vlastite avijacije, moramo angažirati zračne snage neke od članica NATO-a. S obzirom na reljef Hrvatske, njih dviju – Italije i Mađarske. U konačnici, za vrlo manjkavi sustav “rezervnog” nadzora (vidi slovenski primjer), izravno iz proračuna, svake godine to bi nas stajalo onoliko koliko i rata za najam novih borbenih zrakoplova, koje proizvođači sada nude “u ponudi života”, na lizing, pod nevjerojatno povoljnim uvjetima.
Sada je na čelo MORH-a opet došao verziran čovjek, Ante Kotromanović, kojemu ne treba “crtati” potrebu zadržavanja ovog roda vojske. Prije nekoliko mjeseci problem se bio pojavio kod predsjednika države, Ive Josipovića, koji je izjavljivao kako financije ne dopuštaju opstanak ratne eskadrile. Ispostavilo se da je dobivao neke “pogrešne” inpute, netko ga je, uvjeravao kako Hrvatska i ne treba lovce, a da će NATO provoditi taj nadzor, kao Slovencima, koji Talijanima to “ne plaćaju”. To je, naravno bila pogrešna priča, jer Slovenci, ne plaćaju li Talijanima, plaćaju NATO-u, nema tu ništa “badava”. Ukratko, ne budemo li sposobni sami nadzirati naše nebo, morat ćemo to NATO-u platiti nekoliko desetaka milijuna eura godišnje.
Pogledaju li se, tek letimično ponude za njemački Eurofighter (Typhoon) i švedski Gripen, apsurdno postaje moguće i razumno. Kao da netko, opterećen stambenim i inim kreditima, s minusom na tekućem ima stari auto na izdisaju. A onda mu dođe netko i ponudi novi BMW, ili Mercedes, na lizing na 15 godina, uz poček od dvije godine i s kamatom od dva posto. I s obvezom za tzv. offset, dakle država proizvođač zrakoplova se obvezuje s Hrvatskom razmijeniti barem isto toliko vrijednih roba, ili toliko investirati u Hrvatsku.
General bojnik u mirovini i bivši šef HRZ-a, Josip Štimac stalno se trudi “prosvijetliti” hrvatsku političku elitu. Povodom 20 godina HRZ-a piše političarima: “Usklađivanje proračunskih mogućnosti i potrebe za modernizacijom HRZ i PZO složeno je i osjetljivo pitanje nacionalne sigurnosti. S jedne strane “kišobran” NATO-a čini se optimalnim rješenjem, ali činjenica da je RH preuzela obvezu zaštite vlastitog zračnog prostora i raspolaže potrebnom infrastrukturom, najsuvremenijim radarskim i zapovjedno-informacijskim sustavima, obučenim i uvježbanim kadrom te upitna iskustva Slovenije i baltičkih zemalja, upućuje na potrebu pronalaženja rješenja za lovačke zrakoplove”. Oko tzv. financijske priuštivosti, o čemu zbore političari, Štimac ima odgovor:
“ Problem je poznat, recesija i nedostatak sredstava. Moguće ga je prevladati produženjem resursa postojećim MiG-ovima uz pokretanje postupka izbora strateškog partnera, a tim slijedom i izborom novog aviona. Milijarda eura može biti ozbiljna prepreka ali, uz potporu strateškog partnera, razvoj industrije u provođenju ovog projekta, mogao bi postati promotor razvoja ukupnog hrvatskog gospodarstva”.
Štimac, dakle, razumije da će se države poput Njemačke i Švedske, uzmemo li njihove zrakoplove, gospodarski otvoriti našem gospodarstvu. Švedska, koja je brojčano tek dva puta veća od RH, 15 puta više uvozi od RH. S druge strane, odustajanje od ratnog zrakoplovstva zbog trenutne recesije i visoke cijene borbenih zrakoplova, značilo bi bacanje u vjetar svega onog što je Hrvatska ostvarila razvijanjem zrakoplovstva u zadnjih sto godina... To je neprocjenjivo veća vrijednost od cijene potrebne za eskadrilu zrakoplova i nenadoknadiva u slučaju ukidanja. Nema toga tko bi nas pred budućim generacijama mogao opravdati za takvo prosipanje obiteljskog srebra, kaže general Štimac.
Moramo spasiti pilote
Glavni vojni zapovjednik, general Drago Lovrić, pak kaže “moramo spasiti naše pilote, ne smijemo ih izgubiti”. On isto zna da tih 15-ak preostalih pilota borbenih zrakoplova vrijede milijune, odnosno milijarde, izgubi li RH sposobnost nadzora svog neba. Generali bi, dakle radije bili i za varijantu da se kupi eskadrila MiG-ova 21, (zadnji proizvedeni 1984., trajnost 40 godina), provede remont u Rumunjskoj ili Ukrajini, čime bi RH opet stekla borbenu sposobnost i sačuvala pilote, sve dok, najzad politika ne donese odluku o kupnji nove eskadrile.
Bude li sposoban, HRZ bi, kao što je već pregovarano, mogao nadzirati i slovenski, zračni prostor BiH i Crne Gore, i uz uporabu aerodromske infrastrukture u Podgorici i Brežicama, npr. Osim toga, izgubi li ovu avijaciju, RH bi bila najveća europska država bez vlastite lovačke eskadrile. Porazno za državu koja je iz ničega, u ratu, stvorila eskadrile nekoliko puta jače od ove preostale. Zadnje vijesti, koje stižu iz vojnih kuloara, nude više optimizma. Predsjednik Josipović čuo je, napokon i druge glasove i stavove i, za početak naložio je da mu se pripreme sve ponude i varijante nabavke lovačke eskadrile.
Resenje je pri ruci,uzmite Srpske pilote i pozajmite par aviona,redovno placajte i mozete i ovih par hrvatskih pilota usput obuciti....