Je li i zašto Hrvatska u poziciji “neželjenog djeteta” u EU, koje još baulja okolo i traži se? Jesmo li se otarasili stereotipa da smo država koja stvara probleme, osobito sad kad odbijamo provesti arbitražnu odluku o granici sa Slovenijom, i država s previše nacionalizma?
Notorno je da je Hrvatska u siječnju 1992. međunarodno priznata uz velike otpore članica Europske zajednice i zahvaljujući naporima njemačkog kancelara Kohla i ministra vanjskih poslova Genschera. Znalci političkih prilika znaju i da je pri pristupanju Hrvatske u EU bilo otpora utjecajnih država EU, kakve nije imala Slovenija. I Srbija će, čini se, imati manje poteškoća u pristupanju EU od nas.
Ne znaju za antifašiste
– Pogledajte kako se Merkel odnosi prema Srbiji? Puno otvorenije i spremnije da se pod tepih stave stvari koje su nam prijeporne i da se o njima uopće ne raspravlja. Postoji stereotip o Hrvatskoj kao zemlji koja stvara probleme, s previše nacionalizma. Ima puno stereotipa o nama zbog kojih smo krivi i za ono za što nismo, mada smo, jasno, radili pogreške. Više mi je puta u Americi znanac pričao negativne priče židovskih krugova o nama, a u Goethe institutu u Njemačkoj Izraelac sa mnom nije htio razgovarati jer sam iz Hrvatske, a to su za njega fašisti, ustaše. Što da mu objašnjavam da je Hrvatska imala jedan od najsnažnijih antifašističkih pokreta 1943. i da mi je djed bio HSS-ovac, koji se poslije pridružio partizanima i koji je do kraja života u svojem štaglju držao barjak HSS-a – ističe profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Zdravko Petak.
Ako je Hrvatska, kaže, kao metafora neželjenog djeteta koje se pljusne kad i jesmo i nismo krivi, treba dublje istražiti zašto jer netko će reći da smo sami krivi. – Duboka je to priča. Ali ne treba se izolirati stavom da su nam svi krivi, da smo mali narod koji nitko ne voli. Mi nismo našli svoju nišu u EU, a nije do kraja jasno ni gdje smo trebali biti, u kojoj grupaciji zemalja jer nemamo jasnu strategiju – kaže Petak.
Kada je 2008. bio na Srpskim politološkim razgovorima u Beogradu, Englez, čelnik politološke europske asocijacije, kazao je da pozdravlja najvažniju asocijaciju i najvažniji fakultet, iako beogradski Fakultet političkih nauka nema ni znanstveni časopis, a mi 50 godina imamo međunarodno priznatu “Političku misao”. No nakon raspada Jugoslavije, koja je odgovarala Zapadu, i u kojoj je Srbija bila glavna, ostao je taj imidž o Beogradu. Petak podsjeća i da su nas htjeli primiti u EU u paketu sa Srbijom i Crnom Gorom dok austrijska ministrica vanjskih poslova nije lupila šakom o stol i rekla da smo dali sve garancije. U analizama se obično navodi da Hrvatska, Rumunjska i Bugarska nisu svrstane u jasne grupacije poput baltičkih i skandinavskih zemalja. Sad je, kaže Petak, jasno da imamo odmak od Njemačke i ne samo s ovom Vladom.
– Kad se pojavila izbjeglička kriza, ako ste pažljivo slušali izjave Merkel, pozitivno je isticala Srbiju i Sloveniju. Hrvatsku nije dočekala objedama kao Mađarsku, ali nismo ni pohvaljeni. Sad smo se pridružili inicijativi Tri mora vezanoj za američku politiku uz zemlje srednje Europe poput Poljske i Češke te baltičke zemlje, a jasno je da jezgra starog EU s Njemačkom sa sumnjom gleda na Trumpa. Nije do kraja jasno što time možemo dobiti. Mi još lutamo za razliku od Slovenije koja je pustila jača sidra u EU u kojoj bolje sjednu ideje, interesi i zalaganja Slovenaca od naših inicijativa. Slovenija je bolje ukotvljena u Uniju, ali oni su još 90-ih počeli tkati to diplomatsko posredničko tkivo i to spretno rade. Istodobno su u EU i dolazi im Putin, a zbog našeg vezivanja uz Trumpa u njemačkom se tisku pojavljuju negativni komentari – kaže Petak.
Hrvatski interes nije, drži, da ima jako različite stavove od Njemačke, što ne znači idolopoklonički odnos prema Njemačkoj, ali ni zaborav da bez zalaganja Genschera i Kohla ne bismo dobili neovisnost. Sudbonosno je pitanje, ističe, koja je cijena ako odemo jako daleko od Njemačke sad kad se uspostavlja snažna linija Macron – Merkel i što ćemo mi dobiti bude li se crtao EU s više brzina. Petak drži i da smo se trebali više približiti Austriji. Naša je politika, zaključuje, trebala učiniti više u definiranju nacionalnih i strateških interesa, a interes za Hrvatsku političarima treba biti iznad svega, jer smo mala nacija na raskrižju, a on podrazumijeva i manje isključivosti i manje priča o nacionalistima i komunjarama. Bivši veleposlanik Ivica Maštruko drži da su za slab položaj Hrvatske u EU krive pogrešne odluke države, a ne diplomacija, koja je samo slijedila odluke države. Kad su u pitanju međunarodni odnosi, ponavljamo frazu da su naši stavovi sukladni stavovima EU.
EK i arbitraža
– Stalno ističemo da su naši stavovi vezano za Ukrajinu, Rusiju, za sve moguće sporove u skladu sa stavovima EU. Nemamo definirane nacionalne interese ni vanjsku politiku. Za razliku od nas, Slovenija je ušla prije u EU, ima svoj šarm, znaju što i kako hoće – drži Maštruko. U slučaju arbitraže Maštruko ne smatra da su Njemačka i EK stali uz Sloveniju.
– Oni ne podržavaju ni Sloveniju ni Hrvatsku, nego odluku Arbitražnog suda, koji je nastavio postupak nakon što je zamijenio suce i otklonio nepravilnosti. EK nije stao ni na čiju stranu, nego podržava arbitražnu odluku, koja je kompromis i koja će se u svakom budućem rješenju graničnih pitanja, u bilateralnim pregovorima i pred bilo kojim sudom, uzimati kao polazišna točka. Ta presuda nije neutemeljena i ne može se cijelo rješenje kopnene i morske granice svesti samo na Piranski zaljev. Slovenija je imala tri strateška cilja, pristupanje EU, NATO-u i odlukom slovenske Skupštine iz 1993. treći cilj o izlazu i kontaktu s otvorenim morem, koji nisu ostvarili jer ga imaju samo preko hrvatskog akvatorija – kaže Maštruko.
Lako je, kaže, javnost okrenuti protiv EU, ali trebamo biti svjesni da se svaka zemlja izbori za status ugledom i ponašanjem u međunarodnim odnosima.
Hrvatska samo ima jako dobro organiziranu petu kolonu, koja na unutarnjem i vanjskom planu stvara katastrofične scenarije, jer se u bilo kojem drugom osim katastrofičnih gubi smisao njihovog postojanja, ljudi su jednostavno od mržnje prema zemlji i kojoj žive ii koja im nikada neće biti prihvatljiva, napravili profesiju.