Javni dug narastao je na 285 milijardi kuna i očekuje se da će s podacima za kraj 2015. iznositi 86 posto BDP-a. Istovremeno s objavom tog podatka premijer Tihomir Orešković obećao je građanima da će u roku od četiri godine i Hrvatska umjesto kune koristiti euro.
Da bi Hrvatska uopće započela pristup eurozoni, mora ispuniti uvjete Maastrichta, a oni kažu da je deficit proračuna nužno vratiti na 3 posto BDP-a, a javni dug na 60 posto BDP-a. Deficit smo srezali, ali javni dug je malo tvrđi orah. Do Maastricta nam nedostaje još 88 milijardi kuna ušteda. Unatoč optimizmu premijera Tihomira Oreškovića koji je najavio da će Hrvatska u roku od četiri godine postići taj cilj, teško je vjerovati da je ostvariv. Da bismo javni dug smanjili za gotovo 90 milijardi kuna, trebali bismo u dvije godine uštedjeti svotu za dvogodišnju isplatu mirovina te šestomjesečnu plaću državnih službenika. Ako gledamo optimistično pa računamo da je moguće postići napredak i na prihodovnoj strani, potreban nam je rast od 30 posto BDP-a da bismo mogli u četiri godine otplatiti toliki iznos duga. Kad se u politiku uključi matematika, eurozona se čini jako daleko.
Zato je priče o euru trenutačno bolje ostaviti po strani, a fokusirati se na činjenicu da su prve smjernice nove garniture pokazale da je politika zadovoljna zadržavanjem postojećih prava i slabim rastom iako je, kao uostalom i Vlada Zorana Milanovića, imala povijesnu priliku zaustaviti politiku kupovanja socijalnog mira visokim dotacijama iz novca poreznih obveznika u korist većeg rasta koji bi povećao broj i debljinu kriški na torti koju se trančira posljednjih sedam godina. Rast gospodarstva od samo dva posto neambiciozna je projekcija u odnosu na ostatak manje razvijene Europe kojoj najavljuju rast veći i od 3,5 posto, a ne jamči ni jače zapošljavanje ni osjetni rast standarda građana. U kontekstu smjernica i proračuna, obećanje eurosna u roku od četiri godine čini se čak i neodgovornim jer, da je bilo ozbiljno, i smjernice bi bile bitno drukčije.
