HDZ danas prolazi kroz procese koji su nevjerojatno slični procesima kroz koje je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih prolazio Savez komunista Jugoslavije. Podudarnosti su do te mjere velike da je čak i slično vrijeme u kojem se monolitna struktura aparata počela kršiti, što na frakcijsko-interesne grupacije, što na disidentsko-parapolitičke pojedince.
I HDZ-u i SKJ-u prošlo je po prilici 25 godina od kraja rata, a razlika je jedino u tome što je prvi voljeni vođa poživio na vlasti podosta duže od drugog voljenog vođe, pri čemu nije zanemariv kult sličnosti kojim smo obojicu uspjeli odnjegovati u dva naoko različita sustava.
Uglavnom, HDZ i SKJ neminovno prolaze iste procese koje moraju proći sve grupacije što u sebi, kroz predugi vremenski period, koncentrirano združuju moć kontrole političkih, financijskih, gospodarskih, obavještajnih i kriminalnih tokova. Disidentstvo i frakcijašenje nisu posljedice principijelnih političkih razilaženja, nego prije svega kontrole spomenutih tokova i realizacije osobnih ambicija.
Apsolutna kontrola nosi i apsolutnu odgovornost na koju ni HDZ ni SKJ nisu bili spremni, premda su legitimnim smatrali nasilje kao oblik jamstva zadržavanja misaone unisonosti. SKJ je to radio doslovnim nasiljem, HDZ to radi modificiranom silom prilagođenom demokratskoj formi pa umjesto zatvaranja imamo eliminacije s lista, umjesto umirovljenja imamo transfere i kupovine u Saboru, a ono što je identično jest da svako neslaganje s dominantnom strukturom izaziva izbacivanje iz partija.
Zajednička je i bezidejnost da se suoči s društvenom realnošću u kojoj HDZ, kao i onda SKJ, postaje anakronizam zbog vlastite neodlučnosti da se mijenja brže od okolnosti, točnije da preuzme inicijativu društvene transformacije iz postneoliberalnog u sustav s puno više socijalne ravnoteže i solidarnosti. Neophodnu promjenu pretežiti dio HDZ-a, kao što je to bilo i sa SKJ, doživljava kao noćnu moru ne zbog toga što se boji odstupanja od svog osnovnog, i degeneriranog, političkog DNK, nego zato što je duboko svjestan da za promjenu jednostavno nije sposoban s ovakvom retorikom, metaforikom i tradicijom kojih se drži poprilično autistično.
Svaka politika koja dopusti da je društvo u čije ime nastupa pretrči izgubila je smisao postojanja i mora se mijenjati. Nositelji koji to odbijaju da bi se zadržali u sedlu vlasti blokirajući društvene tokove usporavaju njegov razvoj iz tih sebičnih motiva i produžujući si naizgled trajanje postrevolucionarni period konverziraju u predrevolucionarni u kojem će se strmoglaviti u kaos. U SFRJ to je bio rat, a što bi moglo biti u RH? Još uvijek se ne nazire jer nema alternative, za razliku od nacionalističke koja je za SFRJ bila vječna rezerva.
Stvar nije nimalo zabavna. Dapače, dramatična serioznost ogleda se i u ponavljanju uloga glavnih likova u obje političke inscenacije. Ono što je nekad bio Aleksandar Ranković, danas je Milijan Brkić, diskretni kontrolor pozadinskih političko-obavještajnih (s)kretanja i drugi čovjek do političkog vođe. Leku su optuživali da je prisluškivao Tita, Vasu optužuju da prisluškuje konobarice, a ja ne vjerujem ni u jednu od tih optužbi i siguran sam da kako je Leka bio odan Titu, tako je Vaso odan Plenkoviću.
Kad smo već kod njega, Plenkovića, onda treba reći da bi on danas trebao biti Miko Tripalo svog vremena, politička budućnost, jer je za obojicu bilo zamišljeno da budu novo lice partije. Premda mnogi misle da bi Plenković trebao biti i nešto između Tita i Tuđmana, čvrsta ruka koja će superiorno manipulirati podaništvom, isturati ih i rješavati ih se prema potrebi, a ima i onih koji žele da Plenković bude, ne samo ovlastima, nego i filozofijom vlasti, blizak Poglavniku.
Plenković pak želi biti daleko odavde, od ove drugoligaške provincijalne politike, i možda bi parafrazirao Tita iz 1963. da je „Hrvatska mrtva“, ali to ne smije jer nije siguran ima li šanse i vremena doseći Titove pozicije. Vladimir Bakarić Svileni danas je Vladimir Šeks Nitro, jer oba su Vladimira bezgrešno znala procijeniti tko će dobiti, a tko izgubiti i trajali su onoliko koliko su željeli, praveći od sistema samoposlugu svojim duplim pasovima.
Kolinda Grabar-Kitarović na početku se dvoumila želi li biti Jovanka Broz ili Stane Dolanc, fiktivno dostojanstvena statua-pratilja predsjedanja ili rastuća pozadinska moć koja se uslugama represivno-obavještajnog aparata, u grču neimanja osobne karizme, željela uspinjati u hijerarhiji moći, da bi vrlo brzo od obje varijante odustala i odlučila postati Nela Eržišnik, odnosno jedna od njenih narodskih žena koja nas je uveseljavala i sramotila onako kako to samo pučki veseljaci mogu.
Stier je umislio biti Plenkovićev Đilas, ali za to niti ima političke dimenzije, niti intelektualne širine, niti međunarodnog ugleda. Vrdoljak, i to ne Tonći, Plenkovićev je Šubašić, s razlikom da je Šubašić ipak bio izigrani ban, a Vrdoljak namireni politički u-ba(h)n. Dalićka je imala želje postati Milka Planinc, Jandroković nastupa kao Milentije Popović.
Ovaj prvi bio je i ministar vanjskih poslova, a ovaj drugi bio je i ministar spoljne trgovine. Oba predsjedaju skupštinama. HVIDR-a nije potpuni SUBNOR jer prijeti i civilnom društvu, ali i Plenkoviću, a narod je i dalje narod, onaj koji je urlikao na Poljudu, koji je sa suzama „falio“ na zagrebačkom kolodvoru, koji je Tuđmanu mahao maslinovim grančicama, koji šutke glasa za HDZ kao što se šutke nije glasao 50 godina. Hrvatska je zato prava Jugoslavija u malom, država koja se dvoumi postati pristojno etičkom ili ekstremno etničkom.
Jadna Nela, u kakvo društvo ste je strpali. Ona je bila legenda