Proteklih se dana moglo čuti kako su ljudi jučerašnje izbore doživljavali kao one s početka devedesetih. Jer smo tada rušili jednopartijski sustav, stvarali Hrvatsku, uvodili demokraciju, išli graditi državu, željeli biti svoj na svome... Od toga je prošlo 25 godina. I da je jučer opet bio dan kad biramo između “crvenih” i “naših”. Što imamo danas? Imamo državu, ali ne znamo njome upravljati. Na vrhu su se izmijenile elite koje su državu sunovratile na dno. Početkom 90-ih su se izborima s vlasti skidali “crveni”. No skidanjem njih s vlasti, bivši komunisti i udbaši preplavili su druge stranke, poglavito HDZ. Tada se upinjalo na domoljublje jer smo se borili za državu, za vlastiti dom, za opstanak, željeli smo biti svoj gazda, obraniti se od agresije, dobiti rat...
A danas? Prošla je kampanja bila suluda. Osim otvorenog govora mržnje, i to ponajprije iz redova SDP-a, bila je obilježena novim nametanjem domoljublja. Kampanja koja je bila puna ideologija, prošlosti, osobnih obračuna, a najmanje konkretnih programa. Dobro se pitaju Nijemci: Zašto se u Hrvatskoj tako malo govori i raspravlja o gospodarstvu? Zašto se u nas i dalje vodi Drugi svjetski rat? Dijelimo se čak i oko Domovinskog rata, tko je bio veći Hrvat!? Istina jest da se izbori u Hrvatskoj ne mogu dobiti na gospodarskim pitanjima. Jer je društvo još uvijek previše ostrašćeno i zadojeno povijesnim i ideološkim podjelama. Ali je isto tako činjenica da u narodu ne postoji ona kritična masa koja bi natjerala na promjene. Nedostaje nam političke pismenosti, političke, demokratske kulture.
Zato i ne iznenađuje da ni SDP ni HDZ kao dominantne stranke u Hrvatskoj ne žele radikalni zaokret. Jer bi time uništile same sebe, uništile bi svoju jezgru, a ona se tiče samog njihova funkcioniranja. HDZ je posebno u ovoj kampanji želio ljudima nametnuti taj osjećaj, da se vodi bitka kao devedesetih, išlo se na emocije i na poistovjećivanje HDZ-a i Hrvatske! No Hrvatska može i bez HDZ-a i bez SDP-a, ali se pokazuje da te dvije stranke ne mogu bez Hrvatske koja im je blagajna za njihove interese i hirove, za igranje moći, za punjenje vlastitih džepova. Istina je da su izbori politički, demokratski alat kojim birači kažnjavaju one koji nisu ispunili zadatak i povjeravaju mandat novima. Ali umjesto programa, nudilo nam se novo domoljublje.
Što je danas domoljublje? To svakako nije ono isto kao s početka devedesetih. Isto je samo u tome što domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini i vlastitom narodu. No danas domoljublje znači biti odgovoran prema toj istoj domovini i njezinom narodu, biti hrabar, imati viziju, raditi, boriti se, obrazovati, učiti, ne krasti, ne varati, ne širiti mržnju... Domoljublje danas znači boriti se za svako radno mjesto, za budućnost, za što uspješniju državu, za što bolji sustav, plaćati poreze, isplaćivati plaće, za što manje birokracije, za poduzetničke ideje, za investicije... Domoljublje nije i ne smije biti stranačko, ono je nadstranačko. Domoljublje ne može i ne smije nitko prisvajati! HDZ u tome ima itekakvu odgovornost, jer su mnogi iz te stranke pod krinkom domoljublja godinama krali i krali, i sve nas varali. Tako su na domoljublje bacili golemu sjenu. Kao i SDP, koji se bacio na domoljublje kao na jedinu kartu s kojom je išao u izbore, sa svojom verzijom domoljublja. To nije domoljublje, takvog se domoljublja valja gnušati. Kao i onih koji misle da imaju ekskluzivno pravo na hrvatstvo. Svi takvi umovi zapravo su i danas zarobljenici totalitarizma u svojim glavama.
Jer domoljublje i hrvatstvo nisu unificirani pojmovi niti su pridržani samo za jedne. Svako je društvo različito, i može normalno funkcionirati samo ako se poštuju te različitosti, nadopunjuju, uvažavaju. Kampanja je dodatno podijelila ljude, a mnogi zaboravljaju da danas treba nastaviti raditi s ljudima koji ne misle kao mi, i da nismo svi isti, i da ne možemo svi isto misliti. Danas nema razloga za veselje, iako jedni slave. Mi se možemo veseliti ako nam bude malo bolje za četiri godine. Ako...
>>Pravi je slogan ‘Hrvatska pada’, čak se i Mrsićevo osposobljavanje mladih pretvorilo u nakaradu
>>Ne nude se programi, nego se sije mržnja: možemo li izdržati još četiri godine stagnacije?
