Svjetska banka jedina se u svojim publikacijama i istraživanjima detaljnije bavi stečajnom praksom u pojedinim zemljama, a njezino godišnje istraživanje o lakoći poslovanja, Doing business, Hrvatsku redovito smješta pri dnu ljestvice po načinu na koji se vode stečajevi, odnosno upravljanja imovinom u stečajnom postupku, trajanju stečajeva i naplati.
Češka ili Mađarska, primjerice, stečajeve okončavaju za dvije godine, u Hrvatskoj za dovršetak stečaja u prosjeku trebaju tri godine. Vjerovnici hrvatskih tvrtki u stečaju naplate tek 3 od deset kuna svojih potraživanja, u Mađarskoj naplate polovinu, a Češkoj dvije trećine.
Prebacivanje dugova
Među neriješenim predmetima na trgovačkim sudovima s kraja 2018. godine bilo je gotovo devet tisuća stečajeva od kojih je njih 23,3 posto, odnosno gotovo svaki četvrti trajao dulje od tri godine. Još 20 posto stečajnih postupaka krčkalo se između dvije i tri godine.
Podaci o neriješenim predmetima na trgovačkim sudovima na dan 31. prosinca 2018. pokazuju da bi trgovački sudovi mogli posvetiti više pozornosti parničnim predmetima starijima od tri godine (18,72%od ukupnog broja neriješenih parničnih predmeta) kao i starijim predmetima stečajnog postupka (23,34%, uz relativno visok apsolutan broj od 2018 predmeta koji nisu riješeni dulje od tri godine), navela je Svjetska banka u analitičkoj podlozi o pravosuđu na temelju koje se kroji prijedlog desetogodišnje strategije razvoja zemlje. Tamo gdje dužnik nema imovine stečajevi očito idu brže pa je tako među stečajevima koji su završeni u 2018. godini njih 35 posto trajalo kraće od 6 mjeseci, a još 22 posto između 6 i 12 mjeseci.
Drugo je pitanje domaće poslovne prakse po kojoj vlasnici dugove prebacuju na jedne tvrtke, imovinu na drugu i tako se godinama vrte u krug i bježe od ispunjavanja preuzetih obaveza. Obično se vjeruje da u stečaju najbolje prolaze oni koji su najviše zaštićeni, država, primjerice, ima prednost u naplati, no prema posljednjim poznatim podacima, država je u razdoblju od 2001. do 2013. uspijevala u stečaju naplatiti samo 10 posto svojih potraživanja. Oni koji imaju hipoteke nad imovinom dužnika, uglavnom banke, prvi se naplaćuju, a prednost imaju i neka radnička potraživanja.
Siniša Kosić, predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske smatra da je svaki stečaj koji traje dulje od godine dana van pameti.
– Stečaj koji se vuče 20 godina nema smisla. Za šest mjeseci ili godinu vidi se daje li preustroj rezultat, a sve tvrtke koje ne isplažuju plaću dva ili tri mjeseca u stečaj bi morale automatski – upozorava Kosić.
Domaći pravni okvir dobio je relativno dobru ocjenu Svjetske banke – 12 od mogućih 16, te se tvrdi da je hrvatski stečajni okvir usklađen s praksom kakva postoji u najrazvijenijim zemljama OECD-a. Bugari, istina, u tom dijelu imaju 16 od mogućih 16 bodova. Ukupni dojam ruše tri bitne činjenice, prva je da stečajni postupak kod nas prosječno traje tri godine, u zemljama srednje i istočno Europe radi se o dvije godine i tri mjeseca, a u Irskoj četiri mjeseca!
Sam stečajni postupak je skup te u Hrvatskoj odnese 14,5 posto stečajne mase, odnosno imovine dužnika koja se rasprodaje u stečajnom postupku da bi se namirili njegovi dugovi. U regiji je taj trošak 13 posto, a u svjetskom rekorderu Norveškoj samo jedan posto. Korupcija sesmatra najvećim problemom javnog sektora, a ne samo pravosuđa. Svjetska banka podsjeća da je Hrvatska još 2009. najavila provedbu politike nulte tolerancije na korupciju i otad je u njezinu provedbu uložila znatna sredstva i napore. Provedene su antikorupcijske kampanje u medijima, obećavalo se „odstranjivanje koruptivnog tkiva kirurškom preciznošću” i poduzete su velike reforme kaznenopravnog sustava.
Imuni na kazneni progon
Osnovana su i opremljena specijalizirana tijela za borbu protiv korupcije i razvijeni su novi institucionalni okviri. Međutim, Svjetska banka navodi da se deset godina bilježi vrlo malo pomaka, na primjer, tijekom 2017. donesene su samo 103 presude kojima su okrivljeni za koruptivna kaznena djela proglašeni krivima, od kojih je samo u 16 presuda izrečena kazna zatvora. Stoga mnogi građani vjeruju da su bogati i politički povezani pojedinci imuni od kaznenog progona i sankcija.
Neki postupci pokrenuti prije desetak godina još uvijek traju i javnost je za njih izgubila interes; u drugima su okrivljenici oslobođeni; u mnogima je nastupila zastara; čak i tamo gdje su izrečene kazne, one se javnosti čine vrlo blagima. Usto, u javnom sektoru i širem društvenom prostoru postoji očigledan problem definicije korupcije koji proizlazi iz sociopolitičkih specifikuma, kulture „davanja i traženja usluga” i moralnih standarda.
Je li Plenković išta znao? Ili on opet ništa ne zna?