Usprkos napetim političkim odnosima i nedovoljno razvijenim trgovačkim relacijama, Rusija je za Hrvatsku u energetskom smislu jedan od najvažnijih međunarodnih partnera.
Hrvatska uvozi oko 80 posto nafte i otprilike 40-ak posto prirodnog plina kojim se koristi, a veći dio tih uvoznih energenata upravo je ruskog podrijetla. Jasno je stoga da bi bilo kakav poremećaj u trgovinskim odnosima Rusije i Europske unije potencijalno imao i ozbiljne posljedice za stanje u Hrvatskoj.
Iako nije vjerojatno da bi se Europska unija mogla odlučiti na uvođenje sankcija Rusiji, problemi bi se ponajprije mogli dogoditi odluče li ukrajinske vlasti privremeno zatvoriti plinovode i naftovode koji prolaze kroz teritorij te države. Posljedice bi mogle ipak biti manje negativne nego za vrijeme velikih plinskih kriza 2006. i 2009. godine iz dva razloga – povećanje transportnih kapaciteta, ali i pad potrošnje plina u Europi. Stanje u odnosu na krize iz 2006. i 2009. u Hrvatskoj se u tom pogledu znatno popravilo otvaranjem velikog interkonektora prema Mađarskoj tako da Hrvatska sada ima mogućnost uvoza plina iz te države, Slovenije te povlačenja veće količine iz sjevernojadranskih polja.
Što se hrvatskih rafinerija tiče, eventualna blokada južnog kraka naftovoda Družba ne bi bila značajniji problem s obzirom na to da se riječka rafinerija ionako opskrbljuje morskim putem preko terminala u Omišlju, a Sisak pri niskom kapacitetu u kojem radi zadnjih godina većim dijelom prerađuje samo domaću naftu. Utoliko, u logističkom smislu Hrvatske ne bi bila izolirana, no posljedice ukrajinske krize vjerojatno bi osjećala kroz povećanje cijene energenata.
>> 'Rusija je potpuno nezakonito upala na Krim. Priprema se za okupaciju'
>> Istočni mediteran: Zbog nafte i plina mijenja se geopolitka
Nažalost sada moramo kukati i razmišljati što ako zavrne pipu ovaj, i što ako zavrne pipu onaj. Pa sami smo se doveli u poziciju straha jer nemilce rasporodajemo svoje nacionalno blago. Sada za krpanje proračuna treba prodati INU, bušotine, sve izvore vode, otoke itd. Samo još treba da zemlja koja je vodom jedna od najbogatijih zemalja ne samo Europe već i svijeta, da kleči na koljenima i moli za koju kap vode od tuđinca. Ali očito da je to njima manje važno da nemamo svoje, pa je najlakše reći da će u takvom scenariju cijene ići gore. I umjesto da mi zemlja bogata resursima drugima cijene dižemo gore i da oni moraju strahovati a ne mi, upravo smo mi ti koji smo u nemilosti sudbine i budućnosti. A to je zato što se državni resursi mogu nepovoljno nuditi u koncesije ili rasprodavati poput perilica za rublje, čokolade ili čačkalica za zube, samo zato što to Ustav i zakoni ne zabranjuju i zbog toga nitko neće završiti na optuženičkoj klupi. Zašto će mo postati ovisni i to postupno, upravo o onome čime smo najbogatiji. Ali takvu tezu svi će odbaciti kao nerealnu, nudeći nam argumente o dobrom životu i blagostanju. O čemu možemo samo sanjati.