Nije lako razumjeti hrvatsku diplomaciju što gleda kroz prste Viktoru Orbánu svaki put kad mađarski premijer stavi ruku na hrvatski teritorij. U Zagrebu bi, očito, htjeli vjerovati da to čini bez zle namjere prema Hrvatskoj, da mu treba oprostiti takve „radnje“ i da se više neće ponavljati! Njemu se, međutim, događa sve češće da se u nostalgiji za nekadašnjom Ugarskom ogriješi o sadašnju Hrvatsku, da bi to bilo slučajno; posrijedi prije može biti nostalgija za mađarskom prošlošću nego sitna provokacija, kako Orbánove političke ispade benevolentno tumače na Zrinjevcu. Ne treba zbog toga Jelačićeva konja okretati prema Budimpešti, vaditi sablje i mobilizirati Hrvate za novi boj s Mađarima, ni pokretati sa susjedom neki priglupi verbalni rat da bi se zadovoljile predizborne strasti s jedne i s druge strane Drave. Na takvu vrstu politike može se i brzopleto reagirati i stvoriti paniku, kao da će se Mađarska s karte spustiti na zemlju, ili zapasti u paranoju, kao da svi susjedi Hrvatskoj rade o teritoriju. Ne dolazi s mađarske strane opasnost za zemlju koja grca u drugim i dubljim problemima; o hrvatskoj budućnosti Viktor Orbán ni u kom slučaju neće odlučivati. Nije dotle došlo i neće nikad ni doći, osim da se poremeti poredak u Europi pa sve krene po većem zlu. Nije ugodno to što radi, to bi trebalo jasnije reći. Među loše reakcije na učestale Orbánove “provokacije“ spadalo bi i to da ga se uzima suviše ozbiljno, da mu se daje moć koju izvan Mađarske objektivno nema; njemu i u Europi svašta toleriraju, što odudara od europskih demokratskih standarda, pa može i Hrvatska okrenuti pogled od njegovih posesivnih pogleda prema Hrvatskoj, dok ne bodu oči. Ako bi htio rješavati povijesne probleme Mađara, ne bi njihov premijer kretao od Hrvatske; imao bi u tome slučaju prečih poslova, kad bi stao ispravljati “nepravde“ (možda i bez navodnika), koje su Mađarska i Mađari nakon poraza (i raspada) Austro-Ugarske doživjeli kod prekrajanja Europe. Je li u ujedinjenoj (?) Europi vrijeme za nove nepravde?
‘Mađarska Baranja’
Treba li Orbánu komad Hrvatske da bi bio veći u očima mađarskih birača, ili u vlastitim očima, ne bi za Hrvate bilo od važnosti kad bi ih isključivao iz svoje megalomanije i ostavio na miru. To je najmanje što Hrvatska zaslužuje od svoga susjeda s kojim se trudi razvijati bolje odnose od prilika koje ih trenutačno ograničavaju. Naime, stvari između Budimpešte i Zagreba ni danas ne idu dobrosusjedskim putem kad mađarski premijer u Osijeku pred svojim hrvatskim kolegom govori o “mađarskoj Baranji“; blago rečeno, nije kolegijalno, čak i kad bi bilo politički korektno. Ili kad u službenim prostorijama svoje vlade objesi kartu Velike Mađarske, koja je porasla i na račun Hrvatske; uživa Orbán nezasluženu povlasticu da izaziva susjednu državu (i još neke susjede) s kartom mađarske države, koja u realnosti ne postoji jedno cijelo stoljeće. Ispao bi tipični Camusov „zarobljenik pamćenja koje ničemu ne služi“, da nije državnik; kad oni ispravljaju povijest, obično strada budućnost.
Može se i danas i ovdje – osobito među nestručnjacima, koji su za to uvijek spremni – raspravljati o tome zašto je Mađarska okljaštrena u Trianonu; to pali kod mađarskih nacionalista koji nagrađuju Orbánov pristup koji nagrđuje njihov demokratski status kod europskih saveznika. U toj mađarskoj povijesnoj nesreći Hrvati nisu ni luk jeli ni luk mirisali, računa li se da su u ratu bili na zajedničkoj strani s Mađarima, ako nisu – poslije 700 godina jednog savezništva – preko Dunava prelazili na stranu drugom savezniku koji ih neće manje razočarati u sljedećih 70 godina. Vjerojatno ne zna nitko osim mađarskoga premijera što je Hrvatska kriva da je Mađarska tako kažnjena kad nastavlja s ispadima prema Hrvatskoj koje hrvatska diplomacija ne može popraviti, kvalificirajući ih (samo) provokacijama. Prijatelj prijatelju ne podmeće košaru s kukavičjim jajima.
Stvari treba staviti na svoje mjesto, da ne bi počelo novo doba neiskrene ljubavi i iskrene ljubomore. Hrvati i Mađari dijele dugu povijest da se taj povijesni razlog ne bi pokušavao koristiti u objašnjenju mađarske agresivnosti i hrvatske popustljivost na mađarske “provokacije“. Nešto se poviješću i može objasniti, ako se bolje objašnjava; ne može opravdati nepažnju – ako se ne radi o nečemu puno težem – s kojom se vidaju stare rane. U ovom ili onom izdanju, zajednička država obilježila je skoro cijeli jedan milenij, da bi se mogla preskočiti i u današnjim analizama, kao jedna od činjenica u složenim mađarsko-hrvatskim odnosima. Ali nije to bilo idilično vrijeme, da bi obvezivalo današnje Hrvate, ili današnje Mađare, da u prošlosti traže spone koje će ih povezivati. Države, što reče Palmerston, imaju stalne interese: jedino su oni trajni; prijateljstvo je prolazno.
Ina je za nas istrošena
Gleda li se ekonomski, s računalom, Mađarska je bolje plasirala svoje interese u samostalnu Hrvatsku, nego Hrvatska u Mađarsku. Neće se ništa bitnije promijeniti ni da se Ina stvarno vrati u hrvatske ruke; ipak je ta hrvatska kompanija s mađarskim vlasnicima doživjela sudbinu ljepotice koju je otac nerazumno udao za sumnjiva mladića koji bi je poslije nekoliko godina braka vratio roditeljima. Ako nema čvršći projekt za novi početak, INA je za Hrvatsku istrošena kompanija. Neće Orbán vratiti „mladu“ ispod cijene koju je platio kod „ženidbe“, da bi mu se Hrvatska trebala udvarati i dizati mu političku cijenu, ni na mađarskom, ni na europskom, a pogotovo na hrvatskom političkom tržištu. Nije on na dobrom glasu sa svojom “demokraturom“ da bi ga naša zemlja trebala spašavati na vlastitu štetu.
Šećer izgleda čvrsto dok se ne stavi u vodu; što ostaje od njega, osim kratkotrajnoga slatkoga okusa? Čak su i kalorije prolazne. Kad su mađarski slatkiši na stolu, Hrvati su pravi gurmani. Talijanski su gorki. Može li se zaboraviti kako se iz Hrvatske drvljem i kamenjem bacalo na talijanskog političara Antonija Tajanija kad je u jednom predizbornom nastupu iznad Trsta bezobrazno govorio o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“. Napadnut je kukom i motikom, najviše iz suverenističkih krugova koji zaboravljaju tko je Dalmaciju predao – ili prodao – Italiji, i tko je Istru priključio Hrvatskoj. Da je slučajno Hrvat, i Viktor Orbán imao bi problema da odredi povijesne i etničke granice Hrvatske, ako bi zanemarivao da se države ne formiraju u laboratorijima niti se granice crtaju prema otkucajima srca. Hrvati su se s mukom (iz)borili za svoju državu da bi im itko mogao soliti pamet i otimati teritorij. Mađari će biti veliki europski narod, a da ne šire svoju državu na račun Hrvatske (i drugih susjednih država). Hrvati imaju u susjedstvu još jedan narod koji je u “načertanju“ za svoju veliku državu mislio i na hrvatske krajeve, na puno grublji i tragičniji način. Osim da na europskom tlu izbije nova tragedija, pa da se karte opet miješaju, vjerojatno ni zadnjem avanturistu takva avantura ne bi bila u interesu.
Recimo da je najnoviju buru u čaši vode izazvao loši prijevod jednoga stiha pjesnika Lajosa Kossutha. Kako bi se na hrvatski prevodilo – i tumačilo – da se u Beogradu podigne spomenik srpskoj povijesnoj slavi, i da se na srpskome jeziku napiše: “Srbi na more!“ Ništa nije nemoguće kad i neki reklamirani hrvatski prijatelji mogu Kapetanu Draganu davati status srpske ikone, iako se zločinac poslije 13 godina robijanja u Australiji i Hrvatskoj hvali zločinima! Našlo bi se stihova koliko treba! Nije nepoznato da mađarski pjesnik revolucionar nije o Hrvatskoj imao bolje mišljenje nego Henry Kissinger o Europi, Karl Marx o Južnim Slavenima ili Vuk Karadžić o hrvatskoj kulturi.
Ako ćemo iskreno, natpis „Mađari na more“ bio bi dobronamjerniji na nekom turističkom oglasniku, kad vlasti u Budimpešti proglase da je Hrvatska slobodna od korone i puste svoje građane “na more“. Našlo bi se i drastičnijih primjera kako je Orbánova vlada držala susjednu državu na indeksu, podižući bodljikavu žicu prema zemlji s kojom bi u Europi trebala dijeliti i dobro i zlo. Ne mora se Zagreb natjecati s Vučićem tko će biti bliži Viktoru Orbánu ni koga će mađarski vladar prvoga kazniti ili pomaziti. Hrvati ne biraju ni jednoga ni drugoga; možda će oni posredno utjecati time što predstavljaju jedan tip politike; valja se nadati da će uvoz biti ograničen i bez posebne carine.
Nije lako reći tko je od dvojice stranih državnika veći nacionalist i autokrat, da bi buduće hrvatske vlasti trebale kopirati njihove metode. S Vučićem je utoliko lakše odrediti granicu (ne)podnošljivosti što i s njime i s njegovom državom Hrvatska pamti loša iskustva da bi mu se radovala i da s cvijećem dolazi. Ali, i Srbija je hrvatski susjed da bi je ozbiljna hrvatska politika smjela ignorirati, ni kao bivšeg agresora na Balkanu ni kao budućeg partnera u Europi.
Ne igrajte se s granicama
Geografija formira politiku koliko i povijest, ako ne i više. Nisu samo zbog toga Orbán i Vučić hrvatske izborne teme, svaki iz svoga razloga: mađarski je premijer uzor hrvatskim političarima suverenističke orijentacije koji svoja načela ne brane sa strašću, kad on ugrožava hrvatski državni suverenitet. Srbijanski je predsjednik Hrvatima crvena (ili crna) krpa, kako god se predstavljao. Kad bi Aleksandar Vučić objavio kartu Velike Srbije, s Karlobagom (i Karlovcem i Viroviticom) u njezinu sastavu, svi bi hrvatski nacionalisti skočili na noge; i bili bi u pravu: s granicama se nije igrati, ni radi osobne taštine, kamoli državnih interesa. Ali, kad Orbán objavi svoju kartu i zapaše Rijeku s Kvarnerom, to je “provokacija“ na koju na treba pucati topovima. Točno, susjedi imaju neke posebne međusobne obveze da ne potežu ni praćkom prije nego što utvrde tko ide. Ali blage reakcije mogu nanijeti veću štetu nego oštre, a prave riječi. Minimalizacija Orbána može voditi banalizaciji zla.
Tuđa nevolja – pisao je F. M. Dostojevski – nije nikoga opametila. Mladi mađarski liberal studirao je u Engleskoj na Sorosovoj stipendiji, da bi se okrenuo protiv njega i izokrenuo u gorljivog konzervativca, vatrenog sljedbenika Edmunda Burkea i njegove konzervativne doktrine po kojoj “prošlost mora stvarati sadašnjost“. S Ivicom Račanom igrao je nogomet, da bi raskinuo svaku vezu sa socijaldemokracijom, a nad Hrvatskom, u nastavku igre, stao raditi neke druge prekršaje koje u Zagrebu ne kažnjavaju opomenama. Čak je i šef Orbánove diplomacije Szijjártó tijekom zadnjega posjeta na Zrinjevcu zahvaljivao Hrvatskoj što ne sudjeluje u “paktu“ protiv Mađarske. Pijesak, ako ne i šaka u oko! Ne može Hrvatska zaboravljati koliko joj je Mađarska pomagala kad joj je bilo najteže, i u obrani od velikosrpske agresije i u kampanji za pristupanje Europi. Mađarskoj se, i Viktoru Orbánu, koji je u njoj najdulje na vlasti, ne može osporiti da se visoko digla nakon raskida s komunizmom. Od Europske je unije mađarski premijer umješno koristio veliki novac da podigne gospodarski tonus Mađarske, da bi mu Putin s vremenom bio politički bliži od Angele Merkel, a osobito od Emmanuela Macrona.
Ne zaboravlja Orbán gdje se nalazi Trianon; prije bi zaboravio što su Mađari doživjeli 1956., u Budimpešti kad su se hrabro poveli za slobodom. Nije lako prodrijeti u strukturu mišljenja Viktora Orbána ni u njegove političke kombinacije, izuzme li se da mu je jedino svemoćni Putin ravan u vještini održanja na vlasti, a možda i u autoritarnim i nedemokratskim metodama vladanja. Ruski predsjednik koristi svaki povod da proširi granice na račun susjeda; njega zapadne zemlje mogu zbog toga ekonomski kažnjavati, ali ga ne mogu natjerati da se povuče ni s Krima ni iz Osetije. Ne treba isključiti da će blokade toliko iscrpiti Rusiju da će ili pregovarati i labaviti poredak koji je na komunističku osnovicu nakalemio višestranački sustav, a zadržao apsolutnu vlast jednoga čovjeka i njegove stranke, ili će Rusi sami zatvoriti zemlju i potpuno pogasiti svjetla. Viktor Orbán bi vladao poput Putina da ga, ipak, jaki financijski interesi ne vežu uz Europu pa ne može suspendirati do kraja demokratske institucije u zemlji, kako bi htio, kad bi mogao. Ionako je podčinio pravosuđe, podjarmio medije, zapostavio manjine, da opravdava lošu ocjenu “Hortyjeva nasljednika“, koju je o njemu dao Edgar Morin.
Za Hrvatsku problem Orbána nije samo u tome što vješa u svome uredu kartu nepostojeće (velike) Mađarske, na kojoj je velikim slovima upisan i najveći hrvatski lučki grad. Rijeka nema sreće s nekadašnjim stranim vladarima, koji su u njoj dolazili na vlast nekim čudnim, operetnim metodama, i nisu ostajali u dobrim uspomenama, ni Riječanima, ni Hrvatima: prijatelji D’Annunzija izveli su nedavno svoje performanse i ništa nisu dokazali što se nije znalo o njegovoj „oslobodilačkoj“ misiji na drugoj obali Jadrana; sad se i Orbán javio, ne s „riječkom krpicom“, ona je s vremenom istrunula, nego s mađarskom krpetinom, koju vadi iz naftalina i gura Hrvatima pod nos, da ih podsjeti da susjedi i dalje ljubomorno gledaju preko plota na njihove zapuštene blagodati. Hrvatska bi najbolje postupala kad bi ga poslije svake “provokacije“ pozvala da ulaže u hrvatsku luku, da sudjeluju u izgradnji željezničke pruge od Rijeke do Budimpešte, a da mu usputno kažu da ne oživljava vrijeme kad su se Hrvati dijelili na Hrvate i na mađarone. Hrvatska se ionako utapa u prošlosti; što će joj jedan uteg više na nogama?
Ujedinjeni grobovi
Ako nešto zabrinjava kod Viktora Orbána, onda je to upornost s kojom kod Mađara gradi svoj kult velikog vođe i na račun svoga naroda, kome je oduzeo, ili umanjio, neka od temeljnih demokratskih prava, i preko leđa susjeda, kojima bi, na papiru barem, nametnuo komplekse starih granica, na štetu Europe, koja dugo oklijeva što će s njime. Koncepciju države-nacije Orbán je razvio do nacionalističke krajnosti; zato i njemu trebaju svi Mađari u istoj državi, pa makar to bilo samo virtualno, na prašnjavoj zemljopisnoj karti. Treba priznati da Mađar nije patentirao model vlasti s kojom ne može ispasti iz sedla, uz sve probleme koje takve vlasti (ne)zakonito proizvode. Našlo bi se i drugdje, osobito u hrvatskome susjedstvu, i drugih vođa koji su – slijedeći „demokraciju mrtvih“ – htjeli ujediniti i grobove svojih predaka, da im je to išlo za rukom. Ni Hrvati nisu ni na tome planu idealni narod, još bi se i među njima našlo nadobudnih kandidata za vođe koji bi mijenjali povijest. Ujedinjena Europa je nedovršeni – i nesavršeni – odgovor na takve tlapnje: stare države su ratovima uredile svoje granice; novima neće opet pustiti da ih ratovima prekrajaju. Nešto su svi mogli naučiti iz tragičnog iskustva i kod raspada bivše jugoslavenske države i poslije raspada komunizma; nove državne zajednice lakše afirmiraju svoje nacije nego demokraciju. Jedan drugi znameniti Mađar, Ferenc (François) Fejtö, postavio je dijagnozu po kojoj francuski model države-nacije, kulturno homogen a administrativno centraliziran, „stvara puno teškoća državama Srednje Europe“. Mađarska je za to jedan od (naj)jačih primjera, s jakom osobnom vlašću koja ujedinjuje autokratski stil, populističku metodu i nacionalističku politiku. Viktor Orbán je mađarska, dakle nacionalna pojava. Ali ni on sam se ne miri da ostane samo lokalni slučaj.
Evo Mirka opet, očito komentare ne čita ni Mirko ni uredništvo.