Poslije kranjskoga druženja predsjednika država nastalih od bivše Jugoslavije, dvojba – je li Hrvatska ušla u Europsku uniju zbog sebe ili i zbog svojih susjeda – manja je nego je bila prije susreta na Brdu kod Kranja. Nakon što se naš predsjednik Ivo Josipović tri puta izljubio s kolegom “antifašistom”, srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem, jasno je da će hrvatski prioritet biti “europeizacija susjedstva”. Hrvatska je očito od EU dobila “domaći zadatak” glede preostalih država nekadašnje Jugoslavije, koje su ostale izvan granica današnje Europe.
Sudeći po prisnosti, koja je očito ušla u politički intimniju fazu, na susretu našega i srbijanskog predsjednika, takva uloga Hrvatskoj nije mrska. Dapače! Hrvatska se tako vratila dragoj joj ulozi, ali i svojoj kulturno-političkoj tradiciji, tj. slušanju i obavljanju onoga što moćni od nje traže.
Hrvatski povratak tradiciji, odnosno prošlosti, podrazumijeva i vraćanje nekih starih kulturno-psihološko-mentalitetskih modela ponašanja. Jedan od tih stereotipnih obrazaca jest i ponašanje po matrici hrvatske inferiornosti. Josipović je svoje trostruko ljubljenje sa sljedbenikom “prvog gerilca Europe” opravdavao kulturnom tradicijom iz koje njegov srbijanski kolega potječe! Premda i Hrvati imaju svoju tradiciju, drukčiju od Nikolićeve. Naš predsjednik nije ni pokušao Nikolića navesti da se ponaša po tradiciji gdje se dvaput ljubi.
Tako je možda i nesvjesno pokazao i svoju popustljivost. Tako se opet pokazalo, kao i mnogo puta dosad da se Srbi nadmoćno ponašaju prema Hrvatima. Također se vidjelo da Srbi drže do svojih običaja više nego Hrvati. Naš je predsjednik možda htio biti pristojan i fin pa je stoga popustio srbijanskom kolegi. Kao što je nekoć pristojno primio i dar Nikolićevog prethodnika, svoga prijatelja Borisa Tadića, koji mu je uvalio ništa drugo do reprint izdanja časopisa Zenit, koji je početkom prošloga stoljeća u Zagrebu izdavao srpski nadrealistički šoven Ljubomir Micić! Josipović se ni tada kao ni sada nije odupro srbijanskim predsjednicima samo iz pristojnosti. Slično se vjerojatno ponašala i naša vlast prilikom pregovora s predstavnicima EU. Može li se poniznost predstavljati samo kao poželjna politička osobina, čak i ako ona nije u skladu s nacionalnim interesima?
Otkada je u Zagrebu 2000. održan tzv. Balkanski summit, sintagma zapadni Balkan nikada se nije više spominjala nego nakon nedavnoga susreta u Kranju. Hrvatskoj je od početka taj pojam bio odiozan pa je zbog toga vjerojatno ubrzo i zamijenjen eufemizmima “ovi prostori” i “naša regija”. Sada je u javni optjecaj ponovno vraćen taj mnogim Hrvatima mrzak pojam. Vjerojatno se to nije dogodilo bez volje bruxelleskih eurokrata. Hrvatska je kao i 2000. dobila naputak i zadatak “izvoza demokracije” u zemlje ostale na rubu EU. Na način na koji je Europa iz svojih metropola određivala što je Hrvatskoj činiti, nešto se slično valjda događa i danas.
Dok su Hrvati nekad s oružjem stajali na “predziđu kršćanstva”, braneći Europu i njezinu renesansu, slično bi i danas trebali na europskom jugoistočnom rubu poticati gradnju imaginarnoga demokratskoga zida, a u sklopu NATO-a opet ratovati za tuđe interese. Tu i neće biti osobitih otpora i poteškoća jer Hrvati su se tijekom stoljeća, služeći stranim gospodarima, navikli na poslušnost. Nekad su u toj poslušnosti pokazivali i preveliku revnost pa bi se poslušnost znala pretvoriti u poniznost.
Događalo se da poslušnost dobije i perverznu dimenziju, da nacionalni interesi budu potisnuti i zamijenjeni nehrvatskim. Zato smo i imali mađarone, talijanaše, a na koncu i zadrte jugoslavene. Za istinsko hrvatstvo obično bi ostajalo malo mjesta. Ono je često bilo podređivano tzv. višim stranim interesima. S te imaginarne pozicije može se braniti i današnje ponašanje hrvatske vlasti. Što je naš nacionalni interes u EU još ne znamo, ali, eto, znamo što je Hrvatskoj činiti u “našoj regiji”! U nacionalnom tvrdoglavljenju ne treba pretjerivati, ali ne može se ni drugima prepuštati da određuju što je naš nacionalni interes. Pogotovo stoga što su najvažnije hrvatske odluke, proglašavanje odvajanja Hrvatske od Jugoslavije i Oluja bile nezavisne čak i od naših “dobrohotnih savjetnika”. U Brdu kod Kranja naša se vlast, izgleda, ponovno vratila starim obrascima ponašanja.
