U nedavno završenim slovačkim predsjedničkim izborima ima i niz "hrvatskih" detalja. Ne samo zbog toga što je predsjednik postao čovjek čiji je djed Hrvat prije osamdesetak godina trbuhom za kruhom sa ženom krenuo u Slovačku, iako su naše reportaže o djedovoj rodbini imale odjeka u uglednim slovačkim listovima. Možda nekome izgleda kao pretjerivanje isticanje hrvatskih korijena Gašparoviča, no zasigurno bi i grčki tisak sa simpatijama primio vijest da je svojedobno Dukakis postao američki predsjednik, a, prirodno, ni "češkost" Madelaine Albright nije prolazila bez simpatičnih odjeka u češkom tisku.
Na neki je način i utjeha to što je prvi put na čelu zemlje EU ipak jedan Hrvat, i valjda će mu se za neku skoru godine pridružiti i kolega iz - Republike Hrvatske, potom i BiH.
Brojne su sličnost Hrvatske i Slovačke - bliske povijesti, podjednake površine i broj stanovnika. Nije čudo da se nameće još "hrvatskih" tonova u slovačkim predsjedničkim izborima. U pobjedama Stjepana Mesića i Ivana Gašparoviča ima također niz sličnosti. Obojica su devedesetih bili dužnosnici vladajućih stranaka i bliski suradnici nacionalnih lidera, kada nisu bili simpatizirani među onima koji daju zelena svjetla za EU. Štoviše, obojica su tada - predsjednici parlamenta! I Mesić i Gašparovič kasnije su se razišli s vodećim političarima iz tog razdoblja. Obojica su pravnici. U kampanju su krenuli kao totalni autsajderi.
Dakako, pri tomu ima i razlika, u poretku nakon prvog kruga, timingu silaska s vlasti devedestih. Značajnija je razlika u tome što je Gašparovič predsjednik zemlje koja je već u NATO-u, a u EU će prije nego što on formalno sjedne u prvu fotelju. Mesić može postati prvi "onaj pravi" Hrvat na čelu EU zemlje samo ako pobijedi i na sljedećim izborima i u novom mandatu Hrvatska uđe u EU. Paradoksalno, današnji Mesić ima simpatije Europe, a Gašparovič ih tek treba stjecati, no fotelja čelnika EU zemlje već mu je osigurana.
Hrvatsko-slovačke srodnosti ne iscrpljuju se samo na hrvatskom podrijetlu slovačkog Predsjednika i sličnostima karijera dvojice predsjednika. Dvije srednjoeuropske zemlje godinama njeguju uzornu suradnju ma tko sjedio u vladinim ili predsjedničkim kancelarijama. Gotovo su soba do sobe u budućoj EU kući. Uspjeh potomka crikveničkog težaka također upozorava pradomovinu da građani u trijumfalizmu vladajućih zbog EU uspjeha (radilo se o pravoj ulaznici ili tek preporuci) ne vide puno dobroga bez opipljivih posljedica u većem zapošljavanju i šuštavijim lisnicama.
Željko Valentić
