Prije dvadesetak dana, u vrijeme inauguracije Aleksandra Vučića za novog predsjednika Srbije, Hrvatska i Srbija uspjele su malo relaksirati napete odnose. Za novih dvadesetak dana Hrvatska i Srbija opet će se “mjerkati”, jer dolazi vrijeme obilježavanja godišnjice Oluje. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i ova, 22. obljetnica događaja oko kojeg su dvije države upravo potpuno suprotstavljene, biti prilika za održavanje trenda opuštanja odnosa ili će, naprotiv, biti prilika za kompliciranje.
Jer, u proteklim godinama oko tog su se datuma otežavali odnosi, a dovodio je i do ponešto radikalnijih političkih sukoba. Prije dvije godine Srbija je čak proglasila i “alternativni” praznik, Dan sjećanja na žrtve Oluje, odnosno na “stradanje i progon Srba”, koji se održava 4. kolovoza, kada je u Hrvatskoj 1995. godine počela akcija Oluja. U Hrvatskoj se pak Oluja slavi 4. i 5. kolovoza, a tako će biti i ove godine. Navečer 4. kolovoza bit će organizirana misa za Domovinu te prijam ratnih zapovjednika, dok će se najveći dio ceremonije događati 5. kolovoza.
U Hrvatskoj je ovaj praznik središnji jer se tada obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Pri tom slavljenju Hrvati se nisu željeli zamarati kritikama onih koji su unutar Hrvatske željeli da se taj datum ne slavi toliko srdačno, kao ni pritiscima iz Srbije s istim argumentima, da Hrvati ne bi smjeli slaviti događaj koji je za Srbe tužan. Godinama je čak Srbija pokušavala diplomatskim pritiscima na mnoge države, pogotovu države EU, isposlovati da se RH zabrani slavljenje Oluje!
Tu kruha, naravno, biti neće, jer Hrvatska neće biti država kojoj bi netko mogao zabraniti da slavi vojnu pobjedu, a niti bi Hrvati takvo što i poslušali. U Srbiji je “Dan sjećanja” postao obvezan za Vučića, Dodika, patrijarha Irineja, a prošle godine i za Milorada Pupovca koji je bio na parastosu u Busijama pokraj Zemuna.
Dan prije prošlogodišnje hrvatske proslave u Kninu Vučić je puno toga kazao, bilo je i pomirljivijih tonova (tipa nisu svi Hrvati isti...), no svi su prenijeli glavnu poruku koju je poslao Hrvatskoj kako “Oluja više neće biti, Srbija to više neće dozvoliti”. Kako je vrlo teško u tome ne prepoznati i prijetnju eventualnom vojnom intervencijom na teritoriju RH, Vučić je dodao – kako “ne prijetimo nikome, ali i poručujemo da ćemo imati snage da uvijek zaštitimo svoj narod”.
Drugog dana u Kninu je govorila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Kazala je da je Oluja bila časna pobjeda za pravedan cilj te objasnila da poštujemo svaku žrtvu i da je svaki ljudski život jednako vrijedan i ista je tuga svake obitelji za svojim najmilijima, “no, mora se znati da je Oluja bila i povijesno će ostati politički opravdana, etički čista i vojnički briljantno izvedena osloboditeljska operacija na hrvatskom državnom teritoriju”.
Govorila je još o tome da se u RH zna da su tisuće Srba u vrijeme rata izrazile svoju privrženost RH te da je “uvjerena da će među hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti s vremenom još više sazrijevati svijest da ih je upravo Oluja rasteretila teškog stoljetnog utega velikosrpskih projekata”. I ona je poslala poruku da Hrvatska neće prihvatiti krivotvorenje uzroka i posljedica rata, “prijezir spram velikodušnosti koju smo iskazali, kao ni zanemarivanje presuda međunarodnih sudova te nijekanje legalnosti i legitimnosti Oluje”.
To su pozicije s kojih se Hrvatska neće micati, a vjerojatno ni Srbija sa svojih. I ove godine, gotovo sigurno, bit će isti redoslijed događanja, kao i govornika, a po tonovima će se vrlo lako detektirati u kojem se smjeru kreću odnosi Hrvatske i Srbije. S time da valja reći da 4. i 5. kolovoza u Hrvatskoj ne slavimo rat, nego pobjedu. I to u ratu koji mi nismo željeli.
Nemamo se mi kaj mjerkat. Mi bumo slavili naše, a jedino bute vi novinari iz petnih žila iskali kaj budu oni i kak.