Ne znam, sjeća li se još itko, ali prije četiri-pet godina ključna riječ u hrvatskom javnom prostoru bile su reforme. I to ne u jednini, nego u čvrsto prenaglašenoj množini. Reforme ovo, reforme ono pa da je tko tada rekao “ajmo, ljudi, polako, nije to voluntaristička epizoda, radi se o našem društvu” bio bi spaljen istog trenutka bez suda i porote. Tada se i vlast formirala na reformskom imperativu, a ekipa iz Mosta, sve sam uvjereniji, nije imala blagog pojma do koje dubine žele ići s frazom koje su im bila puna usta, a koja je, uslijed prekomjerne upotrebe, zapala u induciranu sadržajnu komu.
Iz tog potpuno shizofrenog cipelarenja, onako kako su stihijski došle, reforme su stihijski i postale politička ponornica. Nakon svega – mir. Niti više itko reforme zaziva, niti su one ključni element političke pravovjernosti, niti kamen temeljac koalicija u trgovinskim ugovorima sastavljanja vlasti. Ruku na srce, reforme nam trebaju, ali njih ne može provoditi svaka politička šuša kojoj se osmjehne sreća u stavljanju žetona na crno polje u političkom ruletu. Za njih treba znanja, vremena i temeljito osmišljenog plana da se ne pretvore u kataklizmično nasumične pokušaje i promašaje koji će društvo baciti u još veću orgiju logične neefikasnosti. Godine su prošle pune muka ili da još parafraziram: „Hrvati će poželjeti reforma, ali reforma više biti neće“. Ili tako nekako. Da se vratim na konstataciju neophodnih promjena. Ono što stvarno treba hitnu i temeljitu reformu, a nitko ne spominje, jest hrvatska nacionalna ideja.
Ovakva kakva je zadnjih 30 godina, autistična i uporno regresivna kao da hrvatska državnost nije realizirana, primjerena je pred-preporodnom razdoblju prve polovice 19. stoljeća, provincijskom prostoru na periferiji carstva, limesu koji je služio za igre gladi i ratova, svijesti koja si je državnost jamčila na latinskom i koja se u vlastitom parlamentu vlastitim jezikom osmjelila govoriti pred 170 godina. Kakva hrabrost, ha. Uglavnom, taj period u ova naša vremena može biti romantičan samo kao politički eksponat i sjećanje na muževe, mahom stranog podrijetla, koji su se dosjetili da bi mogli biti Hrvati, ali prije toga trebaju fizionomirati hrvatsku naciju. Problem nastaje ako njihovo političko-filozofski diskurs u hrvatskoj nacionalnoj ideji i dalje biva djelatno dominantan, a ljudi koji se najgrlatije skrivaju iza njega, ti nacionalni komsomolci i bombaši, ničega se pametnijeg i aktualnijeg nisu mogli dosjetiti, nego nariču nad tragičnošću nacionalne sudbine tako predano mazohistički da više i ne može biti dileme kako Hrvat u vlastitom nacionalnom bitku može uživati isključivo kao jebena stranka. Hrvatska nacionalna ideja logično je postala pokrivač za sve oni koji, tvrdeći da rade za Hrvatsku, na Hrvatskoj isključivo zarađuju. Parazitiranje u pet ispraznih floskula, grozničavo traženje neprijatelja da bi se pronašao smisao nižerazrednog postojanja, apanaža kao zaslužen braniteljski dodatak na minuli rad od stoljeća sedmog, filoustaštvo kao demarkacijska zona u odnosu na jugoslavensku samoupravnu epopeju i srbovanje kao ludom radovanje, to je hrvatski nacionalni suverenizam sada. Ono što ponosni nosioci mošti Tuge i Klukasa nisu u međuvremenu shvatili jest da vrijeme prolazi. Da stvar bude gora, unaprijed.
Zato hrvatska nacionalna ideja danas izgleda zaostala u razvoju ili bolje da kažem temelji se na glavnoj premisi slavne engleske humorističke serije „Only Fools and Horses“ (prevedeno kao „Mućke“ gubi stvarni smisao), a ona je „u ovo vrijeme sljedeće godine bit ćemo milijunaši“. Stvarno bi samo „budale i konji“, što je nepravda za tako plemenitu životinju, još mogli očekivati da ćemo iduće godine u ovo vrijeme biti išta drugo do još siromašnija sirotinja koja će anestezirana u hrvatskom snu čekati da joj drugi doziraju pravo na budućnost. Nacionalna ideja, želi li biti nacionalna, a još više ideja, mora se hitno prilagoditi činjenici kako suverenizam 21. stoljeća više ne počiva na totalitarnom kolektivitetu, nego na individualiziranom pojedincu; njegovoj egzistencijalnoj sigurnosti, socijalnoj osviještenosti, obrazovnom maksimumu, civilizacijskom optimumu, slobodi izbora u izboru slobode i definiranju politike kao dinamičnog natjecanja, a ne rovovskog masakra. Zašto bi glasači morali bezuvjetno pristati na svoju zadanost, zašto izbor kandidata ne bi temeljili na sadržaju, a ne na stereotipu. Zašto bi bio grijeh da HDZ skrene u lijevo ili još veći grijeh da čak i SDP skrene na tu stranu.
Zašto Hrvatska ne bi mogla biti definirana kao socijalna ili čak socijalistička država, ako se to pokaže kao model unutar kojeg bi svaki pojedinac postao bliži realizaciji svoje ravnopravnosti. Zašto bi kapitalizam morao biti ekskluzivni branitelj nacionalnog suverenizma. Zar samo zato što SFRJ nije bila kapitalistička. Prilično je idiotski uporno inzistirati na modelu koji donosi samo poraze i kad zaurlaš o reformama, onda se mora biti spreman i na reformu ili čak demontažu kapitalističkog zida smrti. Poanta je u tome da hrvatsku nacionalnu ideju treba osloboditi predrasuda i stereotipa, da je treba osloboditi od nedoraslih zlojeba što emanaciju nacionalnog ponosa vide samo kroz nišan mržnje prema drugima. Naša nacionalna ideja više ne treba neprijatelje, njoj su potrebni prijatelji i to ponajprije u njezinim ljudima koji se sve više osjećaju strancima „u svojoj zemlji, na svome tlu“.
Još tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvelike se pričalo da bi Hrvatska, da nije u Jugoslaviji, sa Slavonijom i morem, za nekoliko godina bila nova Švicarska. More i Slavoniju i dalje imamo, ali što nas sprečava da nismo postali Švicarska? Mi sami? Naravno, ali teško si je to priznati kad je prethodnim političkim elitama nacionalno izdajstvo i kukavičluk uvijek bilo lako pokriti alibijem stranog političkog vlasnika ili ograničenim suverenitetom. No jedino gdje smo doista trpjeli ograničenost bila je politička pamet, što je trenutačno posebno vidljivo, bez vražjeg Beograda nad glavom, kako 30 godina bauljamo pokušavajući nacionalnu političku ideju deformirati, ne definirati, održavajući status quo puzajućeg ratnog stanja i permanentne opće opasnosti. Mala djeca kreiraju svoj metasvijet dozivajući izmišljenog prijatelja, hrvatski politički suverenizam kreira svoj meta(k)svijet dozivajući izmišljene neprijatelje.
Aktualni suverenisti vjerojatno bi odbili sudjelovati u Rakovičkoj buni jer je neprijatelj tada bio stvaran, a oni bi se lako opravdali činjenicom da neće sudjelovati u ustanku u kojem se za Hrvatsku bore i Srbi. Tako iz epizode u epizodu, s nasnimljenim smijehom i jecajima uživo, dramaturški koncept historiografske reprize neprekidno nas vraća već spomenutom uvjerenju da ćemo sljedeće godine u ovo vrijeme sigurno biti milijunaši. OK, možda ne kao narod, ali kao oni koji će znati naplatiti nacionalnu obmanu, to svakako.
