Milorad Pupovac, prvi čovjek SDSS-a, oduvijek je isticao svoje lijevo, konkretno socijaldemokratsko političko uvjerenje. Pa ipak, njegov odnos sa strankama ljevice već više od dva desetljeća teško bi se mogao opisati kao idiličan, čak i pretežno prijateljski. Dapače, Pupovac i njegova stranka u više su navrata pokazali kako će između SDP-a i HDZ-a u pravilu izabrati potonju stranku, za što je više razloga.
Isto biračko tijelo
Prije svega, SDSS i stranke ljevice bore se za isto biračko tijelo. Većina hrvatskih Srba umjesto 12., manjinske izborne jedinice na parlamentarne izbore redovito izlazi u izbornim jedinicama prema mjestu stanovanja i zaokružuje liste lijevo orijentiranih stranaka. Hrvatski Srbi u njima još od 90-ih prepoznaju zaštitnike manjinskih prava, a one na svojim plećima ne nose teret krivnje prema Srbima, za razliku od HDZ-a, koji je po završetku rata propustio ispraviti neke nepravde prema Srbima i osigurati procesuiranje zločina nad ljudima koji su nastradali iako nisu bili dio velikosrpske ratne mašinerije.
>> VIDEO Milorad Pupovac komentirao izjave Zorana Milanovića
Upravo ta HDZ-ova “povijesna krivnja” SDSS-u je početkom 2000-ih, nakon smrti Franje Tuđmana, priskrbila status nedodirljivih, na kojem Milorad Pupovac često inzistira i danas, iako su se okolnosti u međuvremenu bitno promijenile. Tada, u jeku “detuđmanizacije”, svima je bilo stalo da dokažu svoju privrženost pravima nacionalnih manjina, a taj je smjer 2003. konačno zauzeo i HDZ i objavio kroz usta Ive Sanadera i njegov “Hristos se rodi” na božićnom domjenku SNV-a, koji je, bez sumnje, znatno pridonio normalizaciji društvenih odnosa.
Iako su Pupovac i njegova stranka i prije surađivali s HDZ-om, kada je to koristilo i jednima i drugima (1997. njegov glas bio je presudan za prihvaćanje Tuđmanova paketa ustavnih promjena, zbog čega su ga kritičari unutar srpske zajednice kasnije zvali Tuđmanovim Srbinom), od tada kreće formalna i gotovo idilična suradnja između dviju stranaka, potvrđena kroz sudjelovanje Pupovčeve stranke u Sanaderovoj vladi. Svoju odanost koalicijskom partneru SDSS je potvrdio i nakon Sanaderova posrnuća, podrškom rekonstrukciji vlade Jadranke Kosor i obranom premijerke u trenucima kada je njezinu vlast u HDZ-u pokušao uzdrmati sam Sanader.
Pupovčeva stranka i njezini birači od ove su suradnje imali velike koristi, što kroz namirenje apetita SDSS-ova kadra, što kroz koristi za biračko tijelo te stranke. Budući da SDSS zastupa isključivo birače unutar srpske manjine, njegovi politički interesi mnogo su više vezani uz konkretna pitanja poput povratka ljudi i imovine ili elektrifikacije sela, nego uz pitanja na kojima se dijeli ljevica i desnica. Stranci je zbog toga puno važnije da bude na vlasti ili uz vlast nego da inzistira na socijaldemokratskim načelima koja propovijeda Pupovac, a HDZ je stranka koja je gotovo uvijek na vlasti. S druge strane, utjecaj lijevih stranaka na birače srpske nacionalnosti malo-pomalo otapa njihovo biračko tijelo, što snaži argumente protiv posebne zastupljenosti nacionalnih manjina u Saboru, na štetu SDSS-a.
Iznimno razumijevanje
HDZ je oduvijek pokazivao iznimno razumijevanje za ove probleme Pupovčeve stranke, zbog čega je 2010. ustavnim zakonom nacionalnim manjinama omogućen dodatni glas na izborima. Taj je zakon, međutim, srušio Ustavni sud, a drugu HDZ-ovu “uslugu” SDSS-u, zakon kojim su namjeravali dati pravnu osobnost Zajedničkom vijeću općina, blokiralo je oštro protivljenje Vesne Pusić i njezina HNS-a, koji je u ovom prijedlogu vidio pokušaj novog administrativnog prekrajanja Hrvatske. Pupovac im je tada između redaka spočitnuo nacionalističku retoriku, no to, naravno, nitko nije uzeo za ozbiljno, što razotkriva još jedan dio problema SDSS-a s lijevim strankama. Njima se, naime, teško mogu zalijepiti etikete na kojima je Pupovac od 2000. do danas vrlo uspješno gradio svoj status “svete krave” u koju nitko ne smije dirnuti ne želi li da ga se prokaže kao šovinista i nacionalista.
Takav status Pupovca i SDSS-a dodatno je poljuljala i normalizacija odnosa sa Srbijom u vrijeme dok je tu zemlju vodio Boris Tadić. Kreće period zategnutih odnosa s Pantovčakom, na kojem je tada sjedio Ivo Josipović, posebno nakon intervjua u kojem je tadašnji predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović izjavio da su sukob u Vukovaru izazvali Hrvati. Taj istup Josipović je doživio kao udarac njegovoj regionalnoj inicijativi, a uslijedile su poznate prozivke kroz Novosti SNV-a i Josipovićevo nazivanje Pupovca “etnobiznismenom”.
Zategnuti odnosi nastavljeni su odbijanjem suradnje SDSS-a s SDP-om 2011., a zatim i 2016. iako su za Milanovićeve vlade dobili neke funkcije u izvršnoj vlasti. Da Milanović Pupovcu to nije oprostio, jasno je iz javnih prozivki kojima upravo svjedočimo vezano uz priču o imenovanju Zlate Đurđević na čelo Vrhovnog suda. Dvojac je u ovoj priči izvadio “teško naoružanje”, od “dealova” iz vremena Milanovićeva premijerskog mandata, nekretnina zbog kojih je Pupovac već trpio kritike iz vlastitih redova i privatnih SMS-ova, pri čemu Milanović ne propušta isticati i kako je Zlata Đurđević, čiju kandidaturu SDSS odbija u korist HDZ-a, Srpkinja.
HDZ-ovci likuju jer ih podržava Pupavac i SDSS. Bravo za Plenkovića.