Postoji priča o Madeleine Goa, strijeljanoj 1944. u Parizu. Nakon što je uhapšena pod ogavno krivom optužbom i nakon što joj je tijekom privođenja suprug Max završio pod tenkovskim gusjenicama, ispitivali su je i, bez obzira na to što je ustrajno tvrdila da je nevina, pogubili je.
Svjedok egzekucije zapisao je kako su je izveli pred zid u dvorištu Instituta Dentaire, neslužbene sudnice i zatvora gdje je sudbine krojio Kapetan Bernard pravim imenom René Santuc, stavili crni povez preko očiju i u trenutku kada je streljački vod u nju uperio cijevi, Madeleine im je – isplazila jezik.
Kakav veličanstven potez! Superioran, duhovit, pobjednički i ubojitiji od svih metaka nemoći i neljudskosti koje su ispalili u nju. Najgore u priči jest da je Madeleine strijeljana nakon oslobođenja Pariza, da su nju i njezina supruga ubili pripadnici parapolicijskih snaga iznikli iz pokreta otpora koji je bračni par Goa aktivno pomagao tijekom okupacije.
Utvrđeno je i da su spašavali Židove od nacističkog progona pa ostaje pitanje što je bio onda njihov grijeh? Ništa. Presudila im je svjetina, glupo i nakazno kako to samo svjetina zna. U vrijeme proslave oslobođenja Pariza bračni par Goa htio je bolje vidjeti što se sve zbiva na ulicama pa su koristili dalekozor. T
ih je dana gradom još vladala psihoza straha od snajperista i netko ih je vidio i viknuo “Snajperisti!” i tu je počela tragedija. Izvodeći ih na silu iz stana, udarajući ih i mučeći, Madeleinin suprug nakratko se otrgnuo nasilnicima, ali je tragično skončano pod savezničkim tenkom.
Ostalo je rečeno. Postoji, 73 godine kasnije, i priča o Jamieju Foxxu kojeg u Dubrovniku doduše nisu priveli, ali su ga vrijeđali jer je odudarao, jer se nije uklapao u strahovito opskurnu tipologiju “obrane našeg načina života” koji mržnju čini do te mjere fleksibilnom da postaje upotrebljiva bilo kad i bilo gdje, shodno potrebi trenutka.
Foxx je također ismijao svoje napadače i od njegova “nastupa” na društvenim mrežama sve do isplaženog Madeleinina jezika krvnicima nadsvodio se luk ispod kojeg nema zaklona za pravedne i nema spasa za nevine pred naletom inducirane gomile.
Duh svijeta se nije promijenio, psihologija mase i dalje će fizički gaziti argument i razum, istinu i poštenje, narod će biti žedan krvi, vjernicima će se zločin isplatiti, nacija će stalno tražiti tuđu krv i izdajnike u vlastitim redovima koji neće pristati na imperativ pokornosti koji tvrdi da je zakon velikih brojeva ujedno i dominantan izraz pravde.
I nije Foxx kriv ili zaslužan za ovo što ću sljedeće reći, niti je hrvatski primjer endemičan u svijetu, ali posve sam siguran da će stvari eskalirati. Neće dolaziti do smirivanja situacije niti su ovaj ili neki slični slučajevi izolirani incidenti.
Upravo suprotno, mozaik se slaže, sve će se zaoštravati, nesigurnost će se povećavati, elementi subordinativne kontrole jačati. Mi smo usred procesa militarizacije društva koje će, da bi se provelo, uporno inzistirati na homogeniziranju kroz najrigidnija ogledala samo da bi netko mogao viknuti „snajperist, crnac, komunist ili nehrvat“ pa da imamo koga privesti.
Ono što je posebno zabrinjavajuće u Hrvatskoj jest da smo kao društvo izgubili komponentu koju bismo mogli nazvati pretpostavljivom mogućnosti promjene. Stvari se cementiraju i u tom stvrdnjavanju pozicija što će na kraju dovesti do pucanja slabi osjećaj nužne dinamike koju bi, kroz primjerenu interakciju krajnosti, sredina mogla držati na okupu. Umjesto toga krajnosti su dovedene u sredinu i postale su mjerilo svih vrijednosti.
Zato se čini da je i najmanja promjena u Hrvatsko nemoguća, zbog toga jača malodušje i rezignacija, zbog spoznaje da će ovdje, ne kao osobe, nego kao pojave, uvijek neka Kolinda biti predsjednica, neki Plenković premijer, a neki Bernardić šef opozicije i tako imobilizirani vodstvom koje je tu da provodi i sprovodi, ljudi bez svojstava, računalno iste nule u binarnoj aritmetici očaja za potreban kontinuitet prenošenja virusa straha.
Mi ćemo ostali biti “stiješnjeni između poduzeća i države”, između egzistencijalnog minusa i domoljubnog deficita, imat ćemo dvije mogućnosti; biti vojnici ili otići. U međuprostoru građanstva neće se moći ostati jer građansko više nije na cijeni.
Ono je preopćenito da bi razvilo fanatizam pripadnosti i ludilo agresije. Atmosfera u kojoj se nalazimo posve je blizu viziji SF autora kad piše: „Prošle su skoro dvije godine. Otkrit ćeš da se štošta promijenilo. Vlada je pala prije nekoliko mjeseci. Nova vlada još je snažnija.
Sigurnosna policija ima gotovo neograničenu moć. Sada u školi djecu uče potkazivati. Ali svi smo znali da se to sprema.“ Svi smo znali da se to sprema! U tom slučaju ne radi se onda o SF-u (jer tu ima više S-a od F-a), nego o našem odricanju od mozga, spremnosti da stanemo u streljački stroj ispred jezika kojim na nas nišani Madeleine Goa.
Kolosalnost njezine usamljenosti i beznačajnost hipnotizirane rulje odjekuje prostorom i vremenom. Ili i da završim s SF-om, ha? „Jednog dana izaći ćemo na površinu. Shvaćaš, ovakvi se uvjeti ne mogu nastaviti. Ljudi ne mogu ovako živjeti dok ih političke i ekonomske sile bacaju tamo-amo.
Mase ljudi bivaju maltretirane kako god to odgovara potrebama ove vlade ili onog kartela. Doći će do otpora, jednog dana. Snažnog, očajničkog otpora. Ne velikih ljudi, moćnih ljudi, već malih ljudi.“ Svjesnih ljudi. Ljudi poput Madeleine Goa.
>> Jamie Foxx: 'Sve je bio nesporazum, Dubrovnik je nevjerojatan grad'
>> Državni vrh mora jasnije stati u obranu prava svih manjina
