Bit ću uz vas, više je puta u svome oproštajnom govoru ponovio dosadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama. To obećanje nema onu snagu koju je imao njegov slogan “Yes, we can” prije osam godina, ali ostavlja ipak nadu onima koji su bili uz njega, koji su se nadali nekom preokretu i koje je strah onoga što bi mogao učiniti novi predsjednik Donald Trump.
Upravo je riječ „nada“ bila najčešće spominjana u Obaminu govoru. Koliko je zapravo bilo mnogo nade u onome “Da, mi (to) možemo”, a koliko je toga ostvareno?
Time što je kazao kako će ostati uz građane, dakle neće se potpuno povući iz politike, kao naglašavanjem potrebe za većom pažnjom prema mladima i ravnopravnijoj raspodjeli bogatstva pokazuje i ono što nije uspio provesti.
Sada je u Chicagu svoj slogan “Yes, we can” pretvorio u “Yes, we did” (Da, učinili smo), ali je i sam svjestan da nije mogao učiniti sve što je namjeravao. Podsjetio je na izlazak iz ekonomske krize, ali koja je za sobom ostavila bez budućnosti tzv. srednji sloj koji je sada glasao za Trumpa. Podsjetio je na zdravstvenu reformu, koju bi sada Trump mogao izmijeniti, na legalizaciju istospolnih brakova...
Ipak, Obama napušta Bijelu kuću s 58 posto potpore Amerikanaca, po čemu je treći iza Ronalda Reagana i Billa Clintona.
Kakav će predsjednik biti Trump, teško je predvidjeti.
Obama je u oproštajnom govoru kazao i kako je “demokracija u opasnosti kada je smatramo zajamčenom, kada sjedeći kritiziramo onoga koji je izabran, a ne pitamo se koju smo ulogu imali u tome izboru”.
To pomalo nalikuje na predbacivanje još jednog demokratskog predsjednika, Johna Kennedyja, koji je kazao kako se svatko treba zapitati koje su “moje obveze prije nego što traži da se poštuju njegova prava“. Obama je naglasio i da se “prava se ne ostvaruju sama od sebe”. I tu se približio Kennedyjevu učenju.
Obaminim izborom za predsjednika Amerika nije ušla u “postrasističko“ vrijeme, kao što ni izborom Trumpa nije ušla u vrijeme “postistine“. Rasizma je bilo i bit će, kao i laži kojima je sada okružen Trump.
