Fatalna hrvatska razapetost na geografsko-povijesnom prostoru na kojemu trajno dolazi do stvaranja presjeka geostrateških pôlja jedna je determinanta povijesne sudbine Hrvatske. Druga bitna determinanta leži u duhu i političkoj zrelosti hrvatskog naroda samog.
U previše duha, u premalo zrelosti. Previranja u Hrvatskoj kroz povijest komparabilna su s europskom poviješću, ali s bitnom razlikom: fenomen odjeka posebno je uočljiv u modernoj povijesti, s praktičnim društvenim učincima u zakašnjenju od 70, od 50 pa od (hvala Bogu) 20 godina.
Na drugoj strani povijesti, Hrvati stoljećima slavenski i kršćanski trpe, da bi potom uvijek došlo vrijeme kada tlačitelji požanju poganske oluje njihova bijesa. I, tlačitelji su to shvatili, ali hrvatski povjesničari nisu. U najboljem svom izdanju Hrvati nisu fatalisti, nego metafizici i sanjari. Možda zato sva njihova politička izdanja teško dosežu praktičnu - političku i stratešku - težinu. Možda zato uvijek iznova uzgoje političku kastu koja ih povuče za nos. Možda je zato politički sveta riječ Republika - velika ideja, istovremeno i povijesni doseg i nedostižni cilj najplemenitijih nacionalnih težnji o uređenju pravednoga i slobodnoga društva (čak i kada kao takav nije bio osviješten kao što se dogodilo s braniteljima u Domovinskom ratu) - u rukama hrvatske politike gotovo uništena niti 30 godina nakon proglašenja hrvatske neovisnosti.
‘Navčili’ u birtijama
U najgorem izdanju, s Hrvatima ništa pošteno ne možeš napraviti. Hrvati puno mozgaju, a malo znaju; puno misle, a malo čitaju; misle da znaju sve ili barem da su sve pročitali. Zato sada u punoj demokraciji, uz nedemokratsku, skorojevićevsku i karijerističku političku kastu posebno dolazi do izražaja politički nepismeno pučko politikantstvo koje se svojim političkim predodžbama “navčilo” u birtijama: na hiperboliziranim povijesnim anegdotama i na krčmanskim verzijama složenih političkih misli Starčevića, Matoša i Tuđmana. Strossmayer je nekim posebnim katoličkim čudom nestao iz povijesne predaje, Radić je dobar samo zato što je ubijen od velikosrpske državne politike, za Mažuranića se jedva čulo. Od desna na lijevo, velikih riječi poput država i demokracija su puna usta. Povijesno promišljeni politički pojmovi referendum i ustav svedeni su na periodičke partikularističke alatke. Tko jednom ima posla s hrvatskim pučkim politikantima, izgubi vjeru u narod. Kome dodija hrvatsko plačimijaukanje, stišće pest i gleda prema nebu.
Narod je, inače, uzvišen pojam. Narod posjeduje i tijelo i duh. Narod koji pati još je uzvišeniji. Ali narod koji samozadovoljno vegetira na mukama predaka ne priznajući im političku misao, žrtvu i djela, spoznajno parazitira na selektivnom izboru i uparivanju najprostijih političkih pojmova te se okorišćuje moralnim zaslugama najboljih hrvatskih ljudi koji su u pravilu pod zemljom ili dostojanstveno šute pa se suprotstaviti ne žele i ne mogu - takav “narod” nije dostojan imena (političkoga) naroda. Nedostojan je narod koji nije u stanju prepoznati i izvući iz svoje povijesti najuzvišenije egzistencijalne, najsvjetlije ratničke i idejno najmoralnije povijesne trenutke.
Molitva na Zelengori
Pritom različiti (povijesni, nominalni ili potencijalni) prijatelji ili saveznici Hrvatske nisu ni od kakve pomoći. Zanima ih samo praktična korist i efektivni utjecaj, pragmatična politika i vlastiti ugled. Prijateljstvo je prigodničarsko ili potpuno proračunato. Hrvatski politički mediokriteti ne znaju i ne žele postaviti jedan od najvažnijih kriterija za bilo kakva zapadna ili istočna savezništva s Hrvatskom: konkretnu pomoć pri razotkrivanju tamnih i raspletanju spornih mjesta naše povijesti u skladu sa spoznajnom i političkom razinom europskoga civilizacijskog kruga.
Kada to ne bi škodilo političkoj kasti na vlasti, takav je zahtjev davno trebalo postaviti gospodarima geostrateških sfera iz Drugoga svjetskog rata. Sve ove godine bilo je gadljivo promatrati kako HDZ-ovski političari, ali i mnogi medijski urednici zatajuju postojanje hrvatskoga protuosovinskoga pokreta otpora i služinski izvještavaju o prisutnosti vojnika stranih vojski na hrvatskome teritoriju na način koji kao da podrazumijeva nepostojanje nacionalnoga suvereniteta nad hrvatskim kopnom i morem.
Nedavno se, pak, pojavila vijest da je hrvatska Vlada poslala izaslanika na ovogodišnju obljetnicu bitke na Sutjesci. Pročitavši naslov te vijesti, čovjek je prvo mogao pomisliti ne samo da sanja, nego da je upao u paralelnu stvarnost. Ipak je bilo stvarno: HDZ-ovi europoidi nisu mogli podnijeti svoju beznačajnost i manjak samopromocije koje su bolno osjećali dok je Europa obilježavala 75. godišnjicu bitke za Normandiju.
Pa su se konačno okrenuli hrvatskoj povijesti: povijesti svoga naroda u Drugome svjetskom ratu. Profesionalnim politikantima bi ipak bilo bolje da se ostave emotivno praznih gesta i verbalnih političkih akrobacija pa pokušaju dogovoriti međudržavnu i prekograničnu suradnju i osiguraju ponovnu izradu iznimno vrijedne reljefne makete razvoja bitke na Sutjesci koja je netragom nestala slučajno baš dok su 90-ih godina na Tjentištu logorovali vojni promatrači iz negdašnje, na jadransko-balkanskim prostorima poražene sile Osovine.
U drugim primjerima herojstava i časnih žrtava Drugoga svjetskog rata hrvatski političari na razini Sabora trebali bi prestati izbjegavati komemoriranje žrtava osovinske okupacije Hrvatske, dok u slučajevima grobnica tragičnih žrtava iz završnice rata na kolaboracionističkoj strani konačno moraju na europskoj razini pronaći način sufinanciranja ekshumacija i civiliziranih pokopa. Ovo bi bile prave dužnosti hrvatskih političara u odnosu na hrvatsku povijest, dok druge “promotivne” dužnosti ne mogu i ne bi smjeli imati. Hrvatski političari ne mogu doživjeti duše hrvatskih partizana jer nemaju ništa zajedničko s njima. Isto kao što nemaju ništa ni s pobjedom republikanske ideje nacionalne slobode.
Ne dijele njihove društvene ideale i samoprijegor, njihovu nadljudsku muku i žrtvu, ne dijele njihovo razuvjerenje i spoznaju. Ne znaju što ovi znaju, ne čuju njihov zov i ne poznaju njihov nemir. Politikantski govori ne mogu umiriti ni zagrobni nemir duša majki, očeva, braće i zaručnica koji su izgubili svoje drage na Neretvama i Sutjeskama, a za života im nisu mogli posjetiti mjesto stradanja i iz svoje pobožnosti na njemu ostaviti kršćansko znamenje.
Jedan gospin trn, jedna međugorska krunica i jedna osobna molitva na prostorima herojstva Druge dalmatinske brigade na zelengorskim Donjim Barama o stogodišnjici ukazanja Gospe Fatimske ostali su zalog ispunjenja nacionalnoga duga žrtvama hrvatskoga naroda za slobodu i pravdu na Neretvama i Sutjeskama u Drugome svjetskom ratu. Jednako tako, oni koji o sebi vole misliti kao o vodstvu i pastirima hrvatskoga naroda ne znaju ni što znači uživjeti se u tragičnu izgubljenost u povijesnoj stvarnosti, ali i u osjećaj pomirenja sa sobom i ljudima uslijed otkupiteljske moći Križa koje su – unatoč prebolnoj nevjerici i neshvaćanju – osjetili mnogi od naših predaka suočeni s neumitnom smrću na drugoj strani povijesne pobjede stijega narodne slobode.
Naši preci proživjeli su takve duševne i fizičke muke u nadi da će svome narodu ostaviti svoje stradanje i smrt kao povijesnu poduku za život. Čini se da su se prevarili. Hrvatski duhovni i politički pastiri svako toliko ubrizgaju otrov u srce hrvatskoga naroda, gurkaju narod u bratomrzilaštvo gonjeni protuslobodarskim bjesovima, hijerarhijskim farizejstvom, protunarodnjačkom kalkulacijom i klikaškim zavjetom politikantske šutnje. Nezainteresirani stvarno za život naroda u vrijeme suvremeno i u vrijeme buduće, nedostojni poziva da usmjeravaju njegov povijesni hod u neprijetvornoj istini i čistoj vjeri, s prosvijećenim i jasnim predodžbama o živim narodnim i časnim nacionalnim interesima.
Pitanje ljudske časti
Dramatične i prekrasne planine, šume, pašnjaci i vrhovi na tromeđi izvorišta rijeka Neretve, Pive i Drine s moćnim kanjonom rijeke Sutjeske u samom su srcu Dinarida koji se protežu kroz preklapajuće egzistencijalne prostore hrvatskog, crnogorskog, srpskog i bošnjačkog naroda. Više je puta povijest pokušavala naučiti hrvatski narod da požrtvovna vojska koja u planinama Dinarida u smrtonosnom obruču preživi pritisak nadmoćne okupatorske vojske, da takva vojska mora pobijediti. I da narod koji zna aktivirati svoju životnu silu, a egzistencijalnu snagu crpi iz žive energije svoga geografskoga kopna, vôda i mora, da taj narod mora preživjeti. Dužnost onih koji se usuđuju zvati hrvatskim vodstvom je u tome da nauče da se kroz povijest sve do kraja 20. stoljeća na Dinaridima branila hrvatska egzistencija, kako sa strane zapada, tako i sa strane istoka i nitko bolje nego Dalmacija nije na muci svoga puka i svojih ratnika kroz povijest naučio gdje se nalazi strateški granični prostor Republike Hrvatske.
Protuosovinski pokret otpora u Hrvatskoj bio je i ostao pitanje nacionalne i ljudske časti. O samoj bitki na Sutjesci naciju nije nužno podučiti ništa više od opisa neljudske patnje naroda iz Nazorove pjesme “Na Vučevu”. Lagati mogu politike, doktrine i ideologije. Pjesnici nikada ne lažu svome narodu.
Jednoga dana, kad istina izađe iza sedam brava i komunističkog mraka, posramit će se svi oni koji veličaju Sutjesku, Neretvu, Tjentište, Zelengoru, Grmeč, Igman, Romaniju, Jajce, Srb, Topusko, Brezovicu... I Nazor bi se posramio da je živ.