Sutra počinje predizborna utrka za mjesto na Pantovčaku. Hrvatska treba novu snagu, nove ideje, bolju budućnost, dosta je bilo okapanja zbog prošlosti, ideoloških podjela, kojih je više nego ikad. Dosta je bilo u politici o ustašama i partizanima, Hrvatskoj trebaju radna mjesta, gospodarski napredak... Istina, mjesto na Pantovčaku nije ono koje to može kreirati i ostvariti, ali može politički i medijski utjecati da se stvari pokušaju mijenjati nabolje.
No koliko god svi mi očekujemo programe za budućnost, stalno nas vraćaju i u prošlost. Zašto? Samo zato što među Hrvatima nema suglasja oko prošlostoljetne naše prošlosti, a bez raščišćene prošlosti nema ni zdrave budućnosti. Mnogi to ne razumiju, ne shvaćaju koliko je važno poznavati povijest, koliko je važno znati njezine ključne točke, i svijetle i tamne, i na kojim se točkama valja oslanjati u pogledu na budućnost. Jedan od onih koji je najavio svojevrsnu reviziju prošlosti jest Milan Kujundžić, koji je sasvim nepromišljeno zagalamio da će iz Ustava izbaciti antifašizam, i samo ostaviti Domovinski rat.
Istina je da je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske, i da je u njemu ostvareno nacionalno jedinstvo kakvo bi nam i danas trebalo kad smo u drugoj dimenziji rata, u borbi za gospodarski opstanak koji jamči i opstanak našeg društva i nacije. No krajnje je nepromišljeno i politički slijepo paušalno ići napadati antifašizam. I to, globalno gledajući, zato što se cijeli zapadni svijet, kojemu i mi pripadamo, temelji na poslijeratnom antitotalitarizmu, u koji spada i antifašizam. Ići paušalno protiv antifašizma znači ići i protiv zapadnih demokratskih standarda i vrijednosti kojima toliko težimo, i za koje smo se borili u Domovinskom ratu! To isto tako znači ići i protiv vlastitog velikog dijela naroda koji je bio protuosovinski orijentiran.
No još je važnije to što Kujundžić na taj način negira važnu antifašističku komponentu hrvatskog naroda. Hrvati nisu bili svi ustaše, ali ni svi komunisti, a ponajmanje od svega da su mahom bili zločinci ili ideološki zadojeni na ovu ili onu stranu. U rat se išlo iz mnogih razloga, ponajviše egzistencijalnih, zbog lokalnih ili osobnih prilika, a najmanje zbog ideologije. No danas je više nego ikad važno govoriti o hrvatskom antifašizmu koji nije izmišljotina, nego povijesna činjenica. Ali to nije onaj komunistički antifašizam koji nam serviraju Ivo Josipović, Stipe Mesić, Savez antifašista i slični, kojima je u glavi samo ta iskrivljena slika antifašizma koju su nam nametali komunisti još od kraja Drugoga svjetskog rata te koji nam se još i danas nameće, antifašizam boljševičkog tipa.
Jer je neosporna činjenica da je postojao snažan protuosovinski otpor hrvatskog stanovništva u Drugome svjetskom ratu, i koji se rodio u različitim slojevima i dijelovima stanovništva, od intelektualaca do radništva, koji je postojao i u dijelovima Hrvatskog domobranstva, u strukturama NDH, u političkim grupacijama koje su bile zabranjene uspostavom NDH... I taj je otpor posebno počeo rasti i jačati od 1943. godine pa prema kraju rata. Naravno, ne može se iz tog otpora izdvojiti ni uloga komunista, ali je zato potrebno sve staviti na pravo mjesto. Druga je stvar što su komunisti Partiju poslije predstavili kao jedino božanstvo, povijest izokrenuli, političke protivnike eliminirali, hrvatsku komponentu zatomili... O svemu tome i te kako je dobro prozborila Neva Mihalić u svojoj zapaženoj knjizi „Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha"!
Upravo zato što i danas još traju ideološke podjele na ustaše i partizane, koje su ponovno podgrijali Josipović i Milanović odmah na početku svojih mandata, mi nikako ne možemo hladne glave sjesti, o svemu argumentirano razgovarati i složiti se oko najvažnijih elemenata. Nažalost, hrvatska nacionalna drama, koja je postojala u sjeni svjetskog ratnog sukoba, do danas se još nije završila. Bez njena okončanja ne možemo naprijed. Tko će je okončati?
Antifašizam: DA Komunizam: NE