Poput iskusnog pokeraša Saša Gerber raširuje špil karata po stolu. Vraća ih u ruke, miješa, poziva da ga zaustavimo kad god to zaželimo i izaberemo jednu. Uzimamo kartu, šestica karo, vraćamo. On nastavlja vrtjeti cijeli špil, ponovno povičemo “stop”. Saša potom samouvjereno lista karte, traži, traži...
– Mislim da je to bila ova karta! Kralj? – pita nas.
– E nije! – odgovaramo slavodobitno, uvjereni kako smo ga “prešli” i da i magija može zakazati.
– Ništa, stavit ćemo kralja na stol. Mislite na svoju kartu, stavite ruku na kralja, napravite malo sjenu, pucnite prstima i okrenite kralja – govori on. Poslušno okrećemo kartu.
Učim iz knjiga
– Šestica karo! Pa kako?! – iznenađeni smo.
– Magija, magija... – smješka se Saša. Očitao nam je tako i prvu lekciju – svatko može izvesti trik s kartama, ali ne čini ga to mađioničarom. Priča i psihologija ono su što trikove transformira u pravi šou i, na koncu, magiju.
Novi pokušaj.
– Izvucite bilo koju kartu iz špila. Zapamtite je. Kažite stop dok miješam, vratite je. Izmiješat ću ponovo špil. Odaberite broj... – navodi nas.
– Šest – ispucavamo.
– Jedan, dva, tri... šest. Evo karte! – pokazuje pravu kartu, opet uz zagonetan smiješak.
Saša Gerber poznati je osječki mađioničar, tek mu je 28 godina, a već su za njega čuli i kolege iz struke od SAD-a do Egipta. Štoviše, mađioničare iz cijeloga svijeta dovodio je, tri godine zaredom, i na festival u Osijek. U rukama mu je, stoga, prije četiri godine završio i prestižni kipić – nagrada Merlin, poznata i kao mađioničarski Oscar, kakvom se svojedobno okrunio i slavni David Copperfield. Iako je i sam shvatio kako je Copperfield prošao kroz Kineski zid, Saša živi u Slavoniji, u Hrvatskoj, gdje je posao iluzionista daleko od sjaja i prestiža, milijunskih produkcija kakve prate najuspješnija svjetska imena. No, baš kao što je i David Copperfield nakon pohoda na Kineski zid rekao da će svoje tajne pokopati sa sobom, ni Saša ne otkriva – baš ništa.
– Da, znam kako mu je uspjelo proći kroz Kineski zid, ali nema otkrivanja! Pravi mađioničari ništa ne otkrivaju – dosljedan je on. Pokazuje nam bunt knjiga o povijesti iluzionizma kroz koje je upoznao srž zanata.
– Kako ne postoji škola koju se može upisati u radnu knjižicu, učim iz knjiga iz povijesti i neki mi se trikovi otkrivaju sami od sebe – nadovezuje se.
Saša je po struci medicinski tehničar, zaposlen je u ambulanti opće medicine u osječkom Domu zdravlja Retfala. Trikove je počeo izvoditi još kao dječak, ali odustao je vjerujući da je sve to – nemoguće. Usto, plašio se i da će ga zadirkivati pa ih je izvodio nekako više za sebe. Nije tada znao, prisjeća se, da je zapravo potrebno puno vježbe i odricanja. Po završetku srednje škole vratio se trikovima s kartama i kovanicama, počeo je nastupati i vrlo brzo uvidio da ga publika itekako prihvaća. Zaposlio se nakon škole na odjelu pedijatrije u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Težak posao, teške i bolne sudbine. Iako nije mogao čarobnim štapićem učiniti da bolest nestane, trudio se svojom vještinom barem razveseliti i nasmijati male bolesnike.
Bilo mi je lijepo u bolnici
– Uvijek, naravno, postoji vrijeme i mjesto za trikove. Ako je bilo malo vremena za šalu, koristio sam ga da pokažem trik klincima. Uplaše se čim vide bijelu kutu pa sam im htio poručiti da nije to tako strašno. Najčešće su oni imali neke svoje karte za crnog Petra ili belu pa bih se poslužio njima ili kovanicama. Ili, kad im treba izvaditi krv, učinio bih da jedna vata nestane, a druga se pojavi, to im je bilo fascinantno i umirivalo ih je. Kada ih i danas sretnem na ulici, sjete me se. I drago mi je što iz bolnice nose ipak i neko veselije sjećanje – kaže.
Prijatelje i kolege iznenadio je pak kada je 2016. odlučio dati otkaz u bolnici i posvetiti se isključivo mađioničarstvu i od njega živjeti.
– Bilo mi je lijepo raditi u bolnici, ali posao danas u zdravstvu u Hrvatskoj, pogotovo kakav rade medicinske sestre i tehničari, vrlo je požrtvovan, nedostaje osoblja, uvjeti su neadekvatni, i svi su oni čarobnjaci jer uspijevaju ni iz čega stvoriti nešto i brinuti se za bolesnike, u ovom slučaju za djecu.
Trebalo je, priznaje, hrabrosti za takav potez, ostavio je siguran posao, u državnoj službi, s pristojnom plaćom.
– Volim pokušati nešto drugo kako ne bih žalio u starosti. Radio sam na dječjim rođendanima, otvorio sam s bratom trgovinu mađioničarskom opremom, prvu u Hrvatskoj, i igraonicu. Razveselio sam na tisuće djece u tih godinu dana jer sam imao vremena posvetiti se čaroliji. Financijska je konstrukcija, istina, bila nesigurnija, teško je biti poduzetnik u Hrvatskoj, ali bio sam zadovoljan. Jer, kad god bi me netko pozvao, nisam morao razmišljati stignem li otići ili ne. Dok sam radio na pedijatriji, ponekad sam i iz noćne smjene odlazio ravno u vrtić na predstavu i morao sam se smiješiti, bez obzira na sve što sam proteklih 12 sati vidio i doživio u bolnici. Organizirali smo i seminare, dolazili su nam iluzionisti i iz Australije i Hong Konga, održali smo tri međunarodna festivala sa svjetski priznatim imenima – navodi.
Ne želim biti animator
Ipak, odvagnuo je i odlučio se vratiti u svoju struku gdje su primanja sigurnija, a u Domu zdravlja ne radi vikendima, kao u bolnici, pa ima vremena i za magiju. Paralelno je, tako, i mađioničar, vodi i emisiju “Gerberove čarolije” na Vinkovačkoj televiziji treću sezonu zaredom. Iza njega je 36 emisija, a u svakoj prikaže dva-tri trika pa ih je već premašio stotinu... Usto, piše i pjesme, nedavno je objavio svoju prvu zbirku “Misli jednog čarobnjaka”, s 30-ak naslova, najviše ljubavnih.
Sugerira li njegov povratak u struku i to da se od magije u Hrvatskoj ipak ne može živjeti?
– Moglo bi se kad bih imao menadžera koji bi mi dogovarao nastupe, u našoj zemlji za sve trebaju poznanstva. Usto, odlučio sam raditi isključivo kao mađioničar, nisam htio i modelirati balone ili oblačiti kostim Djeda Božićnjaka i biti vila iz bajke samo da bih zaradio – ističe.
Saša nije ni mađioničar sa šeširom, kako ih najčešće zamišljamo, ali odnedavno ima zeca koji će mu uskoro postati i “suradnik”.
– Moja je trenutačna mađioničarska faza “pakuj malo, radi veliko”. Radim s rekvizitima s kojima mogu proizvesti veliki ili smijeh ili urnebesnu reakciju kod klinaca. Posvetio sam se samoj psihologiji izvođenja trikova jer trik je tek dio slagalice, bitna je priča kojom publiku uvodim u svijet iluzije jer se prava čarolija događa u umu promatrača, a naš um je podložan tome da maštamo i vjerujemo u nešto. Važno je dočarati atmosferu i biti što prirodniji. To je istraživanje, spoj svih umjetnosti, a treba pronaći nit koja će izazvati pravu reakciju.
Nije dovoljno samo staviti kovanicu u ruku i puhnuti da ona nestane. Svatko može susjedu dati lijek, ali to ga ne čini liječnikom. Kod nas se mađioničarstvo svelo, i našom krivicom, na to da je mađioničar samo netko tko nastupa za djecu, kao animator, dok je u svijetu to daleko cjenjenije i raširenije zanimanje. Postoje iluzionisti specijalizirani samo za karte, pa za kovanice, ili oni poput Davida Copperfielda, čiji šou vrijedi milijune i uloženo je u njega puno vremena, truda, savjetnika. Kod nas se ide linijom manjeg otpora, radimo za djecu i to je to – uspoređuje.
Kvaliteta opravdava cijenu, no ni izvođači, nastavlja, ne trebaju sami sebe podcjenjivati.
– Copperfield je institucija, jedan od najbolje plaćenih ljudi u šoubiznisu. U Las Vegasu izvodi tri predstave dnevno i sve su rasprodane. I meni je želja da jednoga dana izvodim predstave u kazalištu, gdje će publika doći gledati mene, a ne da ja moram odlaziti njima. Najbolji je to pokazatelj koliko te cijene – iskren je Saša, na čijim je policama fotografija tog slavnog iluzionista s njegovim autogramom.
U svijetu, inače, postoje profesionalci, inženjeri koji stvaraju nove iluzije. Ozbiljan je to posao – mađioničari dolaze s prijedlozima i nacrtima, a oni im smišljaju plan izvedbe.
– Tek je desetak, najviše 15 profesionalnih ili poluprofesionalnih iluzionista u cijeloj Hrvatskoj. U Srbiji je to razvijenije, njihov Igor Trufunov četvrti je na svijetu, na posljednjoj Olimpijadi mađioničara tek ga je pola boda dijelilo od trećeg mjesta. Kada vidite da je netko uložio 15 ili 20 godina života u sedam minuta nastupa, shvatite da su oni ipak na malo višem nivou.
Helikopteri koji nestaju
Hrvate, ocjenjuje on, nije teško nasmijati, a Saša je ponosan što često na priredbama za djecu izmami glasan smijeh i iz roditelja ili baka i djedova.
– Potrebna nam je doza optimizma i smijeha, barem na sat vremena – smatra.
A upravo zbog truda da oživi iluzionističku scenu u Slavoniji, pa tako i Hrvatskoj, organizirajući festivale u Osijeku, Saša Gerber zaslužio je nagradu Merlin koju mu je 2014. uručio predsjednik Međunarodnog društva mađioničara Tony Hassini.
Osim u svojoj zemlji, mladi je Osječanin nastupao i u Mađarskoj, Bugarskoj i Srbiji. No, u koji god bi se kutak svijeta zaputio, sreo bi tamo prijatelja kojega je upoznao preko magije. Velika mu je želja, otkriva, provesti dva-tri mjeseca u Las Vegasu, gdje je mađioničarstvo izuzetno cijenjeno. Veseli ga izvoditi čarolije pred djecom, ali željan je i učenja i napredovanja. Nije stoga isključeno da ćemo ga jednoga dana vidjeti kako, možda, visi s osječkog pješačkog mosta, omotan lancima, u Houdinijevu stilu.
– Imam nacrte i za rezanje žene, usudio bih se to izvesti, samo što je izvedba takvih trikova dosta skupa.
Da bi bila kvalitetna, dakle ne prekopirana, takva iluzija stoji tisuće eura. Kako napreduje vrijeme, tako napreduju i rekviziti, cijena im je po tisuću-dvije eura. Usto je važno osmisliti i nastup, s plesačicom, asistenticom, a ne da dođem, karikiram, na tržnicu i režem ženu na pola. Imao sam ideju oslobađati se dok visim s Dravskog mosta, pa i da me, u suradnji s Gradskim prijevozom putnika, pregazi tramvaj. No za to trebaju novac, ljudi i prostor za vježbanje. Neki mađioničari u svojoj kolekciji imaju privatne helikoptere koji nestaju. Mi smo djeca s hrpom igračaka – zaključuje.
Nas moreju samo ovakvi spasit kak je on ostalji to isto oceju alji nejde pak nejde naprimer mogev bi Marsa nafciti tem trikovima a Mars bi mogev biti kaj on srpski cetnik bre Stevan dvo pot su ga biralji za prezidenta a pripovedav je viceve a na pitanje novinora: odkud vam lova da ste kupilji 2 stana odgovara bre Stevan: pa pa pa pa pa ovaj ovaj ovaj prijatelji su mi dali hihihihihihhi