Početkom godine naslušali smo se o reformama. Bila je to omiljena riječ u vokabularu političkih elita. Kažemo riječ jer, osim što su o reformama govorili, nijedna nije provedena. Kada se “izlizala”, riječ reforma grubo je, gotovo preko noći, zamijenjena novom “ljubimicom” – sintagmom nacionalni interesi. Svi vodeći vladajući političari u posljednjih su nekoliko mjeseci s Markova trga velevažno upozoravali na nacionalne interese, kako su ugroženi, kako će ih oni štititi, kako neće nikome dati ni da ih pipne...
Zbog nacionalnih interesa počela je i do sada neviđena politička trakavica, počeo je početak kraja između Mosta i Domoljubne koalicije, a na kraju je sve, opet u ime nacionalnih interesa, završilo opozivom premijera Tihomira Oreškovića i padom Vlade. Koji je tom prigodom u Saboru optužio HDZ da ga ruši jer je štitio, pogađate, nacionalne interese.
Ugled, a ne ekstremizam
Početkom 90-ih nacionalni je interes bio osnivanje samostalne države, obrana u ratu, kasnije povratak zauzetih dijelova hrvatskog teritorija. Početkom novog milenija kao zajednički cilj imali smo ulazak u NATO, pa u Europsku uniju, a odgovora na pitanje što su to danas nacionalni interesi zapravo i nema.
– Odgovor ne znamo jer umjesto definiranja nacionalnih interesa konstantno imamo jednu unutarnju destrukciju. I nisu za to odgovorne samo političke elite koje su definitivno nedorasle i nisu u stanju postići minimum konsenzusa, nego odgovornost snose i društvene elite uopće – kaže povjesničar Ivo Lučić. Po njemu, ono što bi danas svakako trebali biti hrvatski nacionalni interesi su jačanje gospodarstva, očuvanje prirodnih resursa, strukturiranje društva...
– Naš nacionalni interes mora biti i jačanje institucija, pa i jačanje obrazovanja. I reforma obrazovanja naš je nacionalni interes, ali ne na način da jedna grupa ljudi to potpuno privatizira. To je i očuvanje baštine, povijesti i identiteta, samobitnost. Sjetite se 1998. godine kada smo osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Bilo je to i zbog osjećaja ponosa, poštovanja nakon Oluje, to vuče, to je motiv – kaže Lučić. Danas se, dodaje, sustavno radi na tome da se Hrvatska dekroatizira, da nas se sve pretvori samo u porezne obveznike i da budemo obični potrošači kojima se može manipulirati. Slično se događa i u drugim tranzicijskim zemljama.
– Promijenit će se i to. Pitanje je samo kada dolazimo do točke vrenja i pucanja. Ja je vidim vrlo brzo – kaže Lučić.
Filozof Gvozden Flego pak naglašava kako je prioritetno da hrvatska politička i gospodarska elita počne skrbiti o dobrobiti naroda umjesto o vlastitoj, o iskorjenjivanju siromaštva i poboljšavanju kvalitete života kako u materijalnom tako i u obrazovnom, zdravstvenom, mirovinskom, političkom, demografskom području.
Hrvatska politika potrebuje nove, u Hrvatskoj i svijetu obrazovane, kompetentne, ugledne, moralno i politički neokaljane, odgovorne ljude, potrebuje demokratsko suodlučivanje kao ključan obrazac političkog djelovanja
– Prioritetno je uspostaviti mir jer političkim ratovanjima hitamo u prošlost, duboke podjele i propast. Za revizijama prošlosti posežu oni koji ne znaju za bolju budućnost – kaže Flego. Cilj bi, dodaje, trebalo biti i sporazumijevanje, a potom i provođenje i unapređivanje zajedničkog dobra umjesto da se nameću partikularni interesi. Realnu politiku, kaže, treba približavati proklamiranim načelima i programima umjesto samovoljnog odlučivanja pojedinaca. No pita se i je li išta od toga moguće dok dvije najveće stranke, HDZ i SDP, vode osobe koje politički žive od međusobnog osporavanja. Odlazak iz politike, bilo Tomislava Karamarka, bilo Zorana Milanovića vjerojatno će, naglašava, oslabiti egoizam drugoga. I stvaranje široke koalicije civiliziranih jedan je od ciljeva koji bi, drži Flego, trebalo postići. I to zbog prevladavanja politički opasne neciviliziranosti.
– Hrvatska politika potrebuje nove, u Hrvatskoj i svijetu obrazovane, kompetentne, ugledne, moralno i politički neokaljane, odgovorne ljude, potrebuje demokratsko suodlučivanje kao ključan obrazac političkog djelovanja. Nije li krajnje vrijeme da se takvi udruže te da ekstremistima i neciviliziranima ne pružaju priliku da ih zastupaju i odvlače u prošlost – pita se Flego.
Za sociologa Slavena Leticu biološka (demografska) opstojnost hrvatskog naroda, očuvanje teritorijalne cjelovitosti Lijepe Naše, zajamčenost građanskih prava te sloboda, mir i sigurnost građana (fizička, ekonomska, socijalna), očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, zaštita prirodnih ljepota i bogatstava zemlje te ostvarenje blagostanja i zaštita zdravlja svih građana ključni su, vitalni, trajni ili vječni hrvatski (nacionalni) interesi.
– A uz te vitalne, trajne ili vječne nacionalne interese, hrvatski građani, narod i država u ovom se trenutku i u neposrednoj budućnosti koja je ispred nas (recimo do 2030.) moraju baviti zaštitom i promicanjem, teorijski promatrano, nevitalnih ili sekundarnih nacionalnih interesa koji se javljaju kao ozbiljna prijetnja navedenim vitalnim interesima. To su nezaposlenost, iseljavanje, dužničko ropstvo u koje je dospjela država, ali i njezini građani, nepodnošljiva politička polarizacija, korupcija i zarobljavanje države, neučinkovita javna uprava, ali i opći osjećaj beznađa i bezizlaza koji paralizira poduzetnike, radnike, učenike, studente i sve druge – kaže Letica. Za relativno mali narod i zemlju nacionalni je interes, dodaje, i to da njezini građani od malih nogu uče i nauče engleski i još jedan strani jezik te da steknu informatičku, znanstvenu i zemljopisnu pismenost.
– Ali i to da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu ravnopravni kao građani i narod, da sve zemlje zapadnog Balkana postanu članicama EU i prosperitetnim zemljama. Interes je i zakopavanje ratnih sjekira iz ne tako daleke, traumatične, hrvatske povijesti kojom bi se trebali baviti povjesničari, a ne ideološki sputani političari – smatra Letica.
Profesor političke filozofije Žarko Puhovski naglašava da Hrvatska do sada nikada nije postigla konsenzus o ključnim problemima zajednice, a po njemu osnovni se nacionalni interesi svode na tri “S”: sigurnost, slobodu i stabilnost. Sigurnost je pritom, naglašava, manje problematična s obzirom na izvanjske prijetnje, koje realno ne postoje, koliko s obzirom na one koje se ne neutraliziraju učvršćivanjem granica.
– Pokazalo se, naime, da golem broj migranata koji su prošli kroz zemlju nije ugrozio njezinu sigurnost ni kao osrednja prvoligaška nogometna utakmica, a susjedi nisu u stanju ugroziti nacionalni teritorij. Ostaje, s druge strane, potencijalni problem terorizma – o kojemu bi trebalo imati jedinstveno stajalište u državi, počevši s radikalnim profesionaliziranjem sigurnosnog aparata, koji bi, tako, trebao biti bitno neovisan o izborima. No, ključno je sigurnosno pitanje ono socijalne naravi; pitanje o reduciranju siromaštva moralo bi biti središnjom točkom svih interpretacija nacionalnih interesa pa, djelomice, i po cijenu široko reklamiranog „širenja poduzetničke klime“ – kaže Puhovski.
Sloboda je, dodaje, ugrožena radikaliziranjem nacionalističkih koncepata koji bi da se „štiti većina“, ali i da se svjetonazorski, pa i crkveno odrede one manjine koje su „zaslužile“ zaštitu. Nasuprot tomu, zaštita svih manjina nužno je, drži Puhovski, osnova nacionalnog koncepta slobode koji Hrvatsku kao političku zajednicu čini suvremeno smislenom.
– Stabilnost je poželjna nosiva osobina političkog sustava. Za to je potrebno ozbiljno promijeniti sustav lokalne i regionalne samouprave, nepravedan izborni sustav te osigurati konzekventan model referendumskog odlučivanja – kaže Puhovski.
Prestanite skrivati podatke
Pokretanje gospodarstva i pozicioniranje Hrvatske u sljedećih 15 godina na vrh u odnosu na države jugoistočne Europe ključan je nacionalni interes Hrvatske za europarlamentarku HDZ-a Ivanu Maletić. A postizanje tog cilja, dodaje, znači modernizaciju obrazovanja, znanosti, istraživanja, ulaganja u inovacije, podupiranje industrija, reformu javnog sektora te općenito hitno rješavanje problema koje godinama gledamo i konstatiramo da su tu, a ništa ne poduzimamo.
– Nacionalni su interes i energetska neovisnost, korištenje prirodnih resursa koje imamo za jačanje konkurentnosti domaćeg gospodarstva, a ne njihov izvoz te projekti kojima se stavlja u funkciju geostrateški položaj Hrvatske. Tu je i uvođenje principa partnerstva i zajedništva pri definiranju razvojnih prioriteta, ciljeva i promjena koje se žele provesti – kaže Maletić. Naglašava i da državne institucije moraju raditi i utvrđivati temelje za donošenje odluka zajedno sa svim segmentima društva, a praksa odlučivanja preko noći i jednostranog obznanjivanja javnosti što se namjerava napraviti, skrivanja dokumenata i informacija mora hitno prestati. Hrvatska se, drži Maletić, treba i jače integrirati u tržište EU i što prije ući u Schengen, a i ulazak u eurozonu treba biti jedan od prioriteta. Maletić ističe i da su nacionalni interesi jasni, a način njihova ispunjavanja može biti različit ovisno o tome je li Vlada više desna ili lijeva.
– U Hrvatskoj je od političkog važniji društveni konsenzus. Desnica i ljevica moraju početi međusobno konkurirati programima i kvalitetnim rješenjima te svojim radom podizati standarde i nametati tempo razvoja. Nadam se da će naši građani imati priliku birati na tim osnovama – zaključila je Maletić.
