Vrtićanci kod njih saznaju što je primjerice pneumatika, a nešto stariji izrađuju rakete i grade mostove. Odjekuju u učionici i eksplozije, tekućine mijenjaju boju, izvode čudesa sa suhim ledom. Sastavljaju svojim ručicama i svojevrsne drvene klackalice, na koje potom zabijaju čavliće pa na njih stavljaju metalne karikice, a kroz taj vrlo jednostavan alat zapravo uče i o zbrajanju, odnosno matematici, i o ravnoteži i fizici. Kroz jedan zadatak, kažu, otvaraju im široke vidike.
Riječ je o osječkom Tinker Labsu – jedinstvenom programu koji nudi sveobuhvatno učenje STEAM predmeta uz zabavne eksperimente i praktičnu nastavu, a u vrlo kratkom roku proširio se iz Slavonije po cijeloj Hrvatskoj. Tijekom šest kontinuiranih godina učenja, djeca koriste svoju maštu, uče, eksperimentiraju, promišljaju o svijetu oko sebe “i rastu kao građani 21. stoljeća”. Iza te poslovne ideje stoje Alan Mate Orlic i njegova supruga Tijana. Razvijaju je u Osijeku – gradu s kojim prije samo sedam godina nisu imali apsolutno nikakve veze. Alan Mate je, naime, rođen i odrastao u New Yorku, dok mu je supruga porijeklom iz Zenice, a studirala je u Novom Sadu. Upoznali su se na ljetovanju na jadranskoj obali, a zajednički život s njihove dvije djevojčice izgradili su, u konačnici, u Slavoniji.
Sve se radi kroz igru
– Tinker Labs osnovan je 2016., a prethodno sam dvije godine istraživao kako napraviti zanimljiv nastavni koncept. Ideja se temelji na stvarima koje su i mene zanimale kao dijete, a ne dobivaju se u školi, ili se učenici s njima susreću malo prekasno. Možda je to i najbolji način da, kao privatnici, napravimo promjenu: ne možemo čekati da država promijeni svoje zakone i cijelu infrastrukturu školovanja, ali možda možemo nešto ponuditi roditeljima i djeci tako da ta promjena krene od njih. Najdraže mi je kada čujem naše male polaznike da žele biti inženjeri, i to i dječaci i djevojčice. Sve se radi kroz igru, ali u njoj se kriju ozbiljni pojmovi primjerice fizike i inženjerstva. Kada odrasloga pitate čega se sjeća iz škole, prisjetit će se ili učitelja ili nekog eksperimenta, nečega što je izrađivao ili radio praktično. Neće se sjetiti onoga što je učio napamet. Mi, tako, želimo kod djece otvoriti strast prema znanju. Pratimo ono što se radi u hrvatskom školstvu, ali imamo tu slobodu da za njega nismo strogo vezani. S prvašićima radimo eksperimente koje u školi neće vidjeti do petog ili sedmog razreda – započinje Alan Mate Orlic.
Čitav je spektar znanja koja nude djeci od 4 do 12 godina, a programi su osmišljeni kako bi obogatili i nadopunili njihovo klasično obrazovanje. Prava je to “škola za život”, a vode se stavom da je svako dijete nadareno na svoj način, treba samo pronaći što voli.
– Naš cilj nije učiti djecu ono što moraju znati kako bi prošli standardizirane testove, već uključiti njihovu urođenu znatiželju i nadahnuti ih da propitkuju svijet oko sebe. Slogan je našeg kurikula “Od igre, do strasti, do svrhe”. Osiguravamo inspirativan prostor gdje djeca mogu koristiti svoje ruke i um kako bi stvorila i sagradila različite stvari. Pokazujemo im različite smjerove kojima mogu krenuti u životu – rezimira naš sugovornik.
Tri su odvojena programa u Tinker Labsu i četvrti je u izradi, a svaki traje dvije godine, i to jednom tjedno po 45 do 75 minuta, ovisno o uzrastu. Za svaki su od njih osmislili i vlastite knjige. Tinker Tots namijenjen je najmlađima, koje smo primjerice zatekli dok su kroz lutkarsku predstavu učili o životinjskim staništima. Kroz Tinker Town, nadalje, djeca od šest do 10 godina uče svaki tjedan o novoj profesiji – liječniku, inženjeru elektrotehnike, arhitektu, bankaru..., svemu onome što grad na mikrorazini treba, i tako upoznaju zanimanja i kakve su znanosti za njih potrebne. Oni nešto stariji pak u Tinker Worldu uče o Da Vinciju, Michelangelu, poznatim svjetskim znanstvenicima i izumiteljima, po čemu su bili značajni i što su u svome području postigli.
Stvaraju dakle STEAM pismenost koja olakšava povezivanje između škole, zajednice, poslova i globalnog poduzetništva. Sve to, naglašava Orlic, vodi do povećane znatiželje, učinkovite komunikacije te kritičkog razmišljanja koji postanu navika i vještina preživljavanja u 21. stoljeću.
Radionice se održavaju jednom tjedno, a predmeti se rotiraju. Za svaku se temu veže četiri do pet eksperimenata.
– Vodili smo se našim iskustvom u Helen Doron, školi za učenje engleskog jezika, gdje smo se uvjerili kako je djetetu sat vremena tjedno dovoljno da nauči engleski. Po tome, ako dijete sat vremena tjedno radi eksperimente iz biologije, kemije ili fizike, zasigurno će mu nešto i ostati u trajnoj memoriji i iskustvu. Fokusirani smo na rješavanje problema i kritično gledanje na svijet, jer to su vrline koje trebaju za budućnost – rezimira.
U tvrtku i centar za učenje, Orlic je dosad uložio najmanje 500.000 eura – posuđivao ih je od banaka i obitelji, no dobivao je i potpore za inovacije. Ministarstvo gospodarstva odobrilo im je nešto više od milijun kuna bespovratnih sredstava za projekt “Prilagodba i priprema za komercijalizaciju usluge Tinker Labs”, na natječaju “Inovacije novoosnovanih MSP-ova - II faza”. Inovativnost, kako je pojašnjeno, proizlazi iz razvijene, testirane i primijenjene, posebno razvijene metodologije učenja djece različitih uzrasta kojom se potiče kreativnost i timski rad, podiže motiviranost i stupanj zainteresiranosti te u konačnici postižu znatno bolji učinci u procesu učenja nego klasičnim, uobičajenim metodama.
– Mislim da smo jedinstveni ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, baš zato što nudimo tako širok spektar znanja, nismo fokusirani primjerice samo na programiranje ili robotiku. Po sličnom modelu rade možda privatne škole u Kaliforniji, koje koštaju 30.000 dolara godišnje – ponosno ističe.
Broje osmero zaposlenih i trenutačno stotinjak polaznika u Osijeku. Pronašli su i master franšizera iz Vinkovaca koji je u tom gradu otvorio školu 2018. godine i potom počeo širiti njihov franšizni model. Danas, tako, Tinker Labs ima dva centra u Zagrebu i po jedan u Rijeci, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Našicama, Vinkovcima i Osijeku. Od sljedeće školske godine nadaju se otvaranju centara i u Splitu, Đakovu, Čakovcu... Nedavno je otvoren Tinker Labs i u Beogradu, preko master franšizera za Srbiju. Nakon što su osvojili Hrvatsku pa Balkan, postavljaju, kažu, temelje i za Europu i svijet.
– Već smo uspostavili kontakte i u Sloveniji i Mađarskoj, a dobili smo ponude za franšizu i iz Engleske. Cilj mi je Amerika za dvije godine. Zadovoljni smo poslovanjem, ali i jako je teško – otkriva nam Orlic.
Njegovi su se roditelji odselili u Ameriku prije pola stoljeća, i to spletom okolnosti. Rodom su iz Dalmacije – otac je iz Vinišća kod Trogira, a majka iz Drniša.
Ne bih se vratio u New York
– Nisu otišli trbuhom za kruhom, nego je otac tugovao nakon smrti svoje majke, a kako mu je brat živio u Americi, pozvao ga je neka malo dođe k njemu. Otišao je i ostao. Oni se još nisu potpuno vratili u Hrvatsku, ali provedu par mjeseci godišnje na moru – priča nam Alan Mate Orlic. Rođen je 1979. u New Yorku, gdje je i odrastao, a s obitelji je volio dolaziti ljeti u Hrvatsku, gdje je upoznao i suprugu Tijanu. Nekoliko su godina njih dvoje zajedno živjeli u New Yorku, dok je on završavao doktorat na interdisciplinarnom programu iz filozofije.
– U to sam vrijeme bio umjetnik, slikar, radio sam u umjetničkoj galeriji, kao asistent u nastavi na sveučilištu, a jedno vrijeme i u građevini – priča nam. Zanimljivo je, inače, kako je Alan Mate Orlic doktorirao na temu Ivana Meštrovića jer mu je baka s mamine strane inače nećakinja tog slavnog hrvatskog kipara, arhitekta i književnika.
Kada se prisjeća svoga odrastanja i školovanja u SAD-u, izvlači uglavnom lijepe uspomene.
– Proveo sam baš sretno djetinjstvo i imali smo sreću da je državna škola u koju smo braća i ja išli bila odlična, baš kao i kasnije State University of New York at Binghamton. Bilo je puno zaista dobrih profesora, s doktoratima, čovjek koji nam je predavao fiziku radio je u NASA-i. Tako kvalitetan kadar doista je rijetkost u državnim školama.
Od vrtića do fakulteta imao sam samo dobra iskustva s učiteljima, kojima je bilo stalo do učenika. U moje su vrijeme osnovna i srednja škola imale program za natprosječnu djecu, odvajali bi jedan sat tjedno da se radi nešto kreativno, no to su kasnije manje-više izbacili iz kurikula zbog nedostatka novca. Iako, čak i kad je to država financirala, od 100 dolara je jedan cent išao za darovitu djecu. A meni je s Tinkerom bio cilj ne samo raditi s darovitima, već omogućiti da svako dijete nađe nešto za sebe. Jer imamo biologiju, kemiju, fiziku, inženjerstvo, matematiku, svaki je tjedan drukčiji, tako da im se jedanput možda neće nešto svidjeti, a drugi tjedan bit će oduševljeni i htjeti postati arhitekti – ističe naš sugovornik.
U Hrvatsku su se Orlicevi, s prvom kćeri Adrianom koja je rođena u SAD-u, doselili 2013.
– Taman sam doktorirao filozofiju i povijest umjetnosti i tražio sam posao profesora. Nisam našao nešto adekvatno u New Yorku, pa smo supruga i ja razmišljali što bismo mogli raditi. Prvo smo pričali o turizmu u Dalmaciji, a onda je ona slučajno vidjela oglas za školu Helen Doron. Kako je i ona dobro naučila engleski jezik, odlučili smo se doseliti u Hrvatsku i zakupiti franšizu. S Osijekom nismo imali nikakve veze, a kako se Helen Doron, koja postoji u 40-ak zemalja, već bila proširila i u Hrvatskoj, nismo imali baš puno mjesta. Osijek je, pak, bio slobodan, a imali smo tu dobre prijatelje, koje smo također upoznali na moru u Vinišću, pa su nam pomogli da se snađemo, otvorimo tvrtku, nađemo prostor i radnike. S Helen Doron smo nakon dvije godine već otvorili drugu lokaciju, u Slavonskom Brodu.
Hrvatsku obožava, a ne bi dolazio, kaže, da ne vidi pozitivne stvari i u obrazovnom sustavu. No, iskustvo s kćeri, koja je u 4. razredu, navelo ga je na ocjenu kako je u našim školama puno “bubanja”, ali dodaje da je svuda tako...
– I Amerika je u tome puno griješila, a model “Teaching to the Test” uništio je kreativnost u školama. Naime, morate predavati samo kako bi učenici dobili dobru ocjenu, da bi škola imala veći prosjek i dobila više novca. Čim imate takav sustav, nema mjesta za kreativnost – dodaje.
– Ne bih se vratio u New York. Ne mogu reći da je školstvo u Hrvatskoj bolje ili lošije nego u Americi, ali socijalna komponenta je u Hrvatskoj bolja, sigurnije je, pogotovo u Osijeku koji je grad po mjeri čovjeka. Brzo sam se naviknuo i na kulen i na čvarke. Odbio sam čak i pozive prijatelja da dođem živjeti i raditi u južnu Kaliforniju, bolje mi je u Osijeku – zaključio je.
Hvalevrijedan projekt,nek pokusajuobkasniti veterinaruFuchsu o cem se radi