Turizam je promjenio izgled Hrvatske, ali gravitiranje prema obali ne događa se samo u odnosu sjevera i juga, već i na lokalnoj razini.
Brusje, Velo Grablje, Malo Grablje, Selca, Vrisnik, Pitve, Vrbanj... Ako niste s otoka Hvara, ovi toponimi vam ne znače ništa. No za mjesta poput Hvara, Starog Grada ili Jelse svi su čuli, barem kao za turističke destinacije jednog od najljepših hrvatskih otoka.
Hvar je najveće mjesto na otoku, ali nije uvijek bilo tako. Naime, promjena načina života, posljedice globalizacije i turizam promjenili su ne samo demografsku sliku cijele Hrvatske koja se godinama "naginje" na obalu i prijeti se "prevrnuti", već se isti proces u svojem mikro-obliku ponavlja i na otocima.
Iznenađuje činjenica da je početkom 20. stoljeća Vrbanj bio najveće mjesto na otoku, veće čak i od samog Hvara. U vremenima prije turizma otok je bio bogat iz drugih razloga; loza i maslina su bile glavni prihod i preživljavalo se, a u nekim slučajevima čak i bogatilo radom u polju.
Danas sela u unutrašnjosti otoka zjape prazna. Kuće bez krovova, zapuštena polja i zatvorene konobe samo su jedna strana priče. Stare kamene kuće u napuštenim selima mogu se kupiti po povoljnijim cijenama od onih na obali pa oni koji imaju kapitala obnavljaju ih kao ljetne rezidencije što selima daje pomalo čudan izgled. Jedna kuća s novim crvenim krovom i svježe oličenim škurama, kuća do nje s urušenim krovom i praznim oknima, pa opet jedna obnovljena i dvije propale. Sela dobijaju "krezubi" izgled.
Konobe pune, ali nema novca
"Ja nikad nisam bio član partije, ali za vrijeme komunizma je bilo deset puta bolje. Danas ne možeš živjeti od polja. Možeš imat punu konobu, a nemaš dici za kruva kupit. Prije je otkupljivano, pošteno plaćano. Danas 'otkupljuju', ali ništa ne plaćaju, kaže 85-godišnji Petar Jeličić iz Brusja, sela koje je nekad brojalo više od tisuću stanovnika, a danas još jedva 160.
Brušani su imali 16 uvala pod svojim posjedom. Radilo se, ali i živjelo, kaže još uvijek lucidni Petar koji pamti bolje dane svoga sela. Na klupi u debeloj hladovini nabraja tko je sve otišao i kada. Prvi val emigracije dogodio se 1912. kada je filoksera uništila lozu i kada je zavladala glad, trebalo je pola stoljeća da se demografska slika oporavi, a onda je krenuo drugi val iseljavanja 60-tih godina prošlog stoljeća.
Malo Grablje potpuno je pusto selo danas i izgleda vrlo atraktivno kao turistička destinacija i mjesto koje je "zamrznuto" u vremenu, ali sudbina sela je zapečaćena još od 1971. kada su ga napustili zadnji stanovnici. Susjedno Velo Grablje prema popisu stanovnika iz 2001. godine broji 21 stanovnika, a danas ih sasvim sigurno nema ni toliko.
"Postali smo otok konobara i kuhara"
Maja Matković, hvarska sutkinja i sama porijeklom iz Brusja kaže da su joj i ujak i ujna iselili u Australiju 60-tih i 70-tih godina.
"Nije to samo emigracija u druge zemlje, dobar dio onih koji su završili fakultete se nisu nikada više vratili jer na otoku nema posla za njih. Nekada su postojala radna mjesta za visoko obrazovani kadar, ali Hvar više nema ni inspektora rada, ni sanitarnog, veterinarskog, pa čak ni turističkog inspektora", kaže Maja Matković.
Prema njezinim riječima, možda je najveća "seoba" iz unutrašnjosti otoka ona prema obali. S početcima turizma, najveći broj Brušana je preselio u Hvar i prebacio se na poslove veze za turizam. Maji Matković to je još manje drago: "Postali smo otok konobara i kuhara, za ljude s diplomom nema posla."
Vrbanj koji je nekad bio najveće naselje na otoku i brojio više od 1600 stanovnika, danas ih ima jedva 450. Oni koji su ostali na zemlji dodatno su osiromašeni hrvatskom verzijom "kapitalizma".
Miko Matković koji je vinarijama prodavao svoje grožđe od 2009. do 2014. nije za to dobio ni kune. "Nudili su nam neka zaštitna sredstva i gnojivo zauzvrat, ali ne može se to jest niti se mogu plaćati računi od toga. Vinarija je u predstečajnoj nagodbi i taj novac sam otpisao", kaže Miko i dodaje da u selu ima ljudi kojima su ostali dužni i stotine tisuća kuna. Ipak u Vrbanju se nadaju boljim danima, ima dosta obitelji s troje i više djece, pa u selu postoji i vrtić. Relativno su blizu i Jelsi i Starom Gradu, pa postoji nada da će se situacija popraviti.
Propali pokušaji povratka
Umiranje otoka iznutra ponavlja se u svim selima koja nisu na obali. Selca kod Starog Grada nekada su brojala preko 180 stanovnika, danas ni 20-tak. Dol je sa preko 800 stanovnika početkom 20. stoljeća pao na jedva tristotinjak, slične brojke vrijede i za Vrisnik, Pitve ili Svirče koje se sa nekadašnjih skoro 900 danas dobro drži sa 400-tinjak stanovnika, prije svega zahvaljujući dvjema vinarijama i uljari za preradu maslina.
Iako je bilo pokušaja da se brojna emigracija vrati u sela na otoku, svi su propali.
"Još 1946. Došla je 'delegacija' iz Argentine koja je htjela uložiti novac u ribarske brodove, vinarije i uljare, ali im je tadašnja vlast rekla da mogu to učiniti, ali da nema više privatne svojine i da će sve postati 'državno' pa su se okrenuli i vratili u Argentinu," priča Petar Jeličić iz Brusja dok sjedi sam na klupi u hladovini promatrajući pusto selo.
"Oni koju su otišli, srce je vuklo nazad, ali njihova djeca su tamo rođena... Sada je kasno, neće se nitko vratiti", zaključuje Petar zagledan u prazne prozore svojeg sela.
Kaže Petar da je dok je bila Jugoslavja da je bilo bolje, možeš misliti . Pa zašto su otišli otočani u bijeli svijet ako je tako bilo dobro?