Kada bi mi znanost to omogućila smjesta bih zatražio da me spusti po obiteljskom stablu do samih početaka, da vidim tko je sve svoje klade ubacio u moje gensko ognjište, koji su to dobri ljudi, razbojnici, seljaci, protuhe, čitaoci, pijanci, umjetnici doveli do ovoga što sam ja danas. S kojih su strana dolazili, iz kojih tabora, šatora, koji su ih to bijesni atovi dokrčili do 21. stoljeća.
Tada bih vjerojatno morao upoznati i cijelu pljačkašku, nadiruću, bezglavu, uznojenu hordu koja iz nepreglednih povijesnih pustara stiže na prostor u kojem će, u zakuhanom genetskom blatu, pridonijeti iluziji nacionalne čistoće. Bilo bi zanimljivo vidjeti tko je tu koga jahao, tko se penjao po kome i koja su plemena rodila nacionalnu neplemenitost, kako su se prihvatila kršćanstva i odrekla boga, koje su im bile preokupacije, čime su se naslađivali. Svakako je to bila slika neobično slična kolonama koje gledamo danas i nad kojima se tako malograđanski i sebično skandaliziramo. A Europa i nije nastala ni na čemu drugome nego na zbjegovima koji su bez ikakve vizije i plana, tjerani zlom sudbom, pred mačem i prema križu, prokuljali iz šuma i preplavili jednu civilizaciju da bi joj nametnuli svoju nepismenost. Iz tog općeg urnebesa, iz te nacionalne prajuhe, formirala se „moderna" Europa pa europske nacije i nisu suštinski ništa drugo nego izbjeglički kampovi u kojima smo na prijevaru zatvoreni. Ne gajite iluzije.
Ni Hrvati u tim danima prije 1400 godina nisu bili nimalo drugačiji. I to je bila bulumenta koja je palila i pljačkala, i sigurno je da bi na prostor u kojeg su provalili i kuće na koje su bacili oko i poneku baklju, da bi na njih napisali, samo da su znali pisati: "Zauzeto, Hrvat!", ali bi se sigurno između sebe pobili zbog toga treba li to napisati na glagoljici ili latinici. Velike skupine ljudi koje pate idealan su staklenik za uzgoj radikalnih emocija. Na njima, kao i na kolonama Srba nakon Oluje, može se politički zarađivati, stvarati fikcija mržnje za stvarno nasilje i uzbunjenost. Da je srpskim društvenim predvodnicima doista bilo stalo do Srba u Hrvatskoj, ne bi ih instrumentalizirali sedam godina, a kad su kolone krenule, pravili se da se ništa ne događa i zabranili ulaz u Beograd. Kao i Vučić, Nikolić i ove njihove obrijane četničke seronje koji su dobrovoljačke odrede kokošarski skupljali 1991. kada je trebalo vršiti lake egzekucije i odnositi frižidere iz Hrvatske, a danas proljevasto patetiziraju 20 godina nakon što su iz sigurnih skloništa promatrali patnju traktorske mase na kojoj su odlučili graditi novi mitski urnebes. To je bila ta famozna velikosrpska politika – najcrnji poslovi i bijela tehnika. No, takav Vučić, fazonirani četnik, prijeko je potreban hrvatskom radikalizmu kao druga strana za dijalog, kao moralno-političko opravdanje za radikaliziranje odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i da šovinizam još jednom pokaže koliko je jadan, jer se i nakon sto godina ne može pomaknuti od najprimitivnijeg u nama, od one nepismene horde iz stoljeća sedmog koja je jedino uspjela zapamtiti „ubi Srbina" i „za dom spremni". Ako malo bolje pogledate, hrvatski šovinizam nema ništa protiv Srba.
Nitko s tog spektra nije gestikulirao ručicama kada je Vučić bio na inauguraciji. Čak štoviše, na istom su trgu bili i on i neki deklarirani ustaše i to je bilo rezonski. U hrvatskom šovinizmu, kao smislu njegova postojanja, moraju postojati Srbi u Hrvatskoj da bi on mogao biti protiv njih. Da ih nema, na koga bi se fokusirao? Ono što idioti uporno ne žele vidjeti jest da pravo hrvatsko domoljublje nikada nije smjelo nositi crnu majicu, a da danas mora nositi isključivo crvenu. Bitka za hrvatski nacionalni identitet vodi se na pitanjima koja se zbog plitkih predrasuda nazivaju ljevičarskima. A u njima se nalazi skrivena sudbina svih pripadnika hrvatskog društva, bez obzira na naciju. Hrvatsko domoljublje trebalo bi tražiti izlazak iz malignih EU i NATO-a, prekid vazalskog odnosa prema stranim moćnicima, trebao bi tražiti nacionaliziranje banaka i svih prirodnih resursa, zaštitu socijalno ugroženih, povratak besplatnog liječenja i učenja, poništenje pretvorbe... Trebao bi na sva usta vikati ne „ubi Srbina" jer Srbi nam za to što smo izgubili budućnost nisu krivi, nego „Hapsi lopove" i „dolje nepravda". No, to je najteže učiniti; priznati da su nas najveći i najagresivniji "domoljubi", dakle da smo se sami prodali i okovali generacijama unaprijed. Jer to bi značilo i moći pogledati se u ogledalo i viknuti „dolje ovakva Hrvatska", građena na nepravdi i šutljivoj nemoći. A kada se to jednom ipak dogodi, znat ćemo da je društvo spremno na katarzičan preokret u kojem se ljubav prema domovini neće izražavati željom za smrt nekih, nego dobrim životom svih.
>>I kosti u grobnicama stoljećima nas dijele na elitu i obične ljude
>>U ratu se herojski glupo umire, u miru se ne isplati herojski živjeti
Druze gerovac posljedica ima svoj uzrok. Malo postovanja i lojalnosti spram drzave u kojoj zivis i njene tradicije kao sto to imaju ostale manjine i sve bi bilo ok. Sto ocekujes kad sanjas veliku Srbiju na racun Hrvatske koju mrzis