Subota 16. travnja
MUSTAČ I PERKOVIĆ BILI SU OKRUTNI, ALI I KORISNI UDBAŠI
Generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet Lošo potpisali su molbu predsjedniku države za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su u Njemačkoj osuđeni na teške godine zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a kaznu izdržavaju u Hrvatskoj. Neosporan je velik doprinos Mustača i Perkovića u stvaranju i obrani samostalne Hrvatske, u nabavi oružja, u potpori predsjedniku Tuđmanu, ali je neosporna i njihova udbaška djelatnost u komunističkoj Jugoslaviji. Taj poznati dvojac nije iznimka, tisuće bivših komunista i udbaša bile su u članstvu HDZ-a, pridonijelo je nezavisnoj Hrvatskoj, stali su na hrvatsku stranu mnogo prije nego, na primjer, sadašnji predsjednik Vlade Andrej Plenković. Potpisani generali zacijelo mnogo više cijene i poštuju Perkovića i Mustača s kojima su dijelili bitku za Hrvatsku, koja je njihovo zajedničko djelo, nego što osuđuju njihova nedjela u komunizmu. Stoga je njihov motiv i shvatljiv i čist, za njih oni nisu komunistički dužnosnici nego suborci iz istog rova, s kojima je u zatvoru i njihov golem udio u istoj borbi s potpisanim generalima s kojima su branili i oslobađali zemlju.
Nedjelja 17. travnja
POVIJEST BI BEZ USKRSNUĆA BILA GROBLJE
Danas je Uskrs! Oni koji nisu išli u crkvu nego su misu gledali na HTV-u nisu se baš usrećili drvenim rečenicama kardinala Bozanića, pogotovo oni koji se sjećaju nadbiskupa Kuharića i njegovih neodoljivo toplih, jednostavnih, narodskih propovijedi u kojima je bio jedno s vjernicima. Ali Uskrs je Uskrs, ništa ga ne može pokvariti, pa je valjda od početka epidemije korone bio prva prilika za obiteljska i druga okupljanja bez straha i suzdržavanja. Ove godine uoči Uskrsa nije kao prijašnjih proljeća bilo velikih prijekora narodu što za blagdan neumjereno troši, bit će da ih je nadjačala zgranutost skupoćom koja se zacijelo i u nabavi za slavlje i te kako osjetila. Na HTV-u nas je oduševila genijalna Zefirellijeva serija “Isus iz Nazareta”, koju bi možda trebalo uvesti u škole kao dio vjeronauka. Po običaju, blagdan su pratile jadikovke o sve manjem broju vjernika, o mladima koje crkva sve manje zanima, pa je tako, na primjer, broj kršćana među Nijemcima pao ispod 50 posto. Ipak, kad danas na misi pogledate po crkvi, vidite uglavnom mlade, pa ima i nade. Na kraju, o biti Uskrsa filozof kaže – bez uskrsnuća povijest bi bila samo povijest grobova, a ljudski život ne bi imao smisla.
Ponedjeljak 18. travnja
KAD SU ŽENA I MUŠKARAC RAVNOPRAVNI
Ako majčinstvo nije svrha žene, kako bi se produljivala ljudska vrsta i tko bi, na primjer, čitao pjesme i gledao drame Monike Herceg? Ta je književnica velika protivnica katoličke “dogmatizacije majke” te će reći: “Postavljanje majčinstva kao uvjeta ispunjenja ženina smisla krivo je i besmisleno.” Njezina je književna biografija vrlo bogata (pjesničke zbirke, drame, nagrade...), što će reći da joj je publika i te kako potrebna, i zbog taštine i radi novca, a tu je publiku netko trebao roditi, netko joj je trebao biti majka. Ako majčinstvo nije “uvjet ispunjenja ženina smisla”, ispunjava li se taj smisao kad žene čitaju Moniku Herceg? Svakako, čitajte mene, pogledajte mene, za mene je majčinstvo ropstvo, moja su djeca moje napisane genijalnosti ili, što je sa stajališta roditeljstva svejedno, moje brljotine. Nije mi do majčinstva nego do slave, ne smiju biti slavni samo muškarci, budimo slavne i mi, pokažimo im da smo i mi – oni! Kad se žena odrekne majčinstva, što joj ostaje, što ostaje muškarcu kad se odrekne očinstva? Ništa, tako gube ravnopravnost, jer ravnopravnost je susret prirodnih poslanja žene i muškarca, majke i oca, dakako, izvan pjesništva Monike Herceg.
Utorak 19. travnja
’PARTIZANI’ I ‘USTAŠE’ BEZOPASNI SU – CRNA MARGINA
Ne zna se tko više terorizira javnost – oni koji podviknu “za dom spremni” ili oni koji na taj pozdrav skoče kao da su poliveni vrelom vodom. I jedni i drugi promašuju sve ozbiljno što u Hrvatskoj valja ili ne valja i promašuju Hrvatsku kakva bi trebala biti. Ustaše su povijest, prošlost, teško poražena prošlost, a “antizedeesovci” obično su otvoreni ili prikriveni baštinici komunističke Jugoslavije, jednako zločinačke, poražene i nepovratne kao i NDH. Ali i jedna i druga dale su Hrvatskoj neki doprinos u Domovinskom ratu koji obično zovemo “sinovi ustaša i partizana”. Jedino istinsko sjećanje na žrtve tih dviju država jesu bolna sjećanja potomaka tih žrtava koja se sukobima oko ZDS-a obesvećuju. Tko još može (nitko!) zamisliti Hrvatsku kao sljedbenicu totalitarnih sustava, diktatora, logora, političkih zatvora i ubijanja političkih neprijatelja i u Hrvatskoj i u emigraciji. Ni “ustaše” ni “partizani” ne mogu zapravo podnijeti modernu, demokratsku Hrvatsku u kojoj, svemu unatoč, građani žive normalno, kudikamo slobodnije i bolje nego u NDH i Jugoslaviji. Uostalom, i jedni su i drugi bezopasni, nema ih u ozbiljnim strankama, Saboru i drugim institucijama. Crna margina.
Srijeda 20. travnja
HRVATSKA SIROTINJA U MERCEDESIMA I AUDIJIMA
Je li Hrvatska zemlja siromaha? Sirotinje ima puno, ali uvijek postoji utjeha – siromaštvo je relativno. Evo najnovijih statističkih podataka: prošle godine u Hrvatskoj je bilo 2,38 milijuna registriranih cestovnih vozila, što je 3,2 posto više nego godinu prije. Registrirano je 1,8 milijuna osobnih vozila ili 2,8 posto više, a broj prvih registracija osobnih vozila povećao se 17,5 posto u usporedbi s 2020. godinom. Vjerojatno u tom povećanju u ovo pandemijsko i boljem životu nesklono vrijeme ima “inaćenja” – makar bio gladan, auto moram imati. Istina, auto više nije mitsko biće, statusni simbol kao što je nekad bio, ali još uvijek je i potreba i znak samopoštovanja i želja da se ne zaostaje za drugima. No dade se zapaziti još nešto po čemu ne izgledamo sirotinjski, marke su automobila doista markantne – Mercedesi, Audiji, Volkswageni, Peugeoti..., a u posljednje vrijeme sve popularnije Dacije. Nije baš predaleko od blještavih automobila kojima voze Plenkovića, Milanovića, Jandrokovića, Puljka i Muljka... Kad se tome doda da su nam autoceste vrhunske, tko bi rekao da je u Hrvatskoj prosjaka sve više, da su nam pučke kuhinje sve punije, kao i autobusi i druga prometala za inozemstvo.
Četvrtak 21. travnja
KAD JE KUNA ODMAH IZA EURA I DOLARA
U naslovu čitamo: “Britanci kupuju kune kao ludi, podaci su zapanjujući...” Uz euro i američki dolar, Britancima je ove godine, pišu mediji, najomiljenija valuta hrvatska kuna. Prema informacijama britanskog Post Officea, razmjena funte za kunu porasla je čak 137 posto u usporedbi s lanjskom godinom pa bi Hrvatska i te kako mogla profitirati od britanskih posjetitelja. Kad se pitamo tko je za to zaslužan, ne vjerujem da će tko reći – dobra politika hrvatske vlasti. Prije će biti – priroda, more, sunce, ljupkost arhitekture duž obale, dobra hrana... Na svu sreću, taj dar koji su nam dali Bog i povijest ne može otići u inozemstvo kao što odlazi dar što ga imaju mnogi stručnjaci, koji čine najbrojniju skupinu hrvatskih iseljenika. Hrvatska se može pohvaliti, ali i rasplakati zbog podatka da nam je udio turizma u BDP-u najveći u Europi – oko 20 posto! Hrvati odlaze, Britanci dolaze – i tako već desetljećima, od Mateše, Račana, Sanadera i Milanovića do Plenkovića živimo od turizma za koji su zaslužni priroda i naši preci. Što bismo bez njega ostavili svojim potomcima? I sada vidimo kako imamo lijep naziv novca i za Hrvate trijumfalan naslov – Britanci kupuju kune kao ludi!
Petak 22. travnja
DA NEMA PROTIVNIKA, PREMIJER PLENKOVIĆ BIO BI SAVRŠEN
”Tata, koju si ocjenu danas dobio?” pita mali Plenković oca koji se upravo vratio s posla. “Sine, bolje da ti ne kažem”, ogovara nevoljko premijer, “dobio sam nekakvu dvojku.” Bilo bi, pomisli, lakše i na poslu i u obitelji da nema tih prokletih medija, tih prokletih istraživanja. A u jednom je Vlada dobila jedva prolaznu ocjenu, osjetno manju od prijašnjih. Vojsci i policiji građani uvijek vjeruju, a kao ni Vladi, ne vjeruju ni drugim institucijama, od kojih je, zaključuju politolozi koji su radili istraživanje, otuđenost sve veća. Unatoč tome, Plenkovićeve samohvale i tvrdnje da građani vjeruju Banskim dvorima jer “vide smjer našeg djelovanja” takoreći svakodnevna su pojava. Premijeru očito nije stalo do mišljenja ni oporbe ni medija ni do rezultata istraživanja, stalo mu je samo do vlastitog mišljenja o sebi i vlasti. U otuđenosti o kojoj govore politolozi u zaključku svoga istraživanja on oblikuje i izriče ta mišljenja koja ne dotiču ni ljude ni stvarnost, ona su posve prazna i nemaju druge svrhe doli da sama sebe čuju, da ispunjavaju svoju vlastitu prazninu, to jest prazninu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. I da nema protivnika tih mišljenja, premijer bi bio savršen.
Da će Ivkošić braniti Mustača i Perkovića, to ne bih ni u snu pomislio.