Odakle u dobrom dijelu lijevih medija i kod povelikog broja komentatora i analitičara u Hrvatskoj tolike simpatije za bošnjačke prosvjednike u Bosni i Hercegovini? Pročitao sam nekoliko komentara s takvim simpatijama u kojima se nasilje na ulicama gradova u BiH uopće ne spominje, a, naravno, ne spominje se ni palež hrvatske zastave i zgrada u kojima su hrvatske institucije u Mostaru, kao ni zahtjevi za ukidanje entiteta i kantona. A ne spominju se zato da bi idealizirana slika o nepatvorenom, iskrenom i spontanom buntu sirotinje kojoj su dozlogrdili neimaština i korumpiranost vlasti ostala neumrljana i neuprljana.
Tako jedan komentator mimo svakoga konteksta te neimaštine i te korumpiranosti piše: “Hrvatska koja je devedesetih na Bosnu i Hercegovinu izvršila agresiju danas se ponaša kao da je se ta zemlja niti najmanje ne tiče.”
Prvo, Hrvatska nije izvršila nikakvu agresiju na BiH, drugo, Hrvatska je u ratu udomila i brinula za stotine tisuća izbjeglica iz te zemlje, i treće, ako je itko kao narod u BiH ugrožen onda su to Hrvati.
Drugi ljevičarski komentator, koji drži da se BiH “iz objektivnih geopolitičkih razloga, naprosto ne smije raspasti”, po stoti put sije istu iluziju: “Daytonski se Ustav mora mijenjati, ali ne uvođenjem trećeg, hrvatskog entiteta, jer doista nema nikakva smisla ni koristi da Zapadna Hercegovina postane nova Republika Srpska, nego uvođenjem potpune nacionalne ravnopravnosti na području cijele Bosne i Hercegovine.”
Te “nacionalne ravnopravnosti” naslušali smo se u Jugoslaviji, i ta iluzija je samo voda na mlin bošnjačkim unitaristima. Oni već sada, u Federaciji BiH i u državnoj vlasti, pokazuju što im znači “nacionalna ravnopravnost” – i u korištenju proračunskog novca, i u obrazovanju, i u politici javnih medija, i u kadroviranju, i u izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH prakticiraju isti centralizam, istu težnju za dominacijom, isto nijekanje drugih nacionalnih identiteta, isto kadroviranje kao i Srbi u komunističkoj Jugoslaviji. Za dio hrvatskih ljevičara stoga imaju magičnu privlačnost, bude u njima slatke uspomene na bivšu državu koja je opstajala na istom modelu, a to što su sada u BiH od Srba iz Jugoslavije centralističku ulogu preuzeli Bošnjaci – nije važno. Važno je da su Hrvati potlačeni, važno je da crveni imaju nekoga s kim će se poistovjetiti. Čak im, makar su uglavnom ateisti ili bar žestoki protivnici utjecaja vjere na politiku, nije važno što su Hrvati i Srbi u BiH puno građanskiji i puno sekularniji od Bošnjaka, među kojima je utjecaj religijskog fundamentalizma i te kako velik.
Stvarnih i iskrenih simpatija oni prema prosvjednicima zapravo i nemaju te su bezrezervno na njihovoj strani samo zato što bošnjački vrh želi kopirati stanje kakvo je bilo u negdašnjoj državi, stanje u kojem oni imaju ulogu koju su u toj državi imali Srbi. Hrvatski ljevičari koji iskorištavaju svaku prigodu da optuže Hrvatsku i Tuđmana zbog “agresije na BiH” i nikad i ničim dokazanog pokušaja podjele te zemlje baš nijednom nisu komentirali činjenicu da je Sarajevo etnički potpuno očišćeno, da njegovo stanovništvo čini više od 95 posto Bošnjaka, te da je to jedan od nacionalno najčistijih glavnih gradova u Europi. Hrvati i Srbi i u primjeru upravo glavnoga grada vide opasnost za sebe u “građanskoj Bosni i Hercegovini”.
Nikada nisu komentirali ni činjenicu da u svakoj prigodi, pogotovo kad su posrijedi međunarodne priredbe, skupovi ili događaji u glavnom gradu BiH, bošnjački vrh govori o “multietničkom Sarajevu”. Kao što na tom primjeru svijetu prodaju laži, oni ih prodaju i u protivljenju svakoj težnji Hrvata za svojim entitetom, svojom teritorijalnom-administrativnom jedinicom koja im jedina može jamčiti sigurnost. Kad bismo malo pogledali medije otprije dvadeset pet godina ili nešto manje, našli bismo isto protivljenje hrvatskoj samostalnosti onih ljevičara koji su danas bezrezervno na bošnjačkoj strani u Bosni i Hercegovini.
>> Pusić: EU nije policajac da bi razmišljao o ukidanju RS-a
hrvatski političari opet daju izjave na štetu hrvata a u korist bošnjaka u bih..