Hoće li Hrvatska nakon idućega ponedjeljka biti spokojnija ili nemirnija, sretnija ili nesretnija? Taj je dan gotovo postao sudbinskim. Kao da se radi o danu konačne isplate hrvatskoga duga svjetskoj novčarskoj eliti! A toga je dana samo objava imena selektora hrvatske nogometne reprezentacije!
Nekada, u prvim godinama hrvatske samostalnosti, tako je i bilo. Imenovanje izbornika nacionalne reprezentacije bilo je i svojevrsno političko pitanje. Nije bilo važno samo je li izbornik stručan, ima li sve kompetencije za tu dužnost, nego i je li nacionalno osviješten i domoljubno usmjeren i kapacitiran. To je bilo vrijeme nacionalnoga romantizma kada je izbornik morao pored stručnih imati i patriotske osobine i uvjerenja. Poslije četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti, svijet, Hrvatska, sport i nogomet su se uvelike promijenili. Nekadašnji nacionalni romantizam pretvorio se u praktični ekonomski realizam. Više se u međunarodnim natjecanjima, kao nekoć, ne pobjeđuje za državu, nego uglavnom za se. Prije se nije natjecalo samo za novac. U igri je uvijek bio nazočan i nacionalni ponos. Preko sporta se vani tada afirmirala država, dok su u državi sportski uspjesi pobuđivali patriotizam i nacionalni ponos. Posebno je nogomet služio i za jedno i za drugo. Danas je s nogometom uvelike drukčija situacija.
Naši su najpoznatiji nogometaši postali "entitet" za sebe, a reprezentacija sve drugo nego što je u romantičarsko vrijeme tražila nacija. I sada mnogi misle da bi nogomet i nogometaši mogli imati istu ulogu, no danas je, izgleda, glavni motiv – zarada. Ako izbornik ne bude netko sličan Ćiri Blaževiću, netko nacionalno zanesen, gotovo da je svejedno hoće li to biti Hrvat ili stranac. Selektor će tada biti samo "tehničko lice", netko tko će živjeti uz reprezentaciju i od reprezentacije, a ne za "nacionalnu vrstu". Izbornik vjerojatno više neće imati ulogu nacionalnoga žreca, proroka i propovjednika, koji nogometaše napaja nacionalnim zanosom i motivira "borbom za Hrvatsku". S Miroslavom Ćirom Blaževićem završena je jedna nogometna i politička era.
Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj on je mogao u svlačionici uzviknuti: "Svi pod barjak!", a da svi igrači kao u transu iziđu na igralište i ondje daju svoj igrački maksimum. Na utakmicama s Azerbajdžanom i Norveškom osjetilo se da takvoga emocionalnoga zanosa više nema. Zbog toga se i u govorkanjima oko novoga izbornika podvlačilo da "on treba biti psiholog"! Kao da je Ćiro bio samo to! Da je bio samo psiholog onda bi izbor nasljednika Nike Kovača bio vrlo jednostavan. Trebalo bi izabrati samo najboljega doktora psihologije i točka. Budući da hrvatski izbornik mora biti i to, jer očito je problem kako motivirati naše svjetske veličine da budu i hrvatske veličine. Kao što je Arsen Dedić, na svoj karakteristični način, znao reći da "danas imamo više klapa nego Dalmatinaca", za reprezentaciju bi se slično moglo reći – da imamo više zvijezda nego reprezentativaca. Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić kao da su tipovi homo duplex, dva u jednom, tj. da jedan igra za Real, Atletico i Barcelonu, a drugi za Hrvatsku. Milijuni eura na njihovim bankovnim računima nisu motiv za rodoljublje kakvo je u reprezentaciji nekada bilo.
Ni Šuker, Boban i Prosinečki nisu u svoje vrijeme igrali za kikiriki. No, za reprezentaciju se tada nije samo igralo nego i živjelo. Ne treba imati iluzija da će tako biti i nakon ponedjeljka. Moguće je da će izbornikom postati netko od vazala maksimirskog velmože Zdravka Mamića. Koliko će hrvatskih navijača nakon toga postati mirnijima, a koliko nemirnijima? Pravi izbornik Hrvatske može biti ovisan jedino o nogometu. Hrvatskoj ne treba izbornik mediokritet, Hrvatskoj treba selektor autoritet.
>>Jesu li za ostanak na vlasti Milanović i Vesna Pusić spremni ići i na misu u katedralu
>>Nakon izbjegličke katastrofe Europska unija više neće biti ista
Ni ne pobjeđuje se za 'državu'. Pobjeđuje se za DOMOVINU.