Nije neki “breaking news” ako kažemo da – unatoč kvaliteti života, unatoč beskrajnim mogućnostima putovanja, učenja, rada, besplatnog telefoniranja u roamingu, unatoč gospodarskom oporavku i nikad jeftinijim kreditima – Europska unija zapravo i dalje proživljava egzistencijalnu krizu. Nije neki “breaking news”, ali može poslužiti kao “breaking views”, kad pročitamo kako je to sažeo politički analitičar i bivši portugalski ministar za Europu Bruno Maçães: druga najveća država članica iznijela je niz prijedloga za reformu Unije koje najveća država članica nastavlja ignorirati, treća najveća izlazi iz članstva, četvrta najveća u političkoj je oluji, šesta najveća u ratu je s Bruxellesom… Dešifrirano: Francuska predlaže, Njemačka ignorira, Ujedinjeno Kraljevstvo napušta, u Italiji je nevera, a u Poljskoj rat s Bruxellesom.
U njegovu sažetku, objavljenom na Twitteru, nedostajala je peta najveća država članica, Španjolska, jer je u trenutku pisanja u njoj sve bilo mirno, ali ubrzo je i ondje pao demokršćanski premijer Mariano Rajoy i prisegnuo novi – socijalist Pedro Sanchez. A onda je, u srijedu ovoga tjedna i njemačka kancelarka Angela Merkel vrlo otvoreno poručila da će “temelji Europske unije biti dovedeni u pitanje ako ne uspijemo pronaći zajednički odgovor na pitanja ilegalnih migracija”.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Europa je, dakle, i dalje u političkim olujama. I upravo u takvim okolnostima sastavlja se novi sedmogodišnji proračun, višegodišnji financijski okvir (VFO) za razdoblje 2021. – 2027., čiji je prijedlog 2. svibnja objavila Europska komisija i koji bi 27 država članica među sobom, u suodlučivanju s Europskim parlamentom, trebale ispregovarati u mjesecima koji dolaze. U najoptimističnijem scenariju, do europskih izbora u svibnju 2019., a u najpesimističnijem, do jeseni 2020., što možda (premda je taj najpesimističniji scenarij zasad malo vjerojatan) znači da će se vođenjem tih pregovora baviti i hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije, koje traje od siječnja do kraja lipnja 2020. godine.
U svakoj državi proračun ne ispisuje samo brojke i tablice, nego ispisuje i političku poruku o tome kako se ta država želi razvijati (ili stagnirati, ili čak kako ta država planira nazadovati – ima i takvih proračuna, s takvom porukom, kad ih bolje proučite). Tako je i u Europskoj uniji, koja nije država, ali je zajednica suverenih država sa svojim, europskim proračunom i svojom, europskom logikom.
Kakvu političku poruku nosi prijedlog europskog sedmogodišnjeg proračuna iz kojeg će se financirati programi i projekti do kraja sljedećeg desetljeća, sve do 2029. (zahvaljujući pravilu n+2 ili n+3, gdje je “n” godina ugovaranja, a 2 ili 3 broj idućih godina u kojima ugovoreni projekt može povući dodijeljen mu novac)?
– Proračun nije neka neutralna računovodstvena vježba. To je dokument koji mora odražavati velike ambicije – rekao je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u govoru 11. svibnja u Firenci.
Rupa zbog Brexita
A pokazivanje ambicije možda nikad nije bilo toliko važno za EU kao sada, kad prvi put u povijesti jedna država članica izlazi iz punopravnog članstva. I to ne bilo koja, nego Ujedinjeno Kraljevstvo koja je uplaćivala 12-13 milijardi eura godišnje u europski proračun, pa tu rupu nije lako zakrpati. A tu su još i potpuno novi prioriteti za Europsku uniju, novi izazovi, koji moraju biti ugrađeni i u novi dugoročni proračun.
Prije su stvari bile relativno jednostavne: kohezijski fondovi i zajednička poljoprivredna politika bili su manje-više sve što trebate znati o VFO-u. Kroz kohezijsku politiku EU je pokazivao solidarnost. Ideja je bila da manje razvijene regije i države članice dobiju više novca iz EU kako bi brže dostizale standard razvijenijih. Ako je u tim razvijenijima i bilo pitanja o tome gdje je tu njihova korist, zašto moraju transferirati novac u infrastrukturne projekte u manje razvijenim dijelovima EU, ta su pitanja utišana argumentom da, primjerice, svaki euro investiran iz kohezijskog fonda u Poljsku, Češku, Slovačku ili Mađarsku stvara 1,25 eura njemačkog izvoza (prema jednom internom dokumentu Europske komisije iz 2013.). Od 2004. do 2011. Njemačka je udvostručila izvoz u 12 zemalja koje su ušle u EU prije Hrvatske, a tih 12 država bile su joj veće izvozno tržište nego što su tada bili Brazil, Rusija, Indija i Kina (BRIC).
Kazna zbog nesolidarnosti
Ali, sad je drukčije. Prostor za rast svog izvoza razvijeni Europljani više ne traže na manje razvijenom istoku EU, nego na Dalekom istoku, u Kini. Štoviše, prostor za novi gospodarski rast ne mora nužno više biti ni fizički, nego digitalni prostor. Svima je jasno da se događa digitalna transformacija u kojoj EU mora pokušati biti lider, pa je Europska komisija za sljedeći VFO 2021. – 2027. predložila i prvi digitalni program: financiranje projekata koji se tiču umjetne inteligencije, superračunala, kibernetičke sigurnosti, e-uprave i raznih drugih naprednih digitalnih vještina s 9,2 milijarde eura.
U kohezijske fondove prvi se put ugrađuje uvjetovanost koja se tiče vladavine prava. Traži se solidarnost država korisnica kohezijskih fondova s državama koje su pod najvećim teretom u migrantskoj krizi. Uvodi se princip koji, ugrubo, kaže: tko ne pokazuje solidarnost u zbrinjavanju izbjeglica, ne može baš računati na solidarnost u kohezijskim fondovima jer, kako to vole ponavljati mnogi europski dužnosnici, “solidarnost je dvosmjerna ulica”.
Prema prijedlogu Komisije, Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj prijeti smanjenje fondova kohezijske politike od po 21-23 posto. Rezanje je to za gotovo četvrtinu u odnosu na postojeći VFO.
Kohezijska i zajednička poljoprivredna politika i dalje ostaju najvažnije stavke. Na njih i dalje otpada oko 65 posto europskog proračuna. Ali, osim što su sredstva za obje politike smanjena, osim što se kohezija više ne zove samo kohezija, već “kohezija i vrijednosti” (vezivanje trošenja fondova uz poštovanje europskih vrijednosti poput vladavine prava), i osim što se u zajedničku poljoprivrednu politiku sve više ugrađuju ciljevi borbe protiv klimatskih promjena, predloženi VFO odražava i nove prioritetne politike financiranja kroz EU. Sigurnost i obrana, primjerice. Komisija predlaže da se 13 milijardi eura dodijeli Europskom fondu za obranu, što je povećanje za 22 puta u odnosu na VFO 2014. – 2020. te da se za 2,6 puta povećaju izdvajanja za upravljanje vanjskim granicama, migrantsku i azilantsku politiku (više od 34,9 milijardi eura). Obrana se nameće kao tema od zajedničkog, europskog interesa zbog izlaska Velike Britanije, članice koja je uvijek blokirala bilo kakav pokušaj obrambene politike i suradnje kroz EU jer je smatrala da za to postoji NATO i da se Unija ne treba upletati u takve stvari. A povećanje ulaganja u zajedničku politiku azila i čuvanja vanjskih granica opravdano je zbog plana da se stvore nove stalne snage s 10.000 ljudi u Europskoj agenciji za graničnu i obalnu stražu te nova Agencija EU za azil.
Udvostručuju se i sredstva za obrazovni program Erasmus+, udvostručuju se programi za mlade. Program za istraživanje i razvoj pod nazivom Horizon Europe (Obzor Europa) sa 100 milijardi eura najambiciozniji je program poticanja inovacija koji je EU dosad imao u svojim dugoročnim proračunima...
U brojkama, dugoročni proračun koji je predložila Komisija iznosio bi 1135 milijardi eura, ako je izraženo u cijenama iz 2018., odnosno 1279 milijardi eura u tekućim cijenama, ako se uzme u obzir i očekivana inflacija za razdoblje 2021. – 2027., na koje se proračun odnosi. To je u razini 1,11 posto bruto nacionalnog dohotka (BND) 27 država članica EU.
– To košta europske porezne obveznike u prosjeku jednu kavu dnevno. A ja mislim da Europa vrijedi više od jedne kave dnevno – rekao je predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker koristeći se argumentom “kave dnevno” da bi uvjerio one države članice koje su skeptične prema povećanju svojih neto uplata u europski proračun. Te države – a među njima su, primjerice, Nizozemska, Austrija i Danska – smatraju da smanjenje broja članica s 28 na 27 treba značiti i smanjenje europskog proračuna. Ne sviđa im se ni ideja Komisije da princip rabata (povrat dijela uplaćenih sredstava), koji koristi niz drugih članica, polako iščezne nakon izlaska Velike Britanije, svojevrsne majke svih rabata.
Kako u svemu tome prolazi Hrvatska? U fondovima kohezijske politike, predlaže se smanjenje alokacije za Hrvatsku za 5,5 posto – 9,89 milijardi eura. Nije to smanjenje toliko kao u alokaciji za Poljsku ili Mađarsku, ali nije ni malo jer Hrvatska, za razliku od ostalih “novijih” članica, nije još imala dovoljno vremena da povlačenje novca iz fondova EU bude masovno vidljivo i da ga osjeća većina građana. No, Hrvatska muku muči da potroši i sadašnju alokaciju u VFO-u 2014. – 2020. pa mnogi upućeni sugovornici kažu da će joj u sljedećem VFO-u veći problem i dalje biti kako kvalitetno i na vrijeme potrošiti smanjenu alokaciju nego što će problem biti samo smanjenje alokacije.
Olujna vremena
– U predstojećim pregovorima Hrvatska će inzistirati na zadržavanju adekvatnog financiranja kohezije i poljoprivredne politike koje imaju važnu dodanu vrijednost na europskoj razini za sve zemlje članice i njihove građane i važne su za povećanje konvergencije u EU – rekla je državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Andreja Metelko Zgombić u prvoj raspravi u Vijeću EU o Komisijinu prijedlogu VFO-a. Dodala je kako je za Hrvatsku posebno bitno i da se iz proračuna EU financiraju programi koji mogu pridonijeti demografskoj revitalizaciji država članica poput Hrvatske, odnosno smanjenju odljeva radno sposobnog stanovništva. Iz fondova zajedničke poljoprivredne politike Hrvatska bi, prema Komisijinu prijedlogu VFO-a 2021. – 2027., trebala dobiti 4,5 milijarde eura. Ukupno, dakle, za kohezijsku i za poljoprivrednu politiku Hrvatska može računati na 14,4 milijardi eura (u tekućim cijenama koje uračunavaju i inflaciju, a u cijenama iz 2018. to je 12,8 milijardi eura).
Hrvatska bi mogla imati koristi i od još jedne novosti u budućem VFO-u: posebnog Programa podrške reformama, teškog 25 milijardi eura. Trenutačno u propisima i u proračunu EU ne postoje nikakvi posebni instrumenti koji bi dali izravni financijski poticaj državama za implementaciju strukturnih reformi, pa ni državama koje žele ući u eurozonu za bolju i bržu konvergenciju prema tom cilju. Program podrške reformama želi financirati upravo takve stvari, koje su Hrvatskoj potrebne.
U prvoj raspravi o prijedlogu novog dugoročnog proračuna EU sve su države članice uglavnom izražavale nezadovoljstvo ovim ili onim detaljima cijelog paketa. Čekaju ih mjeseci, možda i dulje od godine dana, intenzivnog pregovaranja, modificiranja prijedloga i približavanja pozicija. Poanta je da na kraju sve države moraju otići s kakvim-takvim osjećajem da su obranile ono što im je bitno. U ovako olujnim vremenima za EU, to neće biti lako postići. Nije se lako dogovoriti oko te “jedne kave dnevno”. Pitanje je: kakvu kavu želite?
