Nova ideološka rasprava vodi se u Europskoj uniji. A Hrvatskoj prijeti opasnost da, kao zemlja koja tako lako i naivno gubi vrijeme u svakoj ideološkoj svađi koja joj se nađe pri ruci, u njoj izgubi još nekoliko godina dragocjenih za reforme i gospodarski oporavak. To je ideološka rasprava koja se pojednostavnjeno svodi na ovo: jeste li za štednju ili ste za investicije?
Rasprava je ideološka jer nije ni logička ni činjenična. Nitko se ne zalaže protiv gospodarskog rasta, jednako kao što se nitko ne zalaže protiv obveze vraćanja dugova. Rasprava se može voditi o tome kako pomiriti jedno s drugim, kojim redoslijedom krenuti, ali ta rasprava mora biti utemeljena na činjenicama, ne na nadobudnom razmišljanju. Rasprava u stilu ili-ili, ili rast ili štednja, jednostavno je lažna. Ali dobro zvuči pa je političari eksploatiraju, a građani vjeruju.
Jean-Claude Juncker predstavio je svoj investicijski program koji bi trebao potaknuti rast i radna mjesta u EU. No, to nije klasičan program javnih ulaganja javnim novcem.
Prva premisa s kojom se suočio Juncker je: “Nemamo novac, a ne možemo potrošiti novac koji nemamo.” Da bi se od te premise došlo do zaključka u kojem postoji 315 milijardi eura za investicije, ključna je druga premisa, koju je izgovorio Junckerov zamjenik Jyrki Katainen: “Privatni investitori imaju novca u izobilju, ali da bi se odvažili uložiti taj novac u EU, prvo žele znati da ulažu u kvalitetne projekte.” Žele znati da je njihovo ulaganje sigurno, isplativo i održivo. Zato u temelju Junckerova programa leži ideja sastavljanja portfelja kvalitetnih investicija, za koje će jamčiti EU i koje će se transparentno nuditi investitorima. Na inicijalnom popisu su i projekti vrijedni 19-20 milijardi eura, koje nominira Hrvatska.
No, ideja Junckerova plana je da se investicije ne odobravaju po geografskom kriteriju, tako da se teoretski može dogoditi da jedna zemlja predloži deset projekata, ali da joj ne prođe nijedan. Jedini kriterij za odobravanje financiranja bit će održivost i isplativost investicije. Hrvatska stoga ne bi trebala odahnuti, odustati od reformi i fiskalne discipline, i početi sanjariti o Junckerovim milijardama. Hrvatska i dalje mora biti usredotočena na sređivanje javnih financija jer su sadašnje stope deficita i javnog duga neodržive. One jednostavno vode u bankrot.
Možemo mi o sebi misliti da smo najprivlačniji, no Hrvatska je prošla put od dječjeg igrališta investicija do zgarišta investicija. Dovoljno je pogledati primjer jednog od posljednjih masovnih ulagača u Hrvatsku: mreža Hypo Alpe-Adria banke u jugoistočnoj Europi bila je, po ukupnoj aktivi, vrijedna 8,5 milijardi eura, a cijena koja je postignuta pri nedavnoj prodaji je oko 100 milijuna eura (prema neslužbenim procjenama koje prenosi i agencija Bloomberg). Hoće li novi ulagači pohrliti na mjesto gdje su prethodni izgubili ogroman novac? Bilo bi najjednostavnije zaključiti da je problem s Hypom ležao u prevelikom kockanju, rizičnim ulaganjima često podmazanima mitom i korupcijom, i da Junckerov plan nije isto što i Haiderov plan (Jörg Haider bio je začetnik širenja Hypo banke). Međutim, jednostavni zaključci nisu uvijek točni.
Niskoj cijeni koja je postignuta pri prodaji podružnica te banke u Hrvatskoj i susjedstvu kumovao je još jedan faktor. To je činjenica da nema gospodarskog rasta, i da čak nije vidljiv ni trenutak u skoroj budućnosti kad bi se mogao ponovno uspostaviti održivi rast. A “održiv” je zaista ključna riječ za ulagače.
Da bi postala privlačnija investitorima i da bi krenula stopama održivog rasta, Hrvatska mora srediti svoje javne financije. To nije lako, no postoji primjer iz svijeta kako je to moguće učiniti. Kanada je početkom 1990-ih imala deficit od čak 9 posto i javni dug od oko 70 posto. No, program koji je 1994. pokrenuo premijer Jean Chrétien revidirao je sve troškove javne uprave. Svi ministri imali su zadatak analizirati svaki trošak, postavljajući set jednostavnih pitanja. Je li ovaj trošak u javnom interesu i ako jest, treba li ga plaćati država ili ima nekoga u privatnom ili volonterskom sektoru tko to može učiniti bolje i jeftinije?
Osnovno pitanje tog kanadskog programa, koji je zemlju u desetak godina od ogromnog deficita doveo do suficita, bilo je: Čemu služi vlada? Hrvatskoj je istovremeno potreban i kanadski program revizije čitave javne uprave i Junckerov program pokretanja investicija.
>> 'Junckeru, vi ste primjer čudovišta u koje se pretvorila EU'
Još 79 dana Josipovića na Pantovčaku... A onda slijedi potpuni krah ove tragične "socijaldemokracije" u Hrvatskoj, koja jedino zna maštati za regionom bez da je učinila išta za bolji život u Hrvatskoj.